Komentar komentara

Komentar komentara

Neopterećena utilitarističkim komentarom, predstava može ponuditi i univerzalno miroljubivu poruku na tragu nezaboravna djela Grgića i Kabilja Jalta, Jalta

Ne zamjerite ako počnem: bilo jednom. Još osamdesetih. Žuri se u Rijeci u kazališnom foyeru za pokojnim kolegom Daliborom Foretićem i za mnom redatelj premijere koja samo što nije započela, razumljivo uzbuđen od treme, i daje nam po jedan primjerak od nekoliko kartica strojem pisana teksta koji je zakasnio uvrstiti u kazališnu cedulju. Ljubazno zahvaljujemo i kao obično iza njegovih leđa manje ljubazno zaključujemo: uzaludan trud. Što nije rekao predstavom, teško će nadoknaditi komentarom…

Danas je drukčije. Ionako skučen javni prostor kritike i dalje se skučava sve do egzila na internet. Neke od najizabranijih predstava unaprijed dobivaju mnogo publiciteta, intervjua, reportažnih najava, a kad premijera prođe, iziđe neusporedivo kraća, najčešće mlaka kritika, dvije, pa tišina. Među publicitetom izabranima nikada nisu predstave za djecu. Zato je više nego razumljiva težnja redatelja nove predstave Male scene Superspasiteljice Belgijke Pascale Platel Ivice Šimića da poput onoga svojega kolege u Rijeci sve uradi sam i umnoženi tekst podijeli profesionalnim gledateljima na premijeri 19. ožujka. Uz predstavu namijenjenu svima od pete godina života i starijima redatelj nas obavještava o svjetskoj tendenciji politički angažirana kazališta za djecu, nabraja međunarodne simpozije srodnih tema od kojih je u nekima sam sudjelovao, spominje se njemačkoga GRIPS-a (ne sjetivši se i njegove nezaboravne zagrebačke inačice). Ako tekst djeluje nekako poznato, to je i zato što su pojedini ulomci nedavno čitani na radiju i televiziji. Ne oni najdramatičniji kao: »…Svijet je uistinu na rubu katastrofe… Uistinu mislim da djeca ne smiju ostati po strani, ne bismo im trebali sakrivati istinu… Na samu rubu katastrofe u vremenu kad je Svijet bolestan i povrijeđen od iskliznuća…« i dalje tako.

Srećom redatelj se nepotrebno trudi objašnjavati. Predstava je tako lijepa da bi mogla biti besprijekoran uzorak pretežito neverbalnoga komornoga teatra. Usmenoga publiciteta među gledateljima ne bi joj dakle smjelo nedostajati. U njoj upoznajemo troje posve mladih glumaca vrlo zanimljivih fizionomija i izvrsno svladanih scenskih vještina Danijela Radečića, Igora Kovača i pokretom upravo virtuoznu Juditu Franković u dobro pogođenim kostimima Marte Grbešić, sve to zaokruženo majstorski reduciranom i djelotvornom scenografijom Dinke Jeričević. Oko sat vremena, odnosno nešto dulje nego što je, kažu, moguće zadržati pozornost djeteta predškolske i mlađe školske dobi, predstava protječe kao tren u sigurnu ritmu i punini izričaja. Kako u režiji tako i u glazbi, a nadasve u koreografiji, Ivica Šimić pokazuje kako je na pozornici zaista u svojoj najboljoj formi nedvojbenoga majstora scene za djecu.

Da, riječ je o nasmrt bolesnu, nijemu, ali personificiranu Svijetu odvojenu od djece uređajima i o troje mališana koji ga – slažući se i prepirući – veselo liječe premještajući i razbacujući pozornicom sjajno obojene jastuke svih veličina koji u njihovoj igri spašavanja imaju uloge malih, većih i najvećih zemalja s imenima što iz zemljopisa, što iz mašte. Ne, nije tu baš sve iz uvoza. Belgijcima teško da bi u vrijeme praizvedbe pala na pamet dosjetka o zemlji koju predstavlja poput šake ili bolje reći poveće naranče malen jastučić s imenom Slovenija, na što, čini se, i mala djeca veselo reagiraju. I ne zapaža se da u igri lijepih boja i univerzalne ljubavi imena Hrvatske nema.

Ni traga putokazu: ljubi bližnjega svoga kao sama sebe. Ljubav za zemaljsku kuglu i Zajednicu država ide dalje od toga. Zastrašen prijetećom kataklizmom, komentator o odnosu prema svjetskoj zajednici oduševljeno ponavlja jednu od posljednjih rečenica iz predstave koja velikodušno poručuje: »Sve im moramo dati, sve…«

Na svu sreću Ivica Šimić izrazito je vještiji kao redatelj nego kao politički propagandist. Ako se dolikuje malo usporediti s velikim, onda njegova najnovija predstava, neopterećena utilitarističkim komentarom, može ponuditi i univerzalno miroljubivu poruku na tragu nezaboravna djela Grgića i Kabilja Jalta, Jalta. U vedroj otvorenosti, bez štaka komentara, ta predstava poziva na uživanje u šarmu mladih glumaca, u igri svjetla i zvuka, a iznad svega u radosti kojom gledalište Male scene, na reprizi punoj mališana, dočekuje i ispraća kazališni čin.

Marija Grgičević