Kažnjenička bojna Pola ure kulture

Kažnjenička bojna Pola ure kulture

Slaven Letica

Jedan od brojnih plakata na kojima je Jiang Qing (1914–1991), supruga Mao-Ce Tunga, ključna osoba Kulturne revolucije i – naknadno osuđene »Četveročlane bande«, veliki uzor Branke Kamenski, Jelene Jindra i Denisa Kuljiša

Osobno sam osjetljiv, posebice u svako rano hrvatsko proljeće, na mimikrijsko, nekmoli otvoreno zagovaranje »liberalnog« nacizma, posebice kad je povezano s izravnim prizivanjem nasilja. Akademske čistke za koje se javno zalaže Denis Kuljiš iskusili smo mi u Hrvatskoj prije i poslije 1971. Strašnija je bila jedino Kulturna revolucija koju sam upoznao, iz druge ruke, iz strašnih kineskih pripovijesti o ljudskim i obiteljskim tragedijama.

Orwellova je 1984. Prosinac. Uzletio sam iz Honkonga (tamo zrakoplovi uzlijeću sa sama ruba oceana prema pučini) na plus četrdeset celzijevaca, a slijećem u Peking na minus deset. Temperaturni i civilizacijski šok. Dvije od tri Kine (Tajvan je treća, a danas se, nažalost, Tibet već može smatrati četvrtom) činile su mi se u tom času civilizacijski udaljenim stotinama godina. Naknadni nagli povrat kapitalizma u Novo Kinesko Ekonomsko Carstvo pokazat će nešto kasnije kako nije prevrtljivo samo kinesko vrijeme, nego i povijest.

Tresnuti nogom u tur

Bilo je doba kasnoga totalitarizma, toploga jasminova čaja i sušenoga kupusa. Dok pišem ove retke, nekim čudom, odnekud iz podzemlja moje duše, iz pomućena pamćenja i prijetećeg zaborava, vraća mi se sjećanje na taj kineski prosinac 1984: hhhhlaadaan, prožet intenzivnim mirisima desetak vrsti kupusa, sa studenim vjetrom koji vam u oči nanosi oblake mikroskopski sitnog pijeska. Žene se od pijeska brane koprenama. Hladne su i mračne bile pekinške noći. Sjećam se gluhih ulica, kojima, kao nečujne sjene, klize stotine tisuća biciklista, na biciklima bez svjetla i bez smijeha. Sjećam se i zametaka nade u siromaštvu, jer su Kinezi već bili pregrmjeli ono najstrašnije – Kulturnu revoluciju!

Bio sam pozvan na Pekinško sveučilište da pred petstotinjak studenata i profesora održim predavanje o organizaciji zdravstvene zaštite temeljenoj na načelima slobodne razmjene rada. Jedne iz beskrajna mnoštva utopijskih izmišljotina i koještarija Edvarda Kardelja. Prevoditeljica mi je bila kći profesora tamošnjega medicinskog fakulteta, koje su kineski Den-isi Kulj-ishi proglasili ostacima trule buržoaske prošlosti koje treba iskorijeniti, a njezine protagoniste i simpatizere, beskorisne intelektualce, potamaniti ili protjerati na preodgoj: na selo i u tvornice. Ili, da se poslužim Kuljiševom poetikom: tresnuti nogom u tur!

Otac moje prevoditeljice imao je veliku sreću: kao redoviti profesor anatomije protjeran je u kinesku hercegovačku zabit da osam godina čisti svinjce. Kako je bio primjeran i u tom poslu, ubrzo mu je omogućeno da hrani i zdravstveno nadgleda svinje. Štoviše, stekao je i pravo na klanje i sekciju svinja, a zatim i pataka.

U Kulturnoj revoluciji smijenjeno je i poniženo oko trideset milijuna ljudi. Broj ubijenih do danas nije precizno određen. Znanstvenici, intelektualci i umjetnici proglašeni su pogubnim ljudskim pošastima koje su stajale uz bok četirima službenim pošastima iz sitno-životinjskog svijeta: komarcima, muhama, vrapcima i štakorima.

Slušatelji predavanja počastili su me ganutljivom pažnjom: najstariji »student«, prof. dr. Chen Zhigian, darovao mi je rukopisno sjećanje na svoj susret s Andrijom Štamparom 1934.

Denis Kuljiš želio bi, očito, strašnu kinesku i nešto manje strašnu jugoslavensku komunističku represiju ponoviti kao još jednu hrvatsku tragediju. Nikako ne može pojmiti da su svi lijevi i desni totalitarni terori započinjali vrckavim i »duhovitim« proglašavanjem neke društvene skupine (u ovom slučaju svih starijih intelektualaca i učenjaka) ljudskim pošastima: stjenicama, štakorima, talogom ljudskoga roda, prljavom stokom. Ili, u Kuljiševu žargonu: mrtvacima iz Matice, nacistima, desničarskim ideolozima, nacionalističkim korifejima, gladnim, prljavim i krezubim Hercegovcima.

Juriš na kulturne ustanove

Iako se u javnom pozivu na naš pogrom poziva na Dinka Telećana, stvarnost je mnogo mračnija. Tajna Denisova i Brankina (o tom nešto kasnije) kažnjenička bojna nema nikakva dodira s tim simpatičnim, naivnim, možda – tko zna – nenasilnim i apolitičnim sviračem i pijevcem.

Tajnu kažnjeničku bojnu (na počeku) sačinjavaju arhaični politički klonovi ljudi posebnog (titoističkog) kova, koji su, od 1945, ljude vodili na križne putove i naprosto likvidirali. Poslije su ih trpali u tamnice, samice i mračare i ponižavali ih tamo. Sljedbenici tog »duhovitog« represivnog uma, zaodjeveni u halje boraca za ljudska prava i liberalnu demokraciju, pozivaju danas na još jedan juriš na kulturne ustanove. Uvjereni su da su još jednom prevarili povijest. Nadu polažu u nova zaštitnika, »liberalnu javnost«: u njezino ime pozivaju na obračun s hrvatskom kulturnom tradicijom i njezinim stvarateljima i štovateljima.

Iako pripadnike svoje kažnjeničke bojne javno taji kao golemi piton noge, jedan od njezinih komesara već se oglasio. U Beogradu. Riječ je o poznatom ratnom huškaču, spolnom mitomanu i ratnom reporteru Miroslavu Lazanskom, čiji se mozak, srećom, odlio (brain drain), pri povlačenju dijela JNA iz Lijepe Naše 1991. Daleka im kuća.

Njega je Denis primio u tajnu audijenciju – prije javne najave terora nad nama, vremešnim akademicima, matičarima, leksikografima, historiografima i znanstvenicima – u bolesničkoj sobi bolnice Rebro. Tajni ratni kabinet nove kulturne revolucije nije, srećom, otvorio u bolnici Vrapče, jer je to interesna sfera drugoga političkog tabloida koji je također on osmislio i pokrenuo – Nacionala.

Tajni sastanak Denis je zamračio svima, pa i vlastitoj obitelji, ali ga je prokazao sam Lazanski. U članku Tko je ubio Pukija, objavljenu u beogradskoj Politici 25. studenoga 2008, Miroslav Lazanski javnosti je otkrio Drugi hrvatski Norval. Evo početka tog važnoga teksta:

»Vest o ubistvu novinara Ive Pukanića zatekla me je na autoputu Zagreb – Beograd negde kod Slavonskog Broda. Naime, na povratku iz Slovenije tog popodneva bio sam na zagrebačkoj klinici Rebro da obiđem kolegu i prijatelja Denisa Kuljiša. Od zagrebačkih novinara skoro da ga niko i ne obilazi, ali i u bolesničkoj postelji on nastavlja da radi i stvara, laptop i plazma televizor su tu.«

Sotonska duhovitost

I sad se Denis javno iščuđava što se naši smislovi za humor već godinama ne ljube i ne druže. U osami svoga nemirnoga doma, na svoj smisao za humor uspio je, nažalost, navući vlastitoga maloljetnoga sina, pa bi zanimanje za njegovo neodgovorno očinstvo morala pokazati i pravobraniteljica za djecu. Intimna povijest Kuljiševih ponavlja se tako kao tužna obiteljska farsa: dok su roditelji Denisa molili i kumili da nejakim ručicama prebire po klaviru, on nesretnog sina navlači na četnički i zločinački smisao za humor Lucifera »ludonje« Šešelja.

Evo kako izgleda, prema svjedočenju Njega sama, prosječna večer u Kuljiševu atamanskom (ruski: ŕňŕěŕí, kozački: âŕňŕěŕí) domu, iz kojega svaku večer odjekuje dvoglasni smijeh koji čudi susjede i ulične prolaznike, jer je smijeh – u ovom dobu gospodarske recesije, depresije i ponora – iznimno rijetka obiteljska pojava:

»Svake večeri gledam Šešelja na srpskoj televiziji. Moj sin i ja od smijeha padamo jedan preko drugoga kad ludonja s nosom nalik na papriku i krastavac stane pokazivati debele knjižurine – svaka ima tisuću stranica – ispitujući ekspertnog svjedoka: ‘Gospodine, jeste li imali u rukama ovo moje djelo pod naslovom ‘Vatikanska kurija uvijek žedna srpske krvi’? Ili ovo: ‘Hrvatska nacija kao veštačka tvorevina Vatikana’? Ili moju studiju ‘Rimski pape Ivan Pavle II i Benedikt XVI – ratni zločinci odgovorni za rat u Jugoslaviji?’ ‘Nisam’, kaže ekspertni svjedok, ‘srećom nisam s tim materijalom dolazio u dodir’. Ekspertni svjedok, pritom harvardski profesor, mađarski Židov, izražava se civiliziranim formulama, a Šešelj, rječit i goropadan, na nj nasrće silovito kao bik.«

Kad se zna da Denis jednog od glavnih verbalnih kovača rata Lazanskog prima u tajnom bolničkom apartmanu, a maloljetnog sina nagovara da svaku večer (!) monstruoznoga ratnog zločinca i četničkoga vojvodu gleda kao crtić South Park, Štrumfove (u kojima Šešelj glumi Gargamela) ili čak Profesora Baltazara (u citiranom tekstu smatra ga rektorom tamničkog sveučilišta), logičnim se čini njegovo javno zalaganje za dokinuće svih hrvatskih kulturnih ustanova i za ponižavanje – udaranjem u tur – njihovih članova.

Telećanov turistički vodič

Sve je to meni jasno i razumljivo. Sve je to viđeno i proživljeno. Nije mi samo jasno zašto se u svom javnom apelu za pogromom nad nama, umornim majstorima duha, odlučio pozvati na mlada čovjeka koji s nama veze nema: pjesnika, metafizičara, pripovjedača, prevoditelja, urednika, putnika i putopisca, gitarista (obožavatelja flamenka) Dinka Telećana.

Kakve veze sa zahtjevom za našim progonom ima taj mladić (ima, doduše, 35 godina, pa bi ipak mogao biti malo zreliji), što upravo čita požutjelu lektiru koju sam ja pročitao prije četrdesetak godina, sluša glazbu koju sam ja slušao prije četiri desetljeća i sanja ili puto-pisuje (vidi o tom knjižicu Lotos, prah i mak koja mu ne služi na čast, jer je pisana manirom nedovoljno potkovana turističkog vodiča, a ne stilom mudroslova i poete) putovanja na kojima smo Željko Malnar i ja bili prije dvadesetak ili tridesetak godina: Indija i Pakistan.

Njega tek čekaju druga putovanja na kojim smo mi također davno bili i opjevali ih: Egipat, Maroko, Tunis, Afrika općenito, Kina, Burma, Filipini, Tajland, Bangladeš (baš u ovom trenutku moj je sin Bartol stigao, poslom, ne zbog razonode, iz pretužnog azijskog Bangladeša u siromašnu i tragičnu afričku Liberiju), Mediteran, Sjeverna i Južna Amerika, Sjeverna i Istočna Europa, Ruussiijja…

Meni je taj mladi ironični melankolik zapravo simpatičan, jer sanja snove koje smo mi šezdesetaši sanjali u njegovim godinama. O idealnoj ljubavi, pravdi, slobodi, pobratimstvu duša u beskraju svemira i bratstvu božjih stvorova na zemlji. Ukratko, njegov je mirovni poklič – Make love, not war! – izmišljen petnaestak godina prije njegova začeća.

Kad Kuljiš zlorabi i u pomoć – pri mlaćenju kulturnih mučenika – poziva tog intelektualno i emocionalno još nedozrela ljubitelja misli i riječi Marijana Cipre, Ludwiga (Joze) Wittgensteina, Julija Cortảzara, Bẻle Hamvasa, Simone Weil i glasa Camerỏn de la Isle, morao bi raÞunati na to da uvijek postoje ljudi koji sve shvaµaju doslovno.

Snajperistica Jelena Jindra

Takva je, primjerice, Branka Kamenski! Gora je njezina pobočnica, zadužena za specijalne verbalne ofenzive, Jelena Jindra. One nastavljaju tamo gdje je Denis – na čelu liberalne kolone – na tren zastao.

Dame iz Pola ure kulture (u daljem tekstu: PUK) nemaju »istančan« kuljiševski smisao za humor. Gospođa Kamenski iskreno mi je, u telefonskom razgovoru, priznala da gotovo ništa ne zna o Dinku Telećanu, nadarenu prevoditelju hrvatske Generacije Y (nešto je, rekla je, načula o njegovu prijevodu Zlatne grane, ali nije vidjela, ni čitala), o kojem ja ipak ponešto znam, jer onako sa strane i preko oka pratim njegovo prostorno i duhovno gibanje od onoga časa kad je kao sramežljivi mladić zašao u jedan zagrebački antikvarijat (kao da vidim sebe u jesen 1964) s idejom o prijevodu remek-djela Jamesa G. Frazera. Kad me plemeniti i na svoj nakladnički i antikvarski način genijalan Mišo Nejašmić nagovorio da pročitam Telećanov prijevod, oklijevao sam, jer sam davnih šezdesetih pročitao srpski prijevod Živojina Simića koji je tiskan kod Goce Kona pradavne 1937. Kad sam napokon pročitao Telećanov prijevod, bio sam radostan, jer dugo nisam osjetio tako istančan, gotovo lirski odnos nekoga mladog prevoditelja prema hrvatskoj jezičnoj riznici.

Potpuno nepoznavanje te nove hrvatske prevoditeljske zlatne grane u usponu nije gospođi Kamenski bila prepreka da svojoj verbalnoj snajperistici Jeleni izda urednički dekret: mladog poetu treba dohvatiti za nejaku ruku i povući ga za zao jezik. Zatvorile su potom nesretnika u neki divovski stakleni terarij i nagovorile ga da smjerno, kao kakva poslušna brijunska ara (nekad je ta dugovječna ptica mumlala »Tito, Tito«, potom »Franjo, Franjo«, a danas vickasto kazuje »Stipe, Stipe«) nevješto, zamuckujući, pročita vlastito pismo. Prije objavljeno u Vijencu.

Glogov kolac u Vijenac

Nakon toga – malo krivog malo dužnog – iskoristile su Dinka kao metaforički glogov kolac za bešćutno zabijanje u Vijenčev »novi kurs«, moju umirovljeničku malenkost, Maticu, Leks i Akademiju. Mi smo, kao, latentni nacisti, a oni su Europejci, velemajstori multi-kulti duha, građani svijeta, pače putopisci i liberali. Kaj god. PUK, PUK!

Ako nastave slijediti logiku doktrine JNA o sukobima niskog intenziteta, na red bi trebao uskoro doći nastup specijalaca pod vodstvom generala KOS-a, paklenog, a neosuđenog ratnog zločinca Aleksandra Vasiljevića. Denis mi je rekao da ga je Dijana Čuljak ionako već pustila u eter u emisiji Otvoreno i predstavila kao »uglednog vojnog stručnjaka«.

Hannah Arendt, liberalna Gotovčeva muza, može sa zdvojnim Vladom očajavati u raju: oni su tvrdili i pisali da je zlo banalno, ali »liberalni« kvartet – Kuljiš, Kamenski, Čuljak, Jindra – njihova pismena ili nije čitao, pa ne zna što čini; ili je čitao i dobro zna što čini. Prizivanje još jednog juriša na navodno »mrtve« institucije – HAZU, Maticu, Leksikografski zavod i Vijenac – zato i jest banalno, ali i smrtno opasno. Jer iza njega stoji silna medijska moć i još silnije neznanje tamnice hrvatskoga duha (HTV-a) i atamanski osjećaj za »humor« nesuđenoga ratnog pilota, verbalnoga bombardera Denisa, Denisa Kuljiša.