Ne smije se ponoviti izdaja iz 1955.

Ne smije se ponoviti izdaja iz 1955.

Armando Černjul

O slovenskim ucjenama i pretenzijama za hrvatskim državnim teritorijem od 1991. do 2009. zna se gotovo sve, ali čini se da to svim dosadašnjim vladama u Hrvatskoj nije bilo dovoljno da shvate u kakvu se labirintu nalaze i ništa nisu poduzele da zatraže povrat oteta državnog teritorija. Stoga želimo javnost upoznati kako je Slovenija nakon Drugoga svjetskog rata političkim pritiscima i drugim makinacijama pod jugoslavenskim komunističkim patronatom dobila mnoga hrvatska sela u Istri i krađom došla do teritorija u dolini Dragonje koji je pripadao Hrvatskoj, a sada pripada Sloveniji. Tko se pokušao usprotiviti slovenskim otimačinama hrvatske Istre ili uvođenju slovenskog jezika u hrvatske škole ili župe završio je u zatvoru. To su bili, koliko smo uspjeli istražiti, uglavnom svećenici.

Vladimir Bakarić

Aerodrom u Portorožu, sa solanama u pozadini.

J. B. Tito i Edvard Kardelj

Mons. Božo Milanović (1890–1980), član jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, ostavio je važan dio svjedočanstva koje govori o teškim mukama koje su prošli istarski svećenici što su radili na očuvanju hrvatskog jezika u školama i crkvama u hrvatskim selima te se usprotivili da ona budu priključena Sloveniji.

Prve nevolje počele su za vrijeme njemačke okupacije, kada su hrvatska sela Pregara, Črnica i Gradina kod Buzeta preko noći postala slovenska. O tome je Milanović napisao: »Ta tri sela, uvijek prije hrvatska, pala su za vrijeme narodne borbe zajedno sa okolicom pod Sloveniju. Tada su partizani u hrvatskom dijelu Istre mobilizirali mladiće i muževe dok u Sloveniji toga još nije bilo. Zato su se seljaci u spomenutim krajevima, upitani (dakako na želju Slovenaca), da li žele spasti pod Sloveniju ili Hrvatsku, odlučili su se za Sloveniju. Učinili su to radi toga da ne bi bili mobilizirani i prisiljeni ići u šumu. Kad su nešto kasnije i slovenski partizani proveli mobilizaciju, već su Gradina, Pregara i Črnica spale pod Sloveniju te su ostale u njoj također i poslije oslobođenja. Slovenci su razvijali ondje među pučanstvom živahnu propagandu. Govorili su da će oni koji ostanu pod Slovenijom ići u Kopar i ondje prodavati svoje proizvode, a možda da će biti priključeni Slobodnom tršćanskom teritoriju. Za povratak tih sela zauzimao sam se više puta kod viših hrvatskih rukovodilaca, u prvom redu kod V. Holjevca, zapovjednika Vojne uprave u Opatiji i kod predsjednika vlade u Zagrebu dr. V. Bakarića. Njima i ministru unutrašnjih poslova I. Krajačiću, kao što također predsjedniku Sabora Sremcu i Oblasnom odboru za Istru u Labinu, poslao sam (20. I. 1947.) stručno izrađeni referat (sa geografskom kartom), koji je sastavio prof. Nikola Žic zajedno sa prof. Josipom Ribarićem. Sve je to zauzimanje napokon dovelo do toga, da su hrvatski rukovodioci dogovoreno sa slovenskim priključili spomenuta mjesta Hrvatskoj« (Istra u dvadesetom stoljeću. Rat i oslobođenje, Pazin, 1996). To područje, osim Črnice, državno i crkveno ponovno je pripojeno Sloveniji.

Povjesničari za onesviještene Slovence

»Slovensko primorje, jugoz. mediteranski dio SR Slovenije. Sastoji se od 21 km duge obale (sloven. dio Istre) i zagore između Tršćanskog zaljeva. Obalni se dio proteže do Lazareta na Miljskom poluotoku (talijansko-slov., odnosno jugosl. granica) do utoka u Dragonju u Piranski zaljev (slov-hrv. granica).« (Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1981).

Slovenski pisci i znanstvenici pisali su znatno ranije o spomenutoj granici; Simon Rutar u knjizi Samosvoje mesto Trst in mejna grofija Istra (Ljubljana, 1896) piše da je bilo hrvatskih sela i sjeverno od rijeke i doline Dragonje, a slično je pisao Milko Kos u raspravi O starejši slovenski kolonizaciji v Istri (Ljubljana, 1950).

Iz Hrvatske otrgnuto 27 sela i pripojeno Sloveniji

Umjesto da se usliši volja hrvatskih svećenika i stanovnika u Istri da se u Pregari i Gradini uvedu hrvatske škole, što su svećenici Božo Milanović i Srećko Štifanić napisali u pismu predsjedniku vlade Vladimiru Bakariću, doživjeli su razočaranje. Milanović, koji je 1966. postao član Matice hrvatske, u knjizi Moje uspomene (Pazin, 1976) piše: »Međutim, kad se broj općina smanjivao, održana je u Gradini narodna skupština za one krajeve. Narodu je predloženo da dade izjavu želi li biti priključen općini Buzet, Umag ili Kopar – bez obzira na narodne granice. Seljaci su se tada izrazili u prilog općine Kopar i to stoga što su se nadali da će se ondje moći u većem broju zaposliti. Na temelju toga, Hrvatski je sabor dne 15. XII. 1955. odobrio prijedlog da se iz NR Hrvatske izdvaja osam sela (stvarno ih je bilo 25) u župama Pregara, Gradina i Topolovac. Slovenske škole uvedene su još šest mjeseci prije odluke iz Zagreba i Beograda.«

Narodne novine broj 1 od 1956. objavile su da su NR Sloveniji pripojena sela Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradina, Koromači-Boškini, Močenigi, Bregara i Sirči, a Vjesnik tek 8. ožujka 1956. da je Republičko vijeće NR Slovenije donijelo odluku o izmjeni granice između NR Slovenije i NR Hrvatske kojom se devet sela u općini Buje, kotar Pula, odvajaju od NR Hrvatske i priključuju NR Sloveniji. Međutim, svećenik Antun Hek u kalendaru Istarska danica (Pazin, 1995) priredio je tekst Sjeverna granica hrvatske Istre Bože Milanovića, u kojemu je objavio kako je Sloveniji priključeno trinaest sela: Sv. Šimun (Brežani), Brežinari, Krstija, Reparac, Buželi, Tuniši, Pavelići, Rosići, Stara Mandrija, Kaline, Jarkani, Škrlji i Dugobrdo te da je od Hrvatske odvojeno 21 selo. Iznio je i podatak da su prije toga Sloveniji priključeni Topolovac, Žrnovac, Dragonja, Hrvoji, Šemi i Škrljići, što je ukupno 27 sela. Iako Milanović, Hek, Narodne novine i Vjesnik nisu objavili iste podatke o broju sela, najvjerojatnije je riječ o 27 ili 28 sela, jer neki drže da su Koromači-Boškini jedno selo.

Iako su se istarski svećenici 1. veljače 1956. dopisom obratili Saveznoj narodnoj skupštini u Beogradu, ona je donijela konačnu odluku. Drugo se nije ni moglo očekivati kad je Sabor NR Hrvatske svojom sramotnom odlukom 15. prosinca 1955. kapitulirao, što je ravno izdaji domovine! Uostalom, još 20. listopada 1954. narodni poslanik kotara Buzet Srećko Štifanić i predsjednik Društva istarskih svećenika Božo Milanović obratili su se Predsjedništvu Sabora i Izvršnom vijeću NR Hrvatske u Zagrebu da se poduzmu potrebite mjere za priključenje Topolovca Hrvatskoj, ali odgovor nisu nikad dobili! Tako je hrvatskim žiteljima u osobnim iskaznicama u rubrici o narodnosti precrtana hrvatska i upisana slovenska, pa su Hrvati postali Slovenci i nisu ni nacionalna manjina. Kao u doba vladavine fašističke Italije, s tom razlikom što je Hrvatima i Slovencima napisano da su Talijani. Jedino su u župama Gradina, Pregara i Topolovac s okolnim selima imali hrvatske svećenike i hrvatski jezik, a u školama se govorilo slovenski. Ali kad je Koparska crkvena administracija preuzela župu Pregara, slovenski je svećenik 1974. u crkvama uveo slovenski jezik. Milanović navodi više sela koja su »već pod Austrijom dospjela pod upravu Slovenskih općina, tako da su dobila slovenske učitelje i svećenike«, ali »za ta je sela rekao Kardelj da moraju ostati slovenska u zamjenu za kajkavsku Buzeštinu, koja je već od prije bila hrvatska«.

Svećenik Kalac u zatvor jer nije pristao da hrvatske škole postanu slovenske

Prvi je na vlastitoj koži osjetio nepravdu samo zato što se usprotivio jugo-slovenskoj politici hrvatskog odnarođivanja, 26-godišnji svećenik Vjekoslav Slavko Kalac, rođen 7. travnja 1920. u Starom Pazinu, upravitelj župe Pregara, kojega su pripadnici Ozne uhitili 10. lipnja 1946. godine i odvezli u zatvoru u Kopar. Suđenje je održano u rekordno kratku vremenu, pa je Kalac već 12. lipnja te godine u Okružnom sudu u Kopru osuđen na deset mjeseci zatvora i desetogodišnji gubitak građanskih prava. O tome je Milanović u knjizi Istra u dvadesetom stoljeću napisao da je razlog zatvaranja Kalca vjerojatno što je bio na putu poslovenjivanja hrvatske župe i da je svećenik priznao neke protupartizanske ispade, ali da je većina od osamdesetak optužbi izmišljena ili iskrivljena. I Frano Glavina u Glasu koncila (18. siječnja 2009) iznosi da je javni tužilac u Kopru Ivan Cerkvenič napakovao Kalcu svega i svačega: da je u crkvi propovijedao da je škola prokleta i izazivao mržnju između slovenskog i hrvatskog naroda. Optuženi se branio da se ne smatra krivim i da je kao učenik u sjemeništu u Kopru bio protiv fašizma i šest se godina borio za narodne ideale te da su mu dva brata i sestra bili partizani i zbog toga je bio uhićen i zatvoren u njemački zatvor. Istaknuo je da je prije oslobođenja potpisao za priključenje Jugoslaviji, ali nije pristao da se u škole južno od Dragonje uvede slovenski jezik, jer je to hrvatsko područje.

Pazin, Rovinj, Cres, Lošinj i Krk u Sloveniji

Da je slovenska vlast nakon završetka Drugoga svjetskog rata započela smišljeni plan kako prigrabiti što veći dio Istre, koji su znatno prije proglasili Slovenskim primorjem, dokaz je izrada mnogih zemljovida Slovenije na kojima je granica bila na polovici Istre i u kojima su bili ucrtani čak Pazin i Rovinj te otoci Cres, Lošinj i Krk. Oni su najvjerojatnije izrađeni po uzoru na romantičarski i nostalgičarski zemljovid slovenske dežele koji je 1853. nacrtao Peter Kozler, po kojemu velikoj Sloveniji pripadaju Istra, Rijeka, otoci Cres, Lošinj i Krk te Gorski kotar, čime se i danas nadahnjuju slovenski nacionalisti i kartografi. No Slovenci su još 1946. pokušali potkupiti mon. Božu Milanovića, ali on nije izdao hrvatski narod. O tome u knjizi Moje uspomene piše: »Začudio sam se kad me u ono doba posjetio prijatelj Janko Kralj, gorički Slovenac, te mi je ponudio veliku svotu ako javno izjavim da bi Istru trebalo priključiti slovenskoj republici. Ja sam to odmah odbio.«

Na red su došli talijanski fratri benedektinci u Dajli kod istarskog gradića Novigrada, koji su u dolini Dragonje imali 175 hektara plodnoga zemljišta, pola solana i samostan s poljoprivrednim zemljištem u Sv. Onofriju iznad Sečovlja u Sloveniji. Da bi se svega toga Slovenci jednoga dana domogli – neki tvrde da je u tome glavni ideolog bio svemoćni Edvard Kardelj, kao i poslije pri stvaranju lažne slovensko-hrvatske granice na kanalu Sv. Odorik – najprije su 1947. uhitili fratre benediktince i optužili za nedopuštene špekulacije i gospodarske sabotaže. Kako je suđenje trebalo organizirati po kratkom postupku, Okružni narodni sud u Kopru premješten je u Buje. Sudsko je vijeće 5. ožujka 1948. donijelo presudu kojom su petorica fratra osuđena na ukupno jedanaest godina prisilnog rada i gubitak građanskih prava svaki na godinu dana. Presudom je zaplijenjena imovina benediktinaca. Oni su, međutim, rehabilitirani revizijom Županijskog suda u Puli 17. veljače 1997. Sud u Puli donio je odluku da se presuda Okružnog narodnog suda u Kopru od 5. ožujka 1948. stavlja izvan snage.

Benedektinski samostan u Italiji svoje je posjede 1975. darovao Župi Dajla, a župnik Božo Jelovac plaćao je porez Općini Piran u Sloveniji, iako su poljoprivredna dobra, pola solana i dio zračne luke Portorož na hrvatskom zemljištu. No Slovenci su to prisvojili kad su stvorili novu, umjetnu granicu. Naime, 1953. provedeni su radovi na prokopu kanala Sv. Odorika da bi se u njega prelio višak vode iz rijeke Dragonje kako ne bi došlo do poplava solana. Na projektu su radili i stručnjaci iz hrvatske Istre, pa znaju što se tada i poslije dogodilo, ali se o tome dugo godina nije smjelo pisati. Slovenci su taj dio prisvojili sa zemljištem i solanama u dolini Dragonje, a kanal Sv. Odorik smatraju granicom između Slovenije i Hrvatske. Ipak, Porečko-pulska biskupija u Poreču odlučila je pokrenuti postupak radi povrata imovine Župi Dajla i neki korisnici dijela nekretnina priznaju njihovo pravo. Slovenska pak država ne priznaje pravo vlasništva pravnoj osobi koja nema sjedište u Republici Sloveniji pa Porečko-pulskoj biskupiji predstoji trnovit put do pravde.