Ljubav suprotstavljena ratu

Ljubav suprotstavljena ratu

U pronicavo osmišljenoj dvojezičnoj zbirci pjesama (hrvatski i talijanski), Diane Rosandić senzibilirani doživljaj ljubavi kontrapostiran je ratnim zbivanjima. Ljubavne pjesme Budućnost, Drvo života, Ljubav, Ako ne vjeruješ, Ad acta, Voli me danas, Suton, suprotstavljene su pjesmama s ratnim motivima (Pijetao, Oplođeno minsko polje, Slika, Žuta ptica, Ratni pauk). To kontrapostiranje naglašeno je mijenjanjem roda muško – žensko pa će ratnu liriku obilježiti on – ratnik, dok će u ljubavnim pjesmama dominirati ona – žena, majka, ljubavnica. Razdvajanje po spolovima autorica odabire da bi izbjegla neposrednu identifikaciju sa zamišljenim muško-ženskim lirskim osobnostima, prepuštajući im posebnost i specifičnost poetskoga meditiranja.

Pjesnikinja ne želi biti deus ex machina, ne traži da se ono realno, tragično i neporecivo razriješi na najbolji mogući način: »Vuk ne može pasti travu i kad ovčju kožu ima / postoji dobro / a zlo je na drugoj strani / gaziš li na sredini nesigurna / ne govori mi da me voliš / ne govori ništa« (Ako ne vjeruješ).

Taj kontrapunkt dobra i zla, destrukcije rata i idiličnosti mira, neljubavi i ljubavi, ide u prilog antiratnom promišljanju. Ljudsko bivstvovanje osmišljeno ljubavlju i čovjekolikom etikom jedini je i pravi smisao života, nasuprot detroniziranju ljudske osobnosti, nasuprot rušenju svekolikih humanih principa. Zato će pjesnikinja uvjereno napisati unoseći u stihove žudnju za mirom, za životom dostojnim čovjeka: »Kada sanjam / jedva čekam da se probudim / a kad se probudim / želim opet zaspati / umoran sam od mirnog sna i ratne jave / tanka je linija / koja ih dijeli« (Pijetao)

A u pjesmi Slika pjesnikinja će, suprotstavljajući ratnom prizoru napuštenoga, hladnoga i mračnog bunkera lirsku metaforu – sliku, spašenu od »krhotina straha«: (»na njoj mala kuća / jedna lijepa žena / i dijete vedro kao nebo«) pledirati za ljubav i ljepotu života.

Mogli bismo reći da se ti antiratni motivi isprepleću s motivima ljubavi, koja jedino zaslužuje odgovore. Tako će poetesa nadahnuto sažeti vječno pitanje:

Nije li Ljubav

jedino Božje pitanje

na koje čovjek mora naći odgovor

U svojim prononsiranim poetskim me-ditacijama Diana Rosandić se opredijelila za Ljubav. Ona glasa za Ljubav. Napisavši simbolički tu riječ velikim slovom, ona nije izagnala iz svijesti mogućnost ratnih nasilja, njena se pjesnička osobnost ustrajno tome opire, jer:

krv nije mak

i ne raste cvijet iz pepela

srce postaje urna koju je teško nositi

(Ne dotiči se mržnje)

Izazivači ratnih sukoba (i ne samo oni!) trebali bi se zamisliti nad tim sadržajnim stihom.

Uz pohvale prevoditeljima Vanesi Begić i Giacomu Scottiu ( jer, prevođenje je vrlo zahtjevan i mučan rad!), donosim na talijanskom zadnji stih iz prethodno citiranih, u prijevodu Giacoma Scottia:

Il cuore diventa un urna pesante da

portare

(srce postaje urna koju je teško nositi)

Ipak, ako časkom zanemarim »tešku urnu« koju manje ili više svi nosimo kroz život i koja definitivno nije samo metafora – završit ću ovaj prikaz Dianinom osebujnom pjesmom Vidarici rata koja reže bilje dugom mačetom. Pjesmu odlikuje posebna forma koja se idući prema kraju pjesme oblikuje u oštricu (mačete). No taj danak formi nije jedino čime se ta pjesma ističe. Ironijski odmak, nazočan u poeziji Diane Rosandić, ovdje je izražen živahnim, dinamičnim stihom, a duhovitost kontrapunkta postaje poetskom vrlinom: »Sada sam ozdravio / ne mogu vidjeti / niti namirisati / niti osjetiti / niti hodati / niti raditi / niti čuti / ni znati / ni biti / ni ti / i ti /«

ti

i

.

Točka na kraju pjesme simbolički je apsurd ratnih destrukcija, s čime je ljudski rod upoznat još od davnina.

Ljerka Car Matutinović