I ne samo ortodoksni slikar

I ne samo ortodoksni slikar

Gliptoteka HAZU u zagrebačkoj Medvedgradskoj upregnula je sve svoje prostore za povremene izložbe kako bi postavila veliku retrospektivu Gorkog Žuvele, jednog od najintrigantnijih hrvatskih umjetnika. Na tisuću i dvjesto četvornih metara, u četiri prostora, tri u glavnoj zgradi u prizemlju i na drugom katu te u prizemlju susjedne zgrade, do sredine je ožujka otvorena izložba Izmislite sebe koju je koncipirala Leonida Kovač, koja je, zajedno sa Žuvelom, i autorica likovnoga postava. Umjetnika koji pripada među protagoniste nove umjetničke prakse već jako dugo nismo vidjeli u Zagrebu, posebice na samostalnoj izložbi, pa nam je ova retrospektiva itekako dobrodošla. Prema popisu u katalogu, profesor na Likovnom odjelu Umjetničke akademije u Splitu samostalno je u Zagrebu izlagao prije dugih deset godina u Muzeju suvremene umjetnosti s izložbom Svakodnevno zalijevam cvijeće, a vidjeli smo ga i na odličnoj skupnoj izložbi Ispričati priču u istom prostoru 2001.

Instalacija 1 cilj

Sam autor kaže da je izložbu, koju i ne smatra klasičnom retrospektivom, pripremao pet godina, a ujedno je ona popratni događaj koji bi trebao biti upotpunjen izlaskom monografije o Žuvelinu stvaralaštvu koju je napisala autorica izložbe, a recenzirali Tonko Maroević i Blaženka Perica. Na izložbi postavljeno je više od dvije stotine radova, među kojima su instalacije, slike, crteži, skulpture... Sve u svemu likovna djela koja su obilježila izniman i neobičan opus u sklopu suvremene hrvatske umjetnosti.

Završivši Akademiju u klasi Miljenka Stančića, Žuvela i sam tvrdi da je ortodoksni slikar, samo s drugim predznakom. Taj drugi predznak itekako je vidljiv u njegovu cjelokupnom opusu, pa tako i na ovoj izložbi. Što nam to donosi takva neklasična retrospektiva? Radovi poput ciklusa Greška iz 1976, koji se prostiru po cijeloj Gliptoteci, ponajviše predstavljaju avangardu dišanovsko – bojsovsko – košutovskog svjetonazora (Marcel Duchamp, te dva Josepha: Beuys i Kosuth) u najboljem smislu te imaginarne složenice. U Grešci riječ je o seriji malih kiparskih i slikarskih intervencija na predmetima bez velike uporabne vrijednosti poput satova, lijevka, stolarskog alata, tekstilnog otpada... Na brojčaniku dvaju satova ispisane su, i danas vrlo aktualne sintagme – nezaposlen i Pazi šta radiš. Slično je i sa serijom Transmisije iz 1992. te kiparskim ciklusom i svojevrsnim instalacijama – Predgovori i Fotografije iz Vile Žuvela.

Pet instalacija zajednički nazvano Pazar možda nam najviše pokazuju Žuvelino ustrajavanje na konceptu. Različiti stolovi, obluci, veliki svežanj ključeva, olovna pisma i geometrijska pomagala u koje su, poput cjenika s tržnica, zataknuti natpisi na kartonu: 1150 valova, 151 kiša, 115 ja-ja, 14 želja i 1 cilj. Ili možda serija Zahvalnica iz 1975. na kojima Žuvela otiskom na tkanini u ime Francuske, Amerike i Engleske i njihovih najvećih muzejskih institucija zahvaljuje Grčkoj, Rimu i Egiptu na ustupljenoj Miloskoj Veneri ili faraonu. Žuvela nam na izložbi predstavlja serije Tragovi i Virus slike, koje povezuje olovo kao materijal te geometrizacija kao glavni čimbenik. Masivni su to olovni zidni reljefi koje autor ne shvaća kao takve, nego ih stavlja među grafike. Osim ciklusa Greška, po velikom dijelu Gliptoteke raširena je i serija Moje filozofiranje iz ranih devedesetih.

Recentniji su radovi u kiparskom opusu prozirne cijevi s ljestvama Lingua Franca, masivni Dirigentski stalak i Govornica, dok se u ciklusu Stanari autor odnosi prema velikanima misli, kista, režije i glazbe, shvaćajući ih susjedima na kućnim zvonima s teško čitljivim imenima. Vrlo sličan ciklus Simetrije u potpunosti je slikarski i iznimno snažna kolorita rađen istom tehnikom kao i ciklus Stanari. Iako je većina izloženih radova nastajala u ciklusima i serijama, na izložbi možemo vidjeti i djela, od slika poput Sloboda je geometrija do prave skulpture, malog Autoportreta s Kerberom ili instalacije Lijepa kocka, ružna kocka, važna kocka, koja je u vlasništvu nedovršena nam muzeja. Izniman ciklus Prošlo karakteriziraju spaljene, pougljenjene, spojene letvice, koje u neku ruku i vrlo efektno, zamjenjuju sliku na zidu. Žuvela kaže kako izložbu drži manufakturom geneze te da je dugo sâm u svemu tome, od ranih sedamdesetih, baveći se fenomenima koji stalno izmiču. Takvo izmicanje fenomena onda posve sigurno ima veze s koncepcijom koju Žuvela stalno propituje, kao uostalom i prostor u kojem radi, materijal u kojem stvara te koliko osobnog u sve to skupa unosi, koliko je angažiran, koliko u tim radovima etika zamjenjuje estetiku.

Mnoga nam se pitanja otvaraju pri razgledavanju Žuveline retrospektive ili, kako sam kaže, »svojevrsni lukovi geneze koji se nastavljaju i preko kojih se nastoje objasniti pojedini slojevi mojih djela odnosno moje umjetnosti«. I u potpunosti je jasno da izložbu treba pomno pogledati jer nam se tek tako mogu podastrijeti mogući odgovori. Žuvela govori da svaka individualnost u konačnom iskazu izgleda pomalo militantna, a stvari koje ne želi odrediti u govornom kontekstu daleko bolje funkcioniraju u samu radu. Mi se s time možemo samo složiti i nadati se da nas Gliptoteka nakon izložbi Marteka, Žuvele i ostalih neće prestajati podsjećati na neka bolja umjetnička i svakojaka vremena.

Marko Kružić