Hod prema obraćenju

Hod prema obraćenju

Već dulje pratim hod Zdravka Tomca »od komunista do vjernika«. Gledajući na prijeđeni put, Tomac u svom hodu prema obraćenju vidi pet razdoblja svoga života. Na tom putu njemu se otkriva nov oblik spoznaje putem intuicije. Sve su više prisutni dar i milost. Osjeća da dobiva prosvjetljenje koje mu omogućuje veću spoznaju od one do koje je dolazio umnim naporima. Otkriva »da postoje druga stanja svijesti u kojima je čovjek sposoban razumjeti ono što nije sposoban razumjeti u običnom stanju«.

No ono što Tomac, poput Mudraca s Istoka, i dalje nosi jest dar: spremnost da se za Istinu uputi u neizvjesnost, spremnost da za to žrtvuje i vrijeme i komoditet. Tu je spremnost na žrtvu. On je svjesno prihvatio križ čovjeka koji je postao sumnjiv društvu kojem je pripadao, a još nisu otklonjene rezerve u društvu kojemu osjeća da pripada.

Tomcu znanje nije uvijek na korist čovjeka. Pače, znanje može biti i opasno ako se odvoji od ljubavi. Ljubav je vrhunski zakon. To nije neka teoretska istina, nego ona koja se pokazala u Isusu Kristu. U više navrata u njegovim knjigama naišao sam na misao Dostojevskoga, koji kaže, kad bi se i matematički dokazalo da se Isus i istina razilaze, radije bi ostao uz njega nego uz istinu. Dakako, to nije opasnost jer je Isus put, istina i život. Tako je Tomac od intelektualnoga traženja formule istine u Isusu našao Splendor veritatis (Sjaj istine), kako bi rekao Ivan Pavao II. Posebno to dolazi u obzir u dijelu koji je naslovio: Jesam li od Isusa napravio svoj ideal?

Kao što sam već jednom rekao, Tomčev izlazak iz komunizma najbolje je ocrtan jer je najdublje doživljen. On je otišao dalje od svih drugih koji govore da su izišli iz komunizma. Neki su mu dali samo drugo ime te ostali i dalje u njemu. Bilo je onih koji su bili u komunizmu zato jer su ondje držali sredstva za proizvodnju (materijalna bogatstva). I danas su oni uz ta sredstva (bogataši). Neki drugi bili su uz komunizam jer im je otvarao put u životnoj karijeri. Tomac je sve te putove prepoznao. On je svoj put izlaska iz komunizma osvijetlio, proširio da drugima bude lakše napustiti tu svjetsku zabludu. No i za Tomca je taj put bio naporan. »Dugo mi je trebalo da shvatim da se lijepi ideali komunizma i globalizma ne mogu ostvariti, da ružna praksa nije odstupanje od dobre koncepcije, nego proizvod zločinačke koncepcije.«

Tko čita Tomčeve knjige osjetit će u njemu stalno nastojanje da shvati ključna pitanja čovjekova života, pitanja: života i smrti, dobra i zla, istine i laži, ljubavi i mržnje. Traganje za tim odgovorima jest traganje za istinom i dobrotom, za razumijevanjem života i svijeta kao cjeline. Zato jasno uočava opasnost zaustavljanja na pojedinostima bez osjećaja za cjelinu. Pogotovo je to opasno kada se upire stalno samo u ono što je loše. Đavolski je, naime, ustrajavati na detalju bez obzira na cjelinu. Tu bi istinu danas trebalo na sva usta naviještati jer se ona lažno predstavlja kao cjelovita istina, a zapravo je opasna laž. Namjerno bježanje od cjeline doista je đavolsko djelo.

Kada sam pročitao da su na njega utjecali od književnika najviše Dostojevski i Krleža, nemalo me to iznenadilo, jer sam znao da Krleža nije nikoga sokolio da krene prema vjeri. No u daljem čitanju vidio sam da je on u njegovim djelima osjetio teškoće i bijedu nevjere. Obuzetost ključnim pitanjima odražava se i na analizi društvenih i političkih prilika naroda i države. Tomac vidi u hrvatskom društvu organizirano zlo koje je umrežilo većinu medija i mnoge ustanove koje imaju jak utjecaj na javno mnijenje. On je formulirao te opasnosti za narod pod naslovom Deset sotonskih ultimatuma.

Svoje kretanje prema vjeri od nevjere Tomac obrazlaže i nekim mističnim doživljajima. U svom traženju puta okreće se i misticima. Citira Silesiusa:

Morem biva svaka kap kad u more stigne

Tako i duša bude Bog kad se k Bogu digne.

Ima stranica koje su pravo duhovno štivo. Tako Tomac kaže: »Teško samome ako je pustinja u njemu, a blago pustinjaku ako je cjelovit«. Njegova rješenja nisu samo teoretska. Do njih je došao tražeći izlaz iz osobnih kušnji i dvojbi.

Iako se otvoreno priznaje vjernikom, ne skriva svoje teškoće s vjerom. Ne zaobilazi teška pitanja, nego na sve strane traži odgovore. Odgovori ne vrijede samo za njega, nego i za svakoga vjernika. I vjernik se neprestano bori s teškoćama u svojoj vjeri. Nisu tu, dakle, odgovori na teškoće samo onih koji su krenuli od nevjere prema vjeri. Tu su odgovori i na teškoće s kojima se bori i vjernik s „punim stažem“.

Tomac još ne osjeća nužnost da vjernik nađe svoje mjesto djelovanja u Crkvi kao ustanovi, iako je on osobno prešao prag i Crkve kao ustanove. Još nije prepoznao svoje mjesto u toj ustanovi. (Na str. 282. spominje stanovitu distanciranost od Crkve kao institucije.) Misli da to i nije tako važno. Kao da osjeća kako je s mukom stvorio osobni vjerski identitet i u strahu je da se on u zajedništvu s drugima ne razvodni. Želi da svaka crta njegova osobnog identiteta ostane prepoznatljiva.

Tomac je tip hrvatskog intelektualca koji je ušao u sve pore našeg životnog prostora, prokrstario svim stranputicama hrvatske ljevice, sudjelovao u svim poslijeratnim procesima hrvatskoga društva, u njima živio i s njima se borio, njih usmjeravao i bio od njih nošen, i nakon svega toga završava kao vjernik i hrvatski domoljub. Došao je do onoga gdje se glavnina od nas u svojim mislima i osjećajima nalazi, ali njegovim doprinosom to naše stajalište postaje nam mnogo shvatljivije i jasnije. Zato nam slika današnjega društva koje nam u svojim knjigama ocrtava izgleda vjerna i uvjerljiva, zato nam njegovo tumačenje tog društva, u kojem smo suputnici, može itekako pomoći da se snađemo i udovoljimo vlastitim zadaćama.

Iz njegovih knjiga svaki će domoljub osjetiti kako je Crkva u povijesti hrvatskoga naroda odigrala presudnu i pozitivnu ulogu, za što joj dugujemo zahvalnost; iz njegovih knjiga može svaki član Crkve i sama Crkva dobiti dodatni poticaj da i dalje čvrsto stoji uz ovaj narod, koji je na svojim križnim putovima uspio sačuvati brojne vrijednosti na koje može i danas biti ponosan i kojima može obogatiti ne samo svoju sadašnjost i budućnosti nego i druge narode cijele Europe, pomažući Europi da sačuva ugroženo ljudsko dostojanstvo i svoju kršćansku dušu.

Mile Bogović