Tek razblažena slika zbilje

Tek razblažena slika zbilje

Takozvani egzitovski šarm nije plod plagiranja, niti samo rezultat produkcijskih nemogućnosti i podjele sastavljene od studenata, nego se sasvim logično veže uz radnju i kao da iz nje izvire

U kojem se trenutku postaje junak i kako se junaci ponašaju izvan svojega junaštva, samo su neka od brojnih pitanja koja otvara roman Junaci Pavlove ulice, a koji je na pozornici Kazališta na Peščenici, ili mo×da ipak periferiji, jer akronim KNAP mo×e značiti oboje, postavila Aida Bukvić. Začudo, taj legendarni roman gotovo svačijega djetinjstva, a za mnoge i prvi pravi susret s tragedijom u pisanom obliku, nije tako čest gost domaćih kazaliÜta za djecu kao Üto sigurno zaslu×uje, pa je time produkcija koja je premijeru imala 12. o×ujka joÜ va×nija.

U oči, naravno već i prije gledanja predstave, upada znakovita činjenica da joj je naslov Dječaci Pavlove ulice, kao da se namjerno htjelo izbjeći junake, jer Boka, Feri Ats i Gereb to sigurno nisu, pa bi se jedino Nemecseku eventualno mogla priÜiti tako obvezujuća odrednica. Kao podsjetnik onima koji se priče i ne sjećaju, jer u ozbiljnim su ×ivotima navodno ozbiljnije knjige, drame i filmovi zauzeli mjesto koje je nekad s pravom pripadalo Molnarovim junacima, treba spomenuti da se radnja zbiva na gradiliÜtu u srcu grada, kojim se kao privremenim skladiÜtem i priručnom pilanom koristi drvoprerađivačko poduzeće. Taj je grunt dječacima iz obli×nje Pavlove ulice igraliÜte, ali i stvar za koju se treba boriti, gdje se gubi i dobiva čast i prijateljstvo, naklonost i slava. Njih nekolicina čini svojevrsnu bandu, u pozitivnom smislu, ali sa strogim, vojničkim pravilima i sličnom hijerarhijom. Kad grunt bude ugro×en upadom slične grupacije iz druge četvrti, slijedi bitka, ali također po strogim pravilima, svojevrsnoj uličnoj inačici Äenevske konvencije.

U prepucavanjima, nadmudrivanjima i nedoraslim, ali svijetu odraslih vrlo sličnim igrama moći, vjernosti i ideala, nenamjerno dakako strada najmanji i najslabiji među njima, Nemecsek. Za svakoga uglavnom zrak, »kao u matematici jedinica – ni faktor niti divizor«, te kao takav pogodan za ulogu žrtve, on na kraju uzastopnim junačkim djelima, hrabroÜću naizgled i uvrije×eno nespojivom s konstitucijom, osvoji ×uđenu titulu i plati je glavom. Tada viÜe ne poma×e pomirenje zavađenih ili, pristane li se na njihovu terminologiju, zaraćenih bandi, ali nije nebitno da Molnar ne ostavlja čitateljima ni minimum zadovoljenja jer na kraju i sam grunt za koji se dječaci Pavlove i drugih ulica bore, zaista postaje gradiliÜte i bude priveden svrsi. Tek usput treba skrenuti pozornost i na privatno zaposjedanje javnoga prostora, smanjivanje zelenih ili barem slobodnih povrÜina u urbanim zonama, Üto je također jedna od aktualnih tema koje se mogu pronaći u ovoj knjizi, većinu kojih je Matko Botić zadr×ao u svojoj dramatizaciji.

Aida Bukvić odlučila se za provjeren pristup, pa predstava ima sad već takozvani egzitovski Üarm, sa scenografijom svedenom na efektni minimum i naglaskom na fizičku komponentu izvedbe. Obje karakteristike međutim nisu plod plagiranja stila na kojem je Teatar Exit izgradio reputaciju, niti su tek rezultat produkcijskih nemogućnosti i podjele sastavljene od studenata Akademije dramske umjetnosti, nego se sasvim logično ve×u uz radnju i kao da iz nje izviru. Miljenko Sekulić izgradio je tek samostojeći okvir od metalnih cijevi, čija mogućnost rotiranja i rastvaranja predstavi daje iluziju brze izmjene mjesta radnje, a izvođačima priliku da poka×u ne baÜ potpuno savrÜenu tjelesnu spremnost. Upravo bi ona trebala biti njihov glavni adut, jer im ozbiljna dramska intonacija i gesta joÜ nedostaju. Između Tomislava Krstanovića, Zorana Pribičevića, Petra Cvirna i Silvija Vovka ističe se tek Sven Mad×arević, ali njemu ipak najviÜe poma×e uloga nesretnoga Nemecseka.

Rezultat je predstava brza ritma i dječačke, ili junačke, naivnosti, koja je uz veličanje ideala hrabrosti i po×rtvovnosti trebala biti i artikuliranija kritika militarizma i nasilja. U vrijeme kad se tek neÜto starija djeca ubijaju u uličnim tučnjavama, čak je i ova vizualno i izvedbeno osuvremenjena obrada romana Ferenca Molnara tek razbla×ena slika zbilje.

Igor Ružić