Najveće je neznanje ono koje se predstavlja kao znanje

U Vijencu od 12. ožujka 2009. objavljen je članak povjesničara Ive Mažurana u kojem, kako sam kaže, »ozbiljno« i »odgovorno« javno potvrđuje da nije Vasilije Krestić, nego on (I. Mažuran) najuporniji zastupnik povjesničarske neistine kako država Crna Gora baš nikada nije ratovala protiv države Hrvatske. Pritom se g. Mažuran neopravdano našao – osobno i strukovno – duboko uvrijeđen, što je moja malenkost (u prijašnjem broju Vijenca) osporila tu očiglednu neistinu. Gospodin Mažuran svojim je novim tekstom – koristeći se emotivnim i fatalističkim terminima (»javno omalovažavanje«, »bestidno pljuvanje« i dr.) – pokušao raspravu i njezinu javnu percepciju skrenuti na mutnu razinu osobnih vrijeđanja.

Stoga treba naglasiti kako u mojem kratkom tekstu nisam uopće dovodio u pitanje (niti se bavio) rezultatima cijelog 55-godišnjeg istraživačkog rada I. Mažurana, jer nisam ni kompetentan za razdoblje koje je istraživao g. Mažuran. Ali sam se, na temelju činjenica iz razdoblja povijesti za koje sam znanstveno kompetentan, suprotstavio navedenoj veoma konkretnoj i isključivoj neistini koju je – zbog neznanstvenih motiva i interesa – izrekao I. Mažuran.

Uz to, g. Mažuran je – pojmovno, faktografski i interpretativno – ušao u osjetljivo suvremeno povijesno razdoblje kojim se nije istraživački bavio, pokušavajući i nadalje uporno «dokazivati» očiglednu neistinu koju je ranije izrekao. Pritom je povjesničar I. Mažuran, nažalost svojom voljom, potvrdio učestalo pravilo da jedna neistina nije slučajna, nego je posljedica niza neznanja i nestručnosti.

Ponajprije, nestručnost se očituje u (samo za diletante) tipičnoj metodološkoj pogrešci, kad g. Mažuran navođenjem niza točnih općepoznatih povijesnih činjenica pokušava prikriti neistinu koja u svojoj isključivosti nije povezana s tim činjenicama.

Usput su se očitovala i druga elementarna neznanja. Naime, g. Mažuran kao znanstvenik ne razlikuje pojam nacije od pojma naroda. Isto tako, široki pojam države i njegove razgranate oblike poistovjećuje samo s jednim državnim oblikom (res publica).

Zatim, I. Mažuran, sukladno postizanju svojeg cilja, neznanstveno prešućuje očiglednu činjenicu da je država Crna Gora u Prvom svjetskom ratu ratovala protiv Austro-Ugarske u kojoj je Hrvatska imala bitne elemente državnosti, uključujući i Hrvatsko domobranstvo; barem tako tvrdi cijeli niz hrvatskih i drugih povjesničara koji su istraživali to povijesno razdoblje.

U običnom građanskom i znanstvenom smislu, najžalosnije je temeljno neznanje koje je sadržano u rečenici I. Mažurana: »… hrvatski se narod 31. svibnja 1991. izjašnjava za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku«. Čak i u nekvalitetnim udžbenicima za osmi razred osnovne škole može se saznati da se tog dana hrvatski narod nije glede ničega izjašnjavao, nego je to učinjeno na referendumu koji je održan 19. svibnja 1991, na temelju čega je Sabor 25. lipnja 1991. donio odgovarajuće odluke, koje su (nakon tromjesečnog moratorija kojeg je nametnula međunarodna zajednica) konačno (8. listopada 1991) dovele do prekida svih državnih veza Republike Hrvatske s drugom Jugoslavijom.

Nadalje, grčevito braneći neistinu, I. Mažuran uporno iskazuje nova sustavna strukovna i logička neznanja tvrdeći: »…Crna Gora 1991. i 1992. nije imala državnu samostalnost ni svoju vojsku, kako je onda uopće i mogla ratovati s Hrvatskom?« Nažalost, opet g. Mažuranu treba skrenuti pozornost na osnovnoškolska znanja.

Prvo, prema jugoslavenskom Ustavu iz 1974. jugoslavenske republike (uključujući i Crnu Goru) bile su države koje su bile udružene u federaciju i imale su pravo na odcjepljenje, a svaka republika imala je svoju Teritorijalnu obranu, koja je bila republička vojska (pravno, ustrojbeno, financijski itd.). Ta državnost Crne Gore nije prestajala ni 1991. ni 1992. g., to znači ni tadašnjim nastankom Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), koju su činila »dva oka u glavi«, tj. država Srbija i država Crna Gora, koje su zadržale svaka svoj državni subjektivitet i strukturu, uz zasebnu saveznu strukturu.

Drugo, glede tog državnog statusa Crne Gore nedvosmislen je i niz relevantnih međunarodnih pravnih i političkih dokumenata koji su nastali 1991. i 1992; od niza mišljenja Arbitražne komisije i odluka međunarodne Mirovne konferencije o (bivšoj) Jugoslaviji, do niza rezolucija UN-a i drugih dokumenata.

Prema tome, Crna Gora je i 1991. i 1992. bila država, koja je kao takva nedvojbeno sudjelovala u oružanoj agresiji (ratnom pohodu) na državu Republiku Hrvatsku. Ta osnovna činjenica potpuno je jasna s motrišta različitih društvenih znanosti: povjesnice, prava, politologije itd.

Prema standardima slobode mišljenja g. Mažuran ima pravo javno iznositi svoja osobna (i neistinita) stajališta, koliko god ona bila suprotna činjenicama. Međutim, ako to I. Mažuran radi predstavljajući se znanstvenikom, onda i ozbiljno i odgovorno dovodi u pitanje taj svoj strukovni status te se mora suočiti da se sam (kako on kaže) javno omalovažava i dokazuje svoje neznanje te radi i svašta drugo sa svojih »55 godina istraživanja hrvatske povijesti«.

U ovom tekstu nije potrebno detaljnije razmatrati konkretne motive i interese koji su naveli g. Mažurana na iznošenje navedenih neistina te ukazivati na njihove višestruko štetne društvene posljedice. No, na temelju nekih naznaka, ne bi nas trebalo iznenaditi saznanje da je aktualni Predsjednik Republike Hrvatske (Stjepan Mesić) bio izravna žrtva i prvi glasnogovornik savjetodavnog umijeća povjesničara Ive Mažurana.

Josip Jurčević