Rebus za sladokusce

Rebus za sladokusce

Holmanovi su protagonisti jednako osuđeni jedan na drugoga koliko su i međusobno udaljeni te im komunikacija gotovo trajno ne uspijeva

Svaka kvalitetna drama manipulira gledateljem, ili čitateljem, a nije bitno drukčije ni s onima koje nisu toliko uspjele. Međutim, većina ih ipak na kraju otkrije barem većinu svojih karata i kaže ono što želi reći, ili što je autor u nju stavio. Postoje ipak i one koje to ne čine, i koje zato ostaju rebusi i nakon izlaska iz kazališta ili odlaganja knjige. Jedna od takvih je Jonah i Otto manje poznata i nerazvikana, ali zato ništa manje zanimljiva britanskog autora Roberta Holmana.

U sklopu ciklusa Male predstave neobične teme Gradskoga kazališta Sisak postavio ju je Zijah A. Sokolović, pa je hrvatsku praizvedbu imala 12. ožujka. Redatelj je ujedno i jedan od tek dvojice izvođača te stoga nije slučajna asocijacija na uspješna i nagrađena Kosa Davida Harrowera, kojim je niz i započet. Bosanskohercegovačkom glumcu s austrijskom adresom očito leže baš takvi mali komadi, što je naposljetku potvrdio i svojim dugovječnim monodramama, ali i naslovom Pas, žena, muškarac u Teatru Exit. Novu nišu pronašao je u suradnji s Kristalnom kockom vedrine, što je dobro za obje strane – Sisak dobiva kvalitetnu i financijski prihvatljivu repertoarnu raznolikost, a Sokolović i njegovi partneri predstavu s kojom mogu lako i brzo gostovati.

No, za razliku od Kosa, ali i niza novih angloameričkih komada koji nakon vremena Teatra u gostima ponovno, uglavnom u sličnim neovisnim produkcijama, počinju zauzimati domaće pozornice, Jonah i Otto na kraju ne daje zadovoljenje potpunog objašnjenja. U tome leži razlika između drama koje dobivaju ugledne nagrade, i onih koje ostaju po strani: dobro skrojen komad ipak mora imati glavu i rep, dok otvorena struktura nejasnih rubova kakvu nudi Holman nema te sreće, ali zato dulje ostaje u gledatelju da ga kopka. Drugim riječima, dok na primjer Sumnja ili Kos na kraju ipak predstave svoj problem u punini, koliko god on bio problematičan, ta, uvjetno rečena, druga vrsta postavlja sebe kao problem i zato nije tek kazališni reprezentant svoje teme, nego je sama – tema. Kao takva, naravno, otvara i brojna pitanja, ali je njezina specifičnost i vrijednost upravo u tome što ne eksplicira, nego manipulira.

Time, kao i duodramskom formom, Jonah i Otto prizivaju, primjerice, U samoći pamučnih polja Bernard-Marie Koltesa ili Alpsko rumenilo Petera Turrinija, komade u kojima publika ne zna što gleda i što joj se događa dok ne bude i preduboko uvučena u radnju. Poput Dilera i Kupca ili slijepca i prostitutke, Holmanovi su protagonisti jednako osuđeni jedan na drugoga koliko su i međusobno udaljeni, iako nijedan uvijek iznova nije ono što se o njemu može zaključiti iz prethodnoga prizora. Rasplesani razbojnik u ranim tridesetim godinama života tako nije ni razbojnik, ni ulični zabavljač-mađioničar, a ni muška prostitutka, iako sve to možda jest bio, nego siromašni otac zaista malena djeteta koje vozi u kolicima iz supermarketa dok u obalnom engleskom gradiću čeka trajekt za Francusku, gdje djetetova majka već, navodno, jest. Otto je njegova suprotnost – neka vrsta očinske figure, a zapravo anglikanski svećenik razočaran u Boga, ljubav, brak i obitelj. Spaja ih očaj, izgubljenost, samoća i želja za ljudskom bliskošću, ili barem blizinom, ali im komunikacija upravo zato gotovo trajno ne uspijeva. Čak i nakon obrata i donekle zamjene identiteta, njih dvojica ne pronalaze zajednički jezik unatoč sve dubljim ispovijedima u kojima prednjači Otto, jer su im »sumnje postale strast«.

U tako zadanu materijalu režija Zijaha A. Sokolovića mogla je biti i inventivnija, ali s obzirom na skučeni prostor izvedbe i redateljevu primarnu vokaciju svedena je na glumački izraz. Iako stariji kolega specifičnom ekspresivnošću plijeni pozornost, kvalitetniji dio igre pripada ipak nadahnutim momentima kojima Dražen Šivak sporadično nadograđuje svoju prepoznatljivu maniru. Opisna je ocjena zato: za sladokusce koji vole kazališne zagonetke i koji znaju da, ne samo u kazalištu, ništa nije kako se čini.

Igor Ružić