Sumnja u identitet

Sumnja u identitet

Rasprava o židovskom identitetu umnožava se i račva u niz važnih, bitnih rasprava o identitetu i kulturi uopće, o jeziku, o odnosu pojedinca i zajednice, o povijesti i tradiciji židovske dijaspore, o socijalnoj psihopatologiji, nacionalnim frustracijama, političkim, rasnim, religioznim i filozofskim fenomenima svijeta u kojem živimo

Filip David

Najšire prihvaćena definicija židovskoga identiteta zasniva se na činjenici, kako piše u Encyclopaedia Judaica, da je taj identitet »određen dvjema silama: konsenzusom mišljenja ili osjećanja u postojećoj židovskoj zajednici u svakoj epohi, i vanjskim silama, često antižidovskim, pritiskom koji nastavlja definirati ili tretirati kao židovske i one koji su u svijesti već prekinuli sve veze sa židovstvom«. To što je često određen mišljenjem i viđenjem drugoga, a ne vlastitim uvjerenjem, dovodi do onoga što György Konrád naziva histerijom identiteta, odnosno u asimiliranih Židova stvara oblik društvene psihopatologije, koji se naziva židovska samomržnja ili židovski antisemitizam. Pa su tako pisci izrazito židovskoga duha istovremeno oni koji se svoga židovstva odriču, koji su žestoki kritičari židovstva. (Karl Marx, Otto Weininger, Karl Kraus).

Asimilacija, haskala i cionizam

Dio židovske populacije, a to uglavnom vrijedi za zapadno židovstvo, za sloj imućnijih Židova, težio je potpunoj asimilaciji. U tome nisu oni imali mnogo uspjeha, ne zbog nedostatka želje i dobre volje, nego zato što im to nikada nije bilo u potpunosti dopušteno. Njihovo ih je podrijetlo pratilo kao zla kob. Pokršteni, promijenjenih imena, nisu prihvaćani ni u drugom i trećem naraštaju.

Istočni Židovi živjeli su u potpuno drukčijim okolnostima, u uvjetima velika siromaštva, otvorene netolerancije i čestih pogroma. Nacionalna država za njih je bila država ugnjetavanja, despotska i nepravedna, a njihova nada samo utopijska, okrenuta mesijanstvu, o čemu svjedoče masovni pokreti od karizmatičnoga Sabataja Cvija u 16. stoljeću pa do mistično opojna hasidizma u 18. i 19. stoljeću, zaključno s prosvjetiteljskom haskalom. Hasidi su jednu doktrinu, kabalističku, židovsku mističnu doktrinu, u cjelini okrenuli pojedincu i njegovu susretu s Bogom, spajajući naizgled nespojiv individualni religijski mistični zanos s kolektivističkim mesijanskim populizmom. Haskala je bila nešto posve suprotno: raskid s tradicijom, s religijom, pobuna protiv vjerskoga židovstva. Sudjelujući masovno u revolucionarnim pokretima kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća i prosvjetitelji su samo obnavljali židovstvo na moderan način, zahtijevajući emancipaciju i građanska prava za židovske mase, da bi, nakon svega, iz jezgre haskale izrastao cionizam i zahtjev za postojanjem židovske države u Palestini.

Albert Einstein

Franz Kafka

Identitet i mistična tradicija

Rusiji, zemlji s najvećim brojem židovskoga stanovništva, židovska inteligencija odigrala je veoma važnu ulogu u demontiranju nacionalne države, u revolucionarnim pokretima koji su težili građanskoj državi i raskidanju s državom nacionalnog i vjerskog ugnjetavanja. Židovski problem, dakle, mora se promatrati kroz višestruku optiku – zapadno i istočno židovstvo, europsko i izvaneuropsko, aškenazi i sefardi, tradicionalisti i reformisti.

Židovska književnost u dijaspori pisana je na različitim jezicima: na jidišu i ladinu, koji bi se uvjetno mogli nazvati specifično židovskim, iako su nastali iz mješavine različitih jezika, ali pisana je u najvećoj mjeri na jezicima sredina u kojima su Židovi živjeli i danas žive. U opširnoj i veoma dokumentiranoj studiji Židovska samomržnja Sander Gilman pokazuje da su jidiš bili odbacili i prezreli jednako oni koji su govorili njemački i hebrejski ili pisali na tim jezicima, jer se tim jezicima priznavalo da posjeduju kulturnu vrijednost, a sve to nije priznavano jidišu, tradicionalnom diskursu Židova istočne, jugoistočne i srednje Europe. Gilman promatra položaj židovskoga pisca kao neku vrstu stalna protesta protiv autsajderske pozicije koja mu se neprekidno nameće: »Židovski je pisac onaj pisac koji, obilježen kao Židov, odgovara na taj čin obilježavanja literaturom, medijem koji ima najveće značenje za Židova i pisca.« Utjecaj književnosti pisane na jidišu na srednjoeuropsku književnost i na suvremenu američku važan je i neprocjenjiv. Ali u kojoj nam to mjeri pomaže da shvatimo i definiramo narav židovskoga kulturnog identiteta?

Misao Srednje Europe

Umjetnost, duhovnost, misao Srednje Europe? Geografski gledano, taj prostor djeluje fantomski, sablasno. Nema preciznih granica, nema jedinstvene misli. To imaginarno, ali ipak postojeće biće Srednje Europe nastalo je iz sukobljavanja mašte i razuma, misticizma i nove prosvijećenosti, emocija i racionalnoga duha. Hasidizam i haskala duboko su upleteni u djela različita po smislu i značenju, od Franza Kafke do Sigmunda Freuda, u čijim se ostvarenjima prepoznaju tragovi rane i moderne kabale. Može se, posve opravdano, s mnogo argumenata, govoriti o utjecaju hebrejske mistične tradicije na Kafkina najvažnija djela, na Chagallove slike, na Einsteinove znanstvene spekulacije pa i na suvremenu, prije svega, hermeneutičku i postmodernu filozofsku i teorijsku misao Jacquesa Derridŕa i Jeana Baudrillarda.

Srednja Europa devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, to su Lemberg, Beč, Prag, Berlin, Varšava, u kojima su pisci, slikari, kazališni redatelji, znanstvenici poput Einsteina, Musila, Šulca, Brocha, Reinhardta, Mahlera, Werfela, Chagalla, Canettija, Adlera, Döblina, spominjemo samo neka od brojnih imena, postavljali osnove suvremenoj književnosti, modernom kazalištu, novoj glazbi, novom slikarstvu, znanosti budućnosti.

Kritičari srednjoeuropske duhovnosti kažu: »Ako je Kafka bio dijete Srednje Europe, bio je to i Adolf Hitler.« Takva tvrdnja pak pokazuje duboko neshvaćanje biti srednjoeuropske kulture. Hitler se trudio svim silama koje je imao na raspolaganju da duhovno područje Srednje Europe zbriše sa svih stvarnih i imaginarnih mapa. Jer multietnička raznovrsnost i židovski duh Weimara kvarili su staru njemačku kulturu, unosili u nju kozmopolitsku tolerantnost, destruktivnu snagu novih ideja. Za Hitlera, za naciste, to je bilo obično židovsko smeće. Srednja Europa, to je bilo nešto čemu se Treći Reich suprotstavljao ognjem i mačem.

Danilo Kiš

Samomržnja i židovski antisemitizam

Hans Mayer uočava da se autsajderstvo židovskoga naroda izražava i kao pomutnja osjećaja u pojedincu, što često vodi samomržnji, tegobnom prilagođavanju ili mirenju s posebnošću. Dvije krajnosti te pomutnje osjećaja u pojedincu s jedne su strane samomržnja, a s druge židovski antisemitizam. Primjera takva ponašanja ima mnogo. Karl Marx, sin rabina preobraćenika, u studiji O židovskom pitanju zalaže se za svijet bez Židova kako bi se ostvarila ekonomska utopija, identificirajući bogate pojedince i financijske moćnike s ukupnim Židovstvom, pa i onima zatvorenim u getima, na najnižem stupnju bijede i siromaštva, što je velika nepravda. Otto Weininger, mladi dvadesettrogodišnji samoubojica, tipičan primjer samomržnje, veli: »Ne mrzi se nešto s čime se nema sličnosti.« Na slučaju Josefa Haima Brenera, berlinskog izbjeglice iz Rusije, pisca s početka dvadesetoga stoljeća, može se sagledati, barem djelomično, psihološka složenost i apsurdnost takva ponašanja. Brener je iz protesta počeo pisati na hebrejskom, koji je u njegovo vrijeme bio zaboravljen jezik kao starogrčki ili latinski. Izabrao je taj jezik, jezik dalekih predaka, jer su iz njega, kako tumači Amos Oz, progovorili najdublje očajanje i slutnja katastrofe. »Kopanje po vlastitoj duši, s mržnjom prema sebi, pomiješanom sa samosažaljenjem, gnjevom, ironijom i stanovitim osjećanjem nestvarnosti ljudi, mjesta, vremena i jezika.« Mrzio je sunarodnjake zbog njihove nemoći, bijede, a osobito je mrzio jednoga Židova – sama sebe. Pisao je na svetom jeziku drevnih knjiga, sa saznanjem da to može malotko pročitati, pogotovo nitko od većinskoga stanovništva. Vraćanje jeziku koji nije postojao kao jezik čitalaca bio je zapravo krik očajnika: Sve je uzaludno, pa i pisati!

Sigmund Freud

Marc Chagall

Čiji su pisci Židovi

Postavlja se ključno pitanje: jesu li židovski pisci sastavni, integralni dio matičnih književnosti, ili nekakav apendix, dio nekakva drugog i drukčijega književnog korpusa. A u vezi s tim odmah se postavlja i drugo važno pitanje: po čemu se određuje da li je netko židovski pisac? Utjecaji Srednje Europe dopirali su do južnoslavenskih krajeva posredno. Ali veze su postojale. Danilo Kiš, jedan od najutjecajnijih, najvažnijih pisaca južnoslavenskih književnosti, pripadao je po mnogočemu srednjoeuropskom književnom krugu. Rođen u Subotici, najranije djetinjstvo proveo je u Mađarskoj, učio i živio na Cetinju i u Beogradu. Pisao je na srpskom, tematika njegovih romana i pripovjedaka u stanovitoj mjeri bavi se temama koje se mogu nazvati židovskim, ali ne u potpunosti, majka mu je Crnogorka, a da bi spasio obitelj dolazećih stradanja njegov otac, Židov, porodično prezime Cohn promijenio je u mađarsko Kiš, ne sluteći da će i sam završiti u Auschwitzu. U Varijacijama na srednjoeuropske teme Kiš bilježi kako »srednjoeuropski židovski intelektualac, osim frustracije klasičnog antisemitizma na kojem je izrastao, doživio je dvije teške traume: fašizam i komunizam«. I sama svijest o pripadnosti srednjoeuropskoj kulturi, piše Kiš, u krajnjoj je liniji disidenstvo, jer uglavnom je riječ o piscima židovskoga podrijetla koji su osuđeni na izgnanstvo, marginalizam, neintegriranost u društvo. Kiš citira Sartrea: »Židov je čovjek kojega drugi ljude drže za Židova... Njegov je život samo dugi bijeg od drugih i od sebe sama.«

Kiš nije volio sintagmu židovski pisac. Za sebe je govorio da nije ni židovski, ni srpski, ni crnogorski, da pripada bratstvu pisaca. Svako ograničavanje i omeđavanje tumačio je kao diskriminaciju.

David Albahari tvrdi da je židovski pisac »onaj autor židovskoga podrijetla koji se u svojim djelima, u većoj ili manjoj mjeri, bavi temama koje su povezane sa židovskom tradicijom, povijesti, religijom ili kulturom uopće«. U predgovoru antologiji svjetske židovske pripovijetke Albahari zapisuje: »Zapravo, židovsku bi književnost možda trebalo definirati kao etničku književnost sastavljenu od niza manjih etničkih književnosti, zasnovanih na istoj tradiciji, ali međusobno različitih u onoj mjeri u kojoj se međusobno razlikuju židovske zajednice širom svijeta«.

A Efraim Ziher to objašnjava ovako: »Židovstvo, kao nešto različito od judaizma, nije toliko pitanje biografije, koliko piščeve potrage za spisateljskim identitetom i jezikom kao moralnim i kulturnim šiframa.«

Očigledno, problem židovskog identiteta uopće, a posebno u kulturi i književnosti, postoji u svim sredinama gdje na različitim jezicima pišu i objavljuju židovski pisci. Otvaranje problema identiteta otvara niz drugih problema vezanih uz židovsku književnost, ali i za književnost uopće: jezičnih stereotipa i političkih i rasnih predrasuda, samomržnje, tolerancije i netolerancije, prožimanja kultura i tradicija. Na ta pitanja dobivaju se različiti odgovori, a pravog, utemeljena, jedinstvena i posve zadovoljavajućeg odgovora nema. Upravo zato što je problem židovskog identiteta u književnosti i umjetnosti, ali i na ukupnom društvenom planu, u jednakoj mjeri kulturološko, političko i psihološko pitanje. Tako se rasprava o židovskom identitetu umnožava i račva u niz važnih, bitnih rasprava o identitetu i kulturi uopće, o jeziku, o odnosu pojedinca i zajednice, o povijesti i tradiciji židovske dijaspore, o socijalnoj psihopatologiji, nacionalnim frustracijama, političkim, rasnim, religioznim i filozofskim fenomenima svijeta u kojem živimo, o tome kako nas drugi vide, ali i kako mi sami sebe vidimo.