Strašna količina samoće

Strašna količina samoće

Janusz Kica prikazao je u svojoj prvoj opernoj režiji Violettu kao otuđeno, hladno biće u bijegu od drugih i od same sebe

Opera Traviata Giuseppea Verdija praizvedena je 6. ožujka 1853. u venecijanskom Teatru La Fenice kao jedan od najslavnijih fijaska u opernoj povijesti. Kada je to slavno operno kazalište, 2004, svečano otvoreno nakon obnove nakon požara koji ga je uništio, postavljena je Traviata u izvornom obliku kao na praizvedbi, u kritičkom izdanju partiture Fabrizija Della Sete (Casa Ricordi Milano), pod glazbenim ravnanjem Lorina Maazela. Izvedeni su svi taktovi partiture koji su nakon neuspjeha bili izbačeni, promijenjeni ili su se uvriježeno preskakali.

U novom uprizorenju Traviate u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci dirigent Nikša Bareza također je postavio izvornu verziju. Tako smo čuli repeticije u objema Violettinim arijama, kabalete u tenorskoj i baritonskoj ariji, još jedan kraći duet Violette i Alfreda u trećem činu. Finale drugoga čina ostalo je nepromijenjeno, a upravo taj ulomak, za razliku od formalnosti repeticija i kabaleta, u skokovima donosi bitno drukčiji sadržaj glazbenoga tkiva i možda je mogao poslužiti kao ključ za drukčiji pogled na Traviatu redatelja Janusza Kice, Traviatu koja više nema nikakve veze s Damom s kamelijama.

Prizor iz Traviate, snimio: Dražen Šokčević

Maestro Nikša Bareza za dirigentskim pultom redovito je jamstvo ne samo za dotjeranost glazbene izvedbe nego i za njezinu autentičnost. Uzorno muziciranje orkestra riječke Opere, koji sve više postaje najbolji u Hrvatskoj i izvan kazališno-opernih okvira, te glasovno suspregnut, a zvučan i dinamički podatan zbor (zborovođa Igor Vlajnić) dali su jasnu sliku o mjestu Traviate u Verdijevu opusu, na završetku prijelaza u zrelo razdoblje njegova stvaranja, kao o djelu koje zrelošću glazbene dramaturgije stoji uz bok Don Carlosu, Otellu i Falstaffu. A moći to tako jasno čuti i uočiti sa žive izvedbe na pozornici nije mala stvar.

U hrvatskim i kazalištima susjednih zemalja udomaćen poljski redatelj Janusz Kica prikazao je u svojoj prvoj opernoj režiji Violettu kao otuđeno, hladno biće u bijegu od drugih i od same sebe. Ona seksualno uzbuđuje staroga Germonta, prikazana kao utjelovljenje licemjerja, a ujedno mu se gadi. U trećem činu bila je posve sama. Svi drugi likovi bili su nestvarna bića iz njezine prošlosti. Redatelj je uspio zastrašiti gledatelja količinom samoće što je Violetta nosi. Nije bilo jasno je li bila bolesna, a to se i nije činilo važno. Njezina smrt nije bila umiranje, nego izbavljenje, katarza, odlazak u bolji život, što li? Cijelu je priču, ali i doživljaj gledatelja, lišio topline i emocionalnosti, u čemu se dijametralno suprotno udaljio od Verdija.

Kica je uglavnom dosljedno proveo zamisli koje se mogu prihvatiti ili odbaciti, ali ipak nije odolio tipičnim opernim zamkama s dostavom pisama, objavom večere i sl. replikama nezgrapno režiranih epizodnih likova Giuseppea, Florina sluge i Listonoše, koji je u podjeli uloga nespretno preveden kao Komisionar.

Konačno su suvremeni kostimi, kako ih je osmislila Irena Šušac, odisali sjajem koji opernoj produkciji daje atraktivnost. Scenografija na rotaciji Marka Japelja, unatoč cvjetnim dezenima primjerenijima Madami Butterfly, omogućavala je brojne promjene za raznolike situacije, također privlačno.

U naslovnoj ulozi prvi se put riječkoj publici predstavila mlada hrvatska sopranistica Margareta Klobučar, koja je Violettu već pjevala u nekoliko različitih produkcija. Profesionalno se vješto uklopila u zadano režijsko viđenje Janusza Kice i maksimalno pripomogla snazi dojma Violettine otuđenosti. Ostvarila je cjelovitu kreaciju lika. Pjevački je bila suverena, prekrasna svježega glasa, tehnički bravurozna u pasažama i bogatih dinamičkih preljeva.

Baritonu Vitomiru Marofu uloga Alfredova oca Germonta svakako je jedna od najboljih u karijeri, s kojom je imao mnogo uspjeha u Ljubljanskoj operi i bečkoj Narodnoj operi. I sada je pružio svu raskoš lakoće njezina vokalnog tumačenja s mnogo mekoće i prozračnosti.

Tenor Davor Lešić uspješno se prilagodio zahtjevima uloge Alfreda, mnogo lirskijim od uloga što ih tumači u posljednje vrijeme, i bio ravnopravan partner ostalim protagonistima. U manjim ulogama osobito su se istaknuli mezzosopranistica Kristina Kolar kao glasovno ugodna Flora i bariton Saša Matovina odlično karakteriziranim likom Violettina ljubavnika baruna Douphola.

Riječka je opera ove sezone, uz Puccinijevu Madamu Butterfly, tako ostvarila još jednu vrsnu predstavu standardnoga repertoara koja može, zahvaljujući snagama u vlastitu ansamblu, dugo potrajati, možda kao prethodna Traviata, koja je izvođena donedavno, gotovo dva desetljeća.

Davor Schopf