Što se sve događa 30. veljače

Što se sve događa 30. veljače

Krešimir Bagić

Stanoviti Matko, čitatelj internetske stranice mojskuter.com, pokušao se domoći BM-kacige, jedinoga zgoditka u nagradnoj igri koju je redakcija te stranice organizirala, i to ovim tekstom:

»Od 30. veljače 2008. stupaju na snagu promjene Zakona o sigurnosti u prometu. Svi oni koji povremeno svog ljubimca provozaju na skuteru bit će obavezni staviti mu zaštitnu kacigu kako bi se ZSP prilagodio EU propisima i važećem Zakonu o zaštiti životinja.«

Duhovitost i šarm ovoga teksta u cijelosti proistječu iz datiranja. Ono što će se dogoditi 30. veljače, tj. nepostojećeg dana u mjesecu, neće se, dakako, dogoditi nikada. Spominjanjem tog datuma kritički raspoložen Matko ironizirao je i zakone, i one koji ih donose, napokon i sredinu u kojoj živi.

Kako je moguće reći nemoguće?

Izraz 30. veljače može se motriti kao logičkodiskurzivni stereotip za kojim se poseže kada se kani iskazati nemogućnost da se što dogodi i kada se ona hoće izrazito afektivno podcrtati. Slične su retoričke formule vrlo stare; dobro su ih poznavali antički praktičari i teoretičari govorništva. Aristotel je, razvijajući u Retorici koncept toposa, tj. »općih mjesta koja funkcioniraju kao veoma općeniti argumentacijski okviri«, razlikovao tri opozicijska para općih mjesta: stvarno-nestvarno, više-manje i moguće-nemoguće.

Treći par moguće-nemoguće, prema Aristotelu, najviše pristaje političkome i javnom govorništvu. Izraz 30. veljače klasična je realizacija pola nemogućega. Konkretno, riječ je o tipičnom primjeru adinatona, figure čijom ću analizom pokušati djelomično odgovoriti na pitanje: kako je moguće kazati nemoguće.

Adinaton je makrostrukturalna figura, retorički klišej kojim se iskazuje nemogućnost da se što dogodi. Pojavljuje se, primjerice, u sljedećim frazeološkim konstrukcijama: kad na vrbi rodi grožđe, kad na vrbi zasvrbi, makar padale sjekire, u limburgu mjesecu, na Sveto Nigdarjevo, musti jarca u rešeto i sl. Pojavljuje se i u Evanđelju po Mateju, u poznatoj rečenici Lakše će deva proći kroz ušicu igle, nego bogataš ući u kraljevstvo nebesko. Neki tvrde da je adinaton opisno iskazivanje pojma nikad, odnosno tvrđenje da se neka stvar ne može dogoditi, ako ovisi o drugoj koja se ne može nikako dogoditi. Neki ga, pak, određuju kao hiperbolu u ekstremu koja – imamo li na umu prirodne zakonitosti – povezuje neshvatljive i proturječne činjenice (Čekala sam taj mail milijun godina) te proizvodi nemoguće i posve nadrealne slike (čovjek koji je popio more, čovjek koji premješta planine...).

Kad sjekire padaju...

Kad na vrbi rodi grožđe...

Adinaton se razmjerno često rabi u različitim oblicima javne komunikacije. Tako se, primjerice, frazem kad na vrbi rodi grožđe najčešće javlja u razgovornome stilu, i to podjednako u usmenoj komunikaciji te u pisanoj na internetskim forumima i blogovima. Nije rijedak ni u novinstvu. Često ima formu dijaloške replike kao u ovim slučajevima:

– Aha, popet ćeš se na to drvo, kad na vrbi rodi grožđe.

– Ona će u broj 32 uć kad na vrbi rodi grožđe.

– Ak će puštat turbofolk, mene će vidjeti kad na vrbi rodi grožđe.

Primjetno je da izraz kad na vrbi rodi grožđe navedenim replikama pridaje ironičan prizvuk, komunikaciju dodatno kolokvijalizira te funkcionira kao polemički zaključak.

Kao što se događa sa široko rasprostranjenim i općepoznatim izrazima, i adinatonski su frazemi česta poprišta parafrastičnih igara. Redovito su izloženi imitacijskim, a ne eksplikacijskim reformulacijama. U slučaju frazema kad na vrbi rodi grožđe, uz diskurzivno proširenje u primjeru Kad na vrbi rodi grožđe i engleska trava, moguće je naići na sljedeće parafraze:

– kad na vrbi rodi jagoda,

– kad na vrbi rodi ananas,

– kad na vrbi rode mandarine,

– kad na vrbi rodi kruška,

– kad na vrbi rode šrafcigeri,

– kad na trsu rodi tikva...

Citirane parafrastične imitacije ekstravagantno podupiru semantiku nemogućnosti uporišnoga izraza, upozoravajući pritom na moć poigravanja i gospodarenja jezikom. Subjekt koji ih proizvodi želi se predstaviti lucidnim, duhovitim i kreativnim. Budući da su u pitanju izrazi koji svraćaju pozornost na sebe, estetska funkcija iskazivanja izbija u prvi plan.

Već je istaknuto da je retoričko iskazivanje nemogućnosti ponajprije odlika političke komunikacije, jer političar je taj koji povremeno žudi za radikalnim verbalnim gestama i koji neprestano računa na budućnost u koju smješta obećanja da će se nešto sigurno dogoditi odnosno da se nešto ni pod koju cijenu neće dogoditi. Rukovodeći se načelom korisnosti, kojim štiti vlastitu poziciju i ideologiju koju zastupa, političar savjetuje građane, potiče ih i odvraća, nastoji im se svidjeti, zainteresirati ih za svoju ideju, unaprijed opravdati buduće poteze... Adinaton se pokazao vrlo učinkovitim sredstvom za kojim rado posežu zastupnici različitih, pa i oprečnih, ideologija.

Čuvati do 30. veljače

Politička katica za sve

U političkoj retorici o Hrvatskoj s raznih je strana i s prilično različitim ideološkim predznacima prizivana adinatonska konstrukcija kad Sava poteče uzvodno, tj. od ušća prema izvoru. Njome su svoje političke poteze ili ideološke koncepte gotovo aforistički verbalizirali, primjerice, Ante Pavelić, Josip Broz Tito i Ivica Račan. Prvi je 1945. zapisao rečenicu: »Prije će Sava poteći uzvodno, negoli će boljševizam doći u Hrvatsku.« Drugi je, poslije sloma Hrvatskoga proljeća 1971, u jednome govoru nedvosmisleno ustvrdio: »Prije će Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti samostalna!« Treći je, pak, navodno, 1989. godine, u predvečerje ratnoga sukoba u bivšoj Jugoslaviji, izjavio: »Prije će Sava poteći uzvodno nego će se Hrvatska naoružati.« U sva tri slučaja – navlas ista sintaktička struktura i izricanje krajnje nemogućnosti. Jedino se smisao poruka bitno razlikuje. Kao što je poznato, budućnost koju su tim izjavama jamčila i na koju su se pozivala trojica političara demantirala je svu trojicu. Hrvatska je bila i boljševička (ili, barem, komunistička), i postala je samostalna država, i naoružala se. A Sava, posve ravnodušno, i dalje teče od izvora prema ušću kao da se ništa nije događalo.

Činjenica da su tri tako različita lidera u rasponu od gotovo pola stoljeća važne poruke odjenuli u istu retoričku odoru sugerira da je konstrukcija prije će Sava poteći uzvodno iznimno atraktivna, snažna i sugestivna. Ona se prometnula u političku katicu za sve, u lingvistički stroj koji unaprijed isključuje svaku dvojbu i svaku raspravu, a svako potencijalno pitanje pretvara u retoričko, čime je širom otvoren prostor različitim oblicima dogmatske verbalistike.

Budući da je nemogućnost koju apostrofiraju adinatonski izrazi najčešće vremenska, valja navesti i oprimjeriti dva frazema koji upravo aludiranjem na temporalnu komponentu prokazuju događaje, diskurse, političke strategije i sl. Riječ je o frazemima na Sveto Nigdarjevo i u limburgu mjesecu. Oba su naglašeno pučke provenijencije i oba se uglavnom javljaju u razgovornome stilu, uključujući pojedine lokalne i dijalektalne idiome. Evo najtipičnijih primjera:

– Bazene ćemo dobiti na »Sveto Nigdarjevo«.

– Je, kaj moreš, mora se obistiniti kaj su obečali. I bude se obistinilo. Znate kad? Na Sveto Nigdarjevo. Ne znate kad je Sveto Nigdarjevo? Pa poglednite si v kalendar.

– Ćiro: Dinamo može u mjesecu linburgu proći Spartu.

– Takvi kao ti na vlast će doći, ali u limburgu mjesecu.

Govornik koji se utječe adinatonu uvijek je iznimno zainteresiran za temu svoga iskaza i za njegovo djelovanje na recipijenta. Nerijetko je iskaz spreman pojačati čak i spajanjem dvaju ili čak triju adinatonskih izraza, npr:

– To ću ti učiniti na sveto nikada, kad na vrbi rodi grožđe i u tjednu koji ima 3 četvrtka, al’ sve zajedno.

– Ovo ćemo morat pogledat u novom kinu koje se otvara 31. 2. na Sveto Nigdarjevo.

– ... kad na vrbi zasvrbi i u mjesecu limburgu kad se majmuni šišaju...

Spajanjem više adinatonskih izraza oblikuje se zapravo tautološki iskaz koji povremeno podsjeća na dječje inzistiranje, a povremeno na ludičko, čak autoreferencijalno poigravanje jezikom.

Budući da sam počeo s konstrukcijom 30. veljače, s njom ću i privesti kraju ovu priču o tome kako je moguće kazati nemoguće. Doduše, u ovome bi slučaju točnije pitanje bilo: kako je moguće da ne primjećuju da je to što govore i pišu nemoguće. Naime, za razliku od svih dosad citiranih primjera u kojima je adinaton rezultat svjesne namjere govornika ili pisca (bez koje ta figura zapravo i ne postoji), zapanjujuće se često u hrvatskoj jezičnoj praksi 30. veljače pojavljuje kao postojeći dan, kao doslovna (a ne ironična) vremenska odrednica.

Od sajma kozmetike do ispovijedi

Tako se 17. veljače 2000. u Vjesnikovu pregledu kulturnih zbivanja u Zagrebu preporučuje izložba crteža Sanje Gašparac Svjetlost koja traje do 30. veljače. Hrvatski biljarski savez, predstavljajući svoje članove, za jednoga, Sinišu P., navodi 30. veljače kao datum rođenja. Internetski portal Celulit.hr najavio je da će se posljednjega vikenda, 29. i 30. veljače, u Opatiji održati 15. međunarodni sajam kozmetike. Jedan nam je oglašivač obznanio da će se mjesečni časopis o modi i ručnom radu Bennisimo izdavača Distrieste d.o.o. na kioscima moći kupiti od 30. veljače 2007. po cijeni od 19 kuna. Na mrežnim stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa u tekstu jednog natječaja stoji da se prijave za 3. biennale dječje umjetnosti u grčkom gradu Ksanti primaju do 30. veljače 2006. Petrinjski radio objavljuje, pak, ovu vijest: »Župnik za Petrinju i Hrastovicu, M. M., izvijestio je da se tijekom ovog tjedna u župnom uredu, u uredovno vrijeme, primaju prijave starijih i bolesnih za Uskrsnu ispovijed. Svakog pojedinačno svećenici će obići i omogućiti sakramente od 25 do 30 veljače.« U rimskome je Fraternitasu na hrvatskome jeziku oglašen tečaj duhovnih vježbi otvoren svjetovnjacima i franjevcima Pozdrav mira objavljen Franji, s napomenom: »Upis je moguće obaviti do 30. veljače 2005. Za dodatne obavijesti, obratiti se na...«

Napokon, famozni 30. veljače nije samo doveo u pitanje dobru informiranost građanstva, upućenost u modne trendove, potencijalni manekenski izgled pojedinaca, sportske aktivnosti i duhovni život; on se zatekao i na deklaraciji jedne slastice. Naime, na jednoj seriji proizvoda Pita mix Pekare Cvek iz Donjeg Kraljevca stoji da je slastica uporabljiva do 30. 02. 2008.

Da su kojim slučajem vlasnici te pekare poslali spomenutu deklaraciju na natječaj internetske stranice mojskuter.com, Matko s početka priče možda bi imao problema u osvajanju BM-kacige. Jer: tko bi povjerovao da je kolač s tom deklaracijom doista završio u trgovini!? A završio je!