Inteligentna estetika

Inteligentna estetika

Nedavno je mladi splitsko-solinski akademski slikar Vinko Barić predstavio u splitskom Salonu Galić novu izložbu naslovljenu Red za osobnu. Izložba je koncepcijski vrlo zanimljiva. Sastavljena je od jednog motiva, zecova, koje slika s lakoćom, ali odlučno, grubim potezima, široka kista, naglašena volumena i kolorita. Riječ je zapravo o jednoj slici (sastavljenoj od nekoliko slika) dugoj više od pedeset metara što prikazuje zecove – u redu za osobnu. Zecovi su zapravo ljudi i u tom je redu za osobnu ocrtan sav naš jad podložnosti i ovisnosti o birokraciji. Svedeni smo na šlampave i nebitne plesače na balu klimave demokracije i morala, u svijetu upitne estetike. Autorov je cilj jasan: želi nas zaustaviti na trenutak u šetnji pred nizom svojih slika, želi nas natjerati da se zapitamo: kakvi smo mi to ljudi? Zašto nam je teško odbaciti nametnuti lažni moral i zašto odbijamo stati na vlastite noge i voditi se vlastitim zdravim razumom?

Barićev je likovni opus oduvijek bio u snažnoj korespondenciji sa socijalnim temama, no nas svaki put iznenadi novim pukotinama u društvenoj nesigurnosti, upozorava na opasnost od crvotočine u moralnoj relativnosti i svekolike nesnalažljivosti i izgubljenosti u globalnim, lokalnim ili individualnim problemima.

Nije jednostavno likovno i sociološki odrediti slikarstvo / strip Vinka Barića, jer taj mladi umjetnik koji stvara u fazi postmoderne voli koketirati s pop-artom, američkim art-rock / New Wave kulturom i socrealističkim temama koje obrađuje u monumentalnoj i muralno-plakatnoj formi. Na recentnoj izložbi Barić je pokazao koliko detaljno majstorski zna dramaturški izbrusiti i anatomski secirati društvenu zbilju fabulativnom slikarskom strukturom prikazujući ljudske zecove i njihove apsurdne sudbine. Šetajući pred papirnatim Barićevim slikarskim muralom, neopazice smo i sami pristali na podrugivanje s ljudskim mentalnim, intelektualnim i duhovnim pogreškama pa se i mi izrugujemo malograđanskom i građanskom mentalitetu uopće. Nažalost, u takvu društvu i sami smo sudionici jer rijetki će se (nakon izložbe) zapitati zašto pristajemo na prostituciju politike, pornografiju života, neetičnost odgovornih. Poruga i arogancija mogu biti kratkoročno obrambeni mehanizmi, ali građanska pasivnost ne bi smjela potrajati. Kad-tad svitanje i buđenje donose otrežnjenja u kojima padaju maske lažnih autoriteta, povijesnih mitova i svekolikih kultova. Ozbiljnost građanskoga neposluha zamjenjuje šutnju, a metafizička lucidnost neodgovornu životnu igru. Svojim likovnim radom Barić nas budi iz stanja uspavana, pasivna ili čak lijena promatrača svijeta i angažira nas kao odgovorne igrače.

Split je u svjetskim razmjerima mali grad, no u njemu je toliko teških socijalnih priča i ljudskih sudbina, političkih zakulisnih igara, malograđanštine i birokratskih gluposti. Uvijek su to pravi intelektualci i umjetnici znali detektirati i tretirati. Vinko se Barić tako pridružio splitskoj slavnoj galeriji crtača stripova (od Angjela Uvodića i Frane Gorovca do Joška Marušića, Alema Ćurina, Bore Pavlovića, Nikole Listeša, Damira Ercegovića, Ladana Mehića i drugih). Zato nije točna percepcija da se na likovnoj / stripovskoj sceni uglavnom ništa ne zbiva jer nam je (tobože) anemična i suha sama društvena sredina. Riječ je o tome da treba samo znati promatrati svijet, treba znati biti suptilan analitičar života i društva.

Vanja Škrobica