Etnološki utemeljena bajka

Etnološki utemeljena bajka

Autorica je nastojala predložak uobličiti na edukativan način te su staroslavenski bogovi i pravedni i dobri i milosrdni, što se za većinu bogova staroga svijeta ne bi moglo reći

Priča o Svarožiću, staroslavenskom bogu Sunca, u dramaturškoj obradi Ane Tonković Dolenčić premijerno je izvedena u Zagrebačkom kazalištu lutaka 17. ožujka. Upotrijebivši staroslavensku mitološku matricu, Ana Tonković Dolenčić ispisuje jednostavnu i konotacijama neopterećenu priču. Glavni su likovi bogovi staroslavenskog panteona, čiji je vrhovni vladar Perun. Kao i u svakoj pravoj bajci, bitka dobra i zla, svjetlosti i mraka počinje rođenjem boga svjetla Svarožića, sina Peruna i Morane, kojeg odluči ugrabiti i u podzemnom svijetu zatočiti Veles. I, kao svaka prava bajka, i ova se sretno završi, a svi koji su bili zli za zloću su primjereno kažnjeni. Iako je predstava namijenjena školskom uzrastu, zbog jednostavnosti mogu je pratiti i mlađa djeca. Autorica je nastojala predložak uobličiti na edukativan način te su staroslavenski bogovi i pravedni i dobri i milosrdni, što se za većinu bogova staroga svijeta ne bi moglo reći. No upravo edukativnost predstave te podjela likova na dobre i zle i poruka pomirenja i praštanja utemeljuje one vrijednosti koje bi svaki roditelj želio prenijeti svojoj djeci. Iako je kraj predstave (kao i u većini bajki) matrimonijalan, i time već zalazi u tipske i patetične narativne uzorke, od bajke za djecu upravo se to očekuje. Rečenica »I onda su živjeli dugo i sretno« vjerojatno jedino u bajci nikomu neće smetati, baš naprotiv.

Redatelj Krešimir Dolenčić, nakon što je u istom kazalištu prije nekoliko godina s uspjehom postavio Mozartovu Čarobnu frulu, upotrijebio je sličan način oblikovanja i animacije lutaka. Ipak, u predstavi Svarožić prijelazi između čiste animacije lutke preko u lutku kostimirana glumca mnogo su prirodnije i preciznije napravljeni. Uporaba svjetlosnih efekata, zvjezdanoga svoda dvorane te širenje prostora igre na čitavo gledalište vrlo efektnom uporabom crne svile ne trivijaliziraju dramski predložak, nego pridonose njegovoj razigranosti i bajkovitosti. Posebna su vrijednost predstave i vrlo maštovite lutke Patricia Alejandra Agüera, koje cijeloj predstavi daju dodatnu dimenziju maštovitosti i fantastike.

Među maštovitim i fantastičnim bićima Dolenčićeva Svarožića, koja većina djece poznaje iz Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, nije se bilo jednostavno kretati. Zbog toga je vrlo zanimljivo redateljsko i autorsko dopisivanje slavenske mitologije hrvatskim aktualizacijama, što se posebno odnosi na uključivanje aktualnoga hercegovačkog folklora (gange i rere) u dio predstave. Jednako se tako u aktualizacije i autorsko nadopisivanje mogu ubrojiti komentari stabla i pripovjedača (Željko Mavrović).

Vjerojatno će poznavatelju mitskog sloja ove priče smetati što, osim rodbinskim odnosom, funkcije ženskih likova nisu posebno obrazložene tijekom predstave. Morana (Danijela Čolić Prizmić) kao božica smrti navedena je samo u programskoj knjižici, Mokošine (Marina Kostelac) strašne moći nigdje se ne spominju pa je pomalo neutemeljena priča o tome kako su Svarožićevoj baki Koledari (Anđelko Petric, Predrag Petrović, Ivica Aničić) uspjeli oteti unuka. A nejasno je i kako je Mara (Maja Nekić) ljudskoga roda, nađena u kupusu, dok je njezina funkcija navedena na legendi u programskoj knjižici da bude božica plodnosti. I razjašnjenje toga gdje su bogovi, a gdje su u toj priči ljudi (Maja Petrin) nije sasvim razvidno. Usprkos svim nedosljednostima, predstava je uspjela. Čak je i ganganje Dažboga, boga vjetra i kiše (Mladen Čutura), Perunova (Branko Smiljanić) brata, bilo simpatično. Predstava završava svadbom Svarožića (Boris Mirković) i Mare te njegovim preuzimanjem dužnosti boga sunčeve svjetlosti i takav svršetak sigurno će zadovoljiti publiku kojoj je namijenjena. A u njezinu se bajkovitu i maštovitu svijetu mogu barem na tren izgubiti odrasli, što je dobra preporuka.

Lidija Zozoli