Nova generacija bluesa

Nova generacija bluesa

Generacije izvođača autentičnoga primordijalnoga bluesa, koje najčešće percipiramo kao skupinu sredovječnih, mahom skromnijih glazbenika s gitarama ili usnim harmonikama, obveznim klobucima te ponekim zlatnim zubom i bottleneckom (bottleneck, otrgnuti grlić staklene boce kojim se postižu jednostavni akordi na gitari, op. p.) u džepu, neumoljivo odlaze sa svjetske blues-scene. Najstariji su to predstavnici harmonijski jednostavna delta ili country-bluesa, u kojem je forma bila nerijetko podvrgnuta dužini teksta. Vrijedan je to naraštaj koji se nerijetko referirao na robovsko podrijetlo svojih predaka i koji se smrću jednog od posljednjih, Philadelphije Jerryja Ricksa, pokopana na kastavskom groblju, svela zapravo još samo na 94-godišnjeg Honey Boya Edwardsa, koji nastupa vrlo rijetko. Njihovi stilski sljednici, predstavnici brojne skupine, nazovimo ga klasičnoga bluesa s imenima kao što su: Mississippi John Hurt, John Lee Hooker, Howlin’ Wolf i brojni drugi te čikaške škole na čelu s glasovitim B. B. Kingom, također su već desetkovani te im neki mediji već nagovješćuju sumrak pa čak i nestanak toga tipa izvođenja bluesa, koji ne bismo nikako smjeli miješati s jazz bluesom, ali da su imali i još imaju snažan utjecaj na neke europske rockere, izvan je svake dvojbe.

Keith Dunn

No je li sve baš tako? Po svemu sudeći i nije, jer u bluesu stasaju mlađe generacije blues-vokalista, gitarista i usnih harmonikaša, koje, što je zanimljivo, dolaze pretežito iz urbanih sredina, nastavljajući na najbolji mogući način crnačku blues-tradiciju. Pa smo tako u travnju 2005. u zagrebačkoj Tvornici upoznali mlađega sljednika spomenutih generacija, gitarista, vokalista i bendžoista Guya Davisa, a sredinom svibnja ove godine u Varaždin nam na 15. jubilarni festival tradicionalnoga jazza i bluesa stiže još jedan iz naraštaja mlađih, vokalist i usni harmonikaš iz najeuropskijeg američkog grada Bostona, Keith Dunn. Budući da je u Hrvatskoj prvi put i posve nepoznat, valja ga s nekoliko riječi predstaviti i upoznati.

Glazbena je karijera Keitha Dunna započela vrlo rano, s trinaest godina, i to za američke izvođače takva značaja na najklasičniji mogući način, u gospel-zboru baptističke crkve rodnoga mu Bostona. Prve će profesionalne nastupe ostvariti kao šesnaestogodišnjak s grupom Duke Robillard & Roomful of Blues. Ubrzo potom, 1975, Dunn s poznatim blueserom Lutherom Allisonom osniva sastav The Houndogs u kojem je gitaru svirao i Ronnie Earl. S glasovitom će Big Mamom Thornton organizirati nastupe čikaške blues-legende Jimmyja Rogersa, s pratećim sastavom kojega će 1976, 1977. i poslije stalno nastupati. U svojstvu usnog harmonikaša bluesa svira potom s legendama Jamesom Cottonom i Walterom Hortonom. Kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća Dunn seli u Austin, upoznaje teksašku blues-scenu, a na turnejama po Texasu i Lousiani nastupa s nekim istaknutim imenima toga područja kao što su: Stevie Ray Vaughn, Hosea Hargrove i Hubert Sumlin. Godine 1980. vraća se u Boston, gdje postaje glavni vokalni solist u već spomenutom sastavu Roomful of Blues s pijanistom Alom Copleyem te se sve više orijentira na formaciju dua s glasovirom, uloge kojih tijekom turneja po američkoj zapadnoj obali preuzimaju Sonny Rhodes i Joe Louis Walker. Dunnu su sad već otvorena vrata vrhu američke blues-scene te ga kao suradnika pozivaju neka najpoznatija imena današnjega bluesa kao što su: Pinetop Perkins, Jimmy Burns, Lurrie Bell, Larry Garner, Carlos Johnson, Louisiana Red i Deitra Farr. S blues-grupom Big Jack Johnson’s on postiže uspjehe na festivalu u Clarkdaleu i na europskim turnejama.

Keith Dunn proslavio se i posljednjim diskom nazvanim Alone With The Blues, na kojem posve sam izvodi specifičan tradicionalni hallelu-način interpretacije. Tijekom ovogodišnje europske turneje ostaje privržen duu s glasovirom te će u Varaždinu nastupiti s istaknutim blues-pijanistom Christianom Rannenbergom. Dobra prigoda za ljubitelje autohtonog američkog bluesa da čuju i upoznaju vrlo nadarena i međunarodno priznata blues-interpreta američke mlađe generacije.

Mladen Mazur