Fatalne strategije jednoumlja

Fatalne strategije jednoumlja

U Hrvatskoj vlada kultura nekažnjivosti kad je riječ o svakodnevnom protuhrvatskom govoru mržnje, koji se sofisticiranim postmodernističkim relativističkim načinom provlači medijima / Institucionalizirana je šutnja, također kao oblik govora mržnje, pa se šuti o nepoželjnim i tabuiziranim temama / Javno prozivanje novinara zbog nacionalne svijesti, njihovo etiketiranje kao fašista, ili pak skandalozni poziv na zabranu i ukidanje bilo kakve legalne kulturološke i političke ustanove, sastavni su dio govora mržnje

Jure Vujić

Govor mržnje laička je verzija vjerske blasfemije. Taj delikt pretpostavlja postojanje službenog i vladajućeg političko-društvenog svjetonazora. Dakle, govor mržnje kao lingvističko-pravna konstrukcija sastavni je dio arsenala političke korektnosti koja se temelji na sljedećim postulatima: neupitna dobrobit globalizacije i neoliberalnoga tržišnog modela, multikulturizam, prekid s tradicijom i antinacionalnim, kako kaže francuski politolog P. A. Taguieff. Politička korektnost u neoliberalnim demokracijama pandan je verbalnoga delikta u totalitarnim režimima. Jedino je nestao tvrdi represivni sustav političkih komesara, koji su zamijenile razne medijske, društvene, političke, cenzorske centrale nove »policije misli«, koje potiču na cenzuru ili pak autocenzuru, diktiraju kriterije tabuizacije određenih »nepoželjnih tema«, ograničenje jezične i lingvističke građe te provode pravnu kriminalizaciju kršitelja dogmi političke korektnosti.

Bestijarij govora mržnje

U hrvatskim medijima često se provlači teza da je govor mržnje isključivo svojstvo »desničarskih« grupacija, pri čemu se namjerno zaboravlja genealogija i geneza takva lingvističkog fenomena, koji pronalazi svoje moderne korijene u marksizmu-lenjinizmu, gdje je mržnja ideološki institucionalizirana, a dijaloška invektiva, kleveta i govor mržnje nisu iznimka, nego uobičajena dijalektička praksa protiv svih političkih neistomišljenika, kako to svjedoči Enzensbergerov Registar pogrda i pohvala. Komunistički inventar govora mržnje sadrži slikoviti vokabular pun invektiva zoologijskoga, rasističkog i seksističkog tipa: kukavno pseto, crv, gnjida, trockistička svinja itd. Podsjetimo se također kako je i »veliki humanist«, ikona šezdesetosmaškoga naraštaja Jean-Paul Sartre iznio da je »svaki antikomunist pseto«.

Zanimljivo je ustanoviti kako se vrlo brzo i glatko pretvorio tvrdi jezik komunističkih totalitarnih režima u današnji politički korektni novi »neutralni jezik« (novalangue). Takvo je semantičko skretanje bilo moguće izvesti zbog idejne bliskosti marksizma-lenjinizma i neoliberalnog ateističkog globalizma. Današnji postšezdesetosmaški vladajući establišment neoliberala i neomarksista frank-furtske škole proizlazi iz iste sociološke sredine i ide-ološkog inkubatora, iz istovjetne idejne matrice kon-struktivističko-mehanicističkog materijalizma i ateizma. U sklopu službenoga vokabulara jednoumlja uobičajena je praksa reduciranje neistomišljenika, ili bilo koje druge ciljane društvene skupine, dijeljenjem atributa fašist. Etiketiranje neistomišljenika atributom fašist ili nacist onemogućuje se svaki pokušaj racionalna i uravnotežena dijaloga. Takva anatemizacija i javno izražavanje negativnih stereotipa uvijek otvara put predvorja izravna govora mržnje i ukida svaki prostor za ravnopravni dijalog. Očito je to u današnjem hrvatskom politički korektnom vokabularu, koji itekako tolerira, pa čak i širi ostatke totalitarne frazeologije, a posebice u odnosu na političke neistomišljenike, kada sa strane neoliberalne »tolerantne«ljevice i u službenim medijima čujemo stereotipe poput: »povampirena desnica«, »aveti prošlosti«, »reakcionar«, »konzervativan«, »desničarenje«, »ognjištari«, »Hercegovac«, »tuđmanovac« itd.

A. Finkielkraut

J.-P. Sartre

Medijska estetizacija mržnje

Jedna od osnova na kojima počiva i funkcionira govor mržnje jest »estetizacija mržnje«. Dakle, stvaranje situacije, pripremanje atmosfere u kojoj nasilje, mržnja, pa i sam zločin mogu funkcionirati kao banalna »normalna stvar«. Estetizacijom i trivijalizacijom mržnje uništavaju se moralna pitanja, kriteriji i dileme koji bi inače bili blokada za nasilje. Takvim procesom »uvježbava« se prikladan umanjeni moralni senzibilitet, odnosno suspendira moralna dimenzija.

U tome je nezaobilazna uloga elektronskih medija, posebice televizije, koji specifičnom stilizacijom putem kulturološke amerikanizacije (u obliku kriminalističkih serija i raznih drugorazrednih blockbustera) nameću široko prihvatljive nasilne obrasce. Mržnja i nasilje nisu a priori obvezatno obilježje nekoga društva, ali akumulacije društvenog nasilja na simboličnoj i medijskoj razini bitno utječu na mimetičko širenje nasilja.

U Hrvatskoj često se stigmatizira isključivo »desni« govor mržnje na nacionalnoj osnovi, pri čemu se ne uzima u obzir činjenica disproporcionalnoga statusa današnjega medijskog establišmenta »lijeve provenijencije« koji monopolizira sredstva pripoćavanja. Također treba napomenuti kako samo umjetno održavanje ideološke bipolarizacije između »lijevih« i »desnih«, »ustaša« i »partizana« omogućuje opstanak i širenje ozračja nesnošljivosti u obliku latentnog »verbalnog građanskog rata« koji onemogućuje bavljenje suvremenim problemima hrvatskog društva.

Pravni aspekti govora mržnje

U svim međunarodnim dokumentima koji govore o ljudskim pravima i slobodama, a samim tim i o potrebi borbe protiv rasizma i rasne diskriminacije, kojih je Hrvatska potpisnica, također se govori o potrebi sprječavanja govora mržnje. Iako ne postoji univerzalno dogovorena definicija govora mržnje, mnoge su zemlje usvojile zakone kojima se zabranjuju izrazi koji bi mogli biti uključeni u taj koncept, ali uz male razlike. Vijeće Europe prihvatilo je 1997. preporuku o govoru mržnje, gdje se navodi da on: »podrazumijeva sve vrste izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom i neprijateljstvom spram manjina, migranata i ljudi useljeničkoga podrijetla.« Pravno reguliranje govora mržnje dovodi u pitanje njegovu usklađenost s općim načelom slobode izražavanja, a sve da ne bi došlo do rehabilitacije verbalnoga delikta.

Glede širenja govora mržnje, Vijeće Europe i Europski sud pravde posebno su strogi kad je riječ o širenju govora mržnje putem medija. Europski sud u tom pogledu strogo kažnjava predstavnike medija koji pristrano prenose informacije i stigmatiziraju putem govora mržnje većinsku ili pak manjinsku narodnu skupinu. Nažalost to nije praksa u Hrvatskoj. Hrvatski mediji i nadalje su zatočenici senzacionalizma i nekorektna predstavljanja određenog događaja, amplificirajući često antimanjinski govor mržnje, koji je tu i tamo zapažen sporadično, dok sustavno izostavljaju redovito mazohističko stigmatiziranje »hrvatske većine«, koja im je izvor svakog primitivnog i nedemokratskog ponašanja. Sa suvišnom dozom političke korektnosti, mediji često (zlo)upotrebljavaju nečiju nacionalnu manjinsku pripadnost kako bi se što bolje stigmatizirao »hrvatski ksenofobični genetski urođeni atavizam«.

Hrvatska kultura nekažnjivosti

U Hrvatskoj vlada kultura nekažnjivosti kad je riječ o svakodnevnom protuhrvatskom govoru mržnje, koji se sofisticiranim postmodernističkim relativističkim načinom pro-vlači medijima, društvom zabave i tzv. civilnim društvom. Jedan od frapantnih primjera pisanog oblika govora mržnje, koji je ostao nekažnjen, svakako je reizdanje pamfleta komunističke promidžbe objavljena pod naslovom Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, iz 1946. Pozivanje na takav dokument, kao i javno ponavljanje optužbi protiv Katoličke crkve, nekažnjeni je reprezentativni govor mržnje, koji bi zasigurno bio kažnjen u zapadno-europskim državama, jer bi takvo djelo bilo okvalificirano ne samo kao govor mržnje nego i kao apologija totalitarizma i revizionistička literatura koja umanjuje komunistički zločin osuđen od skupštine Vijeća Europe.

Hrvatska je javnost suočena sa širokom lepezom svakodnevnih poruka koje se prostiru javnim životom i koje nastoje konstruktivistički izgraditi umjetnu društvenu zbilju, jezik, kulturni i politički život od nacionalnih (a posebice osvrt na Domovinski rat), moralnih, povijesno-identitetskih hrvatskih osvrta. U takvu konstruktivističkom pohodu lingvističke i političke denacionalizacije namjerno se stvara duhovna i društvena zbrka kojoj je svrha promicanje opće skepse, pomicanje granice između dobra i zla, relativiziranje kategorija istine i laži, pravde i nepravde.

Represivna tolerancija i tribalizacija društva

Riječ je o sustavnu uvodu Hrvatske u globalnu sferu virtualne stvarnosti liberalno-potrošačkog globalizma, koji ne trpi narodne nacionalne i kulturološke identitete. U tom smjeru sustavno blaćenje ili pak relativiziranje istine o Domovinskom ratu proizlazi iz Baudrillardove »fatalne strategije« današnjeg intelektualnog terorizma i hrvatskog medijskog »simulakruma«, u kojem s preobiljem simulacija i informacija, ili pak s »retencijom« informacija, nestaje istina. U Hrvatskoj kao i u globalnom selu društvo zabave metastazira sve više u transparentnosti pa je dopušteno sve pokazati i medijski detaljizirati do posvemašnje bestijalnosti i degutantnosti.

Na drugoj strani pak institucionalizirana je šutnja, također kao oblik govora mržnje, pa se šuti o nepoželjnim i tabuiziranim temama, što itekako potiče oblik autocenzure orvelovskoga tipa. Kao sve zemlje koje su zahvaćene procesom globalističke uniformizacije, Hrvatska proživljava društveni proces tribalizacije i fragmentacije, o kojem piše francuski filozof Michel Mafessoli, u kojem vladaju raznovrsne manjinske lobističke skupine. Zahvaljujući tomu pozivanje na govor mržnje postao je monopol raznih kulturoloških, spolnih, društvenih manjina, koje se vješto koriste fragmentiranim postmodernim prostorom hibridnih društveno-kulturnih identiteta.

Obveze manjine u odnosu na većinsku zajednicu

Neupitno je da svaka manjina, kulturološka, društvena, spolna, vjerska... ima svoja legitimna prava, ali se često zaboravlja da stjecanje prava nosi sa sobom i preuzimanje obveza te poštivanje uzusa i pravila većinske zajednice. Naime inflacija društvenih prava putem načela reverzibilnosti, postupno ukida etičku i moralnu obvezu prema većinskoj zajednici. Tolerancija kao izraz poštivanja pluralizma mišljenja često je instrumentalizirana u ime represivne tolerancije, koja isključuje većinsko mišljenje javnosti kad je riječ o očuvanju povlaštenoga položaja. Također javno prozivanje novinara zbog nacionalne svijesti, njihovo etiketiranje kao fašista, ili pak skandalozni poziv na zabranu i ukidanje bilo kakve legalne kulturološke i političke ustanove, sastavni su dio govora mržnje, i mimo svih deontoloških i etičkih novinarskih pravila. Odražava to ne samo ostatak naslijeđena totalitarnog uma, nego i nedemokratsko ponašanje. Takva praksa u zapadnoeuropskim zemljama pripada pod kategoriju »poziva na linč« koja bi zasigurno bila kažnjena.

Kad su pitali poznatoga francuskog književnika Alaina Finkielkrauta što je njemu govor mržnje, on je odgovorio da je to »izraz straha od drugoga«.

Kad je riječ o govoru mržnje protiv hrvatskoga nacionalnog bića, nije samo riječ o strahu od drugoga koji se može izliječiti terapijom društvene diferencijacije i edukacije, nego je riječ o svjesnu neprihvaćanju hrvatskoga državnopravnoga demokratskog okvira, koji bi mogao biti ozbiljan predmet psihoanaliza kulturološke sedimentizacije i ideološkog anakronizma. Zdravorazumski gledajući taj fenomen zabrinjava zbog snažna uporišta u društveno-političkim i medijskim strukturama. Zato bi bilo dobro kada bi se tim problemom država pozabavila na institucionalnoj i pravnoj razini kako ne bi govor mržnje postao uobičajni društveni habitus koji se generacijski prenosi kao što se generacijski prenose traume nerazriješena zločina i šutnje.