Vijenac 393

Druga stranica

Uvodnik

Dostojanstvo i nacionalne bolesti

Andrija Tunjić

Dostojanstvo i nacionalne bolesti

Andrija Tunjić


Eto, doživjeli smo da su nam političari počeli ozbiljno misliti o Hrvatskoj, a ne o stranci ili ideologiji kojoj pripadaju. Ili pak o dojmu koji će ostaviti na svjetsku političku bulumentu, kojoj je najvažnije da sve bude po njezinu. Teška vremena očito utječu na čovječnost i slojevitost koju u sebi imaju i političari, koji često na to zaborave. Elem, zbog teških vremena i sveopće krize i predsjednik države Stjepan Mesić, i premijer Ivo Sanader, i Vesna Pusić, pa čak i Ivan Jakovčić, nakon silnih dodvoravanja svemu stranom i bježanja od ognjišta i ognjištarstva počinju shvaćati da postoji nešto što treba braniti, da se treba zauzeti za Hrvatsku.

Možda još ne shvaćaju da ne može biti onakvom kakvu bi željeli – jednoumna i jednostranačka, ali i ovakvu kakva jest počeli su braniti. Mesić to šarmantno ali ubitačno čini kad su u pitanju slovenska posezanja za hrvatskim teritorijem. Sanader osim što ispašta promašaje politike svojega prethodnika, pokojnog Ivice Račana – koji je glede granica potpisivao ne mareći za hrvatske interese – širi ozračje razumna političara koji ima viziju budućnosti, premda mu je pokatkad upitna i zamagljena. Vesna Pusić pokazuje da počinje osjećati kako sve nije u bježanju u elitizam. A Jakovčić pak počinje razumijevati da se u sporu sa Slovenijom mora osloniti na cijelu Hrvatsku ako želi biti gubernator Istre. A i mnogi drugi političari ne misle samo na prošlost niti osobni uspjeh pretvaraju u uspjeh Hrvatske.

Čim se to dogodilo, tek osviješteni Hrvati počeli su vrtjeti glavama i prigovariti kako ta briga političara nije briga za dostojanstvo Hrvata, nego briga za vlastitu političku stolicu. Nezgoda je samo u tome što su sumnjičavim Hrvatima sada skloni i jugonostalgičari, koji „reže” zbog izjava koje je Sanader izrekao u Beogradu krajem prošloga tjedna. Očekivali su da će produžiti nadu u neku novu jugotvorevinu koju, uz sufliranje iz stranih obavještajnih centara, forsiraju putem medija, a on je poslao nekoliko njima neočekivanih poruka.

Izjavio je da Hrvatska neće Srbiji i drugim susjedima praviti probleme pri ulasku u EU kakve Hrvatskoj pravi Slovenija, da mu je drago kad je susjedima dobro jer je onda i Hrvatskoj bolje, a govoreći o budućim hrvatsko-srpskim odnosima, ukazao je na primjer Francuza i Nijemaca, koji su, iako su „ratovali vjekovima, danas temelj Europske unije, a njihova je suradnja okosnica europskih integracija”.

Drago mi je da je Sanader rekao što je rekao, jer je došlo vrijeme kada se narodu mora govoriti istina, koja je uvijek ljekovita. Ali drago mi je i zbog dostojanstva koje mi je učvrstio, jer vjerujem da je ljudsko dostojanstvo važnije od hedonizma, na što je politika svela život nas malih ljudi. Čvrst stav koji Sanader i Mesić sada pokazuju – a zbog kojega ih naši dušebrižnici optužuju da Hrvatsku vraćaju u nacionalizam, na ognjište, gdje kao brane svoju vatricu i svoje Indijance, koje bi neki rado vidjeli u kakvu rezervatu – put je u dostojanstvo.

Teško mi je to dokazati, ali zar dokaz nisu svi koji misle da se popu ne smije reći da je pop, a svetim kravama da su svete krave. Moj bi crimen u tome mogao biti što ne mislim kao većina narcisoida koji ne podnose drukčije mišljenje, pa ni svoje ako ga je netko drugi izrekao.

To je tako, jer u nas ništa nije normalno, pa tako ni dostojanstvo. Jesmo li bolesna nacija? To je pitanje na televiziji javno postavio Ranko Ostojić, liječnik i zastupnik SDP-a. Vlado Gotovac tvrdio je da jesmo. Ostali šute jer su uvjereni da su uvijek bolesni oni drugi. Ti drugi su i pakao, kako je to davno ustvrdio J.-P. Sartre.

Vijenac 393

393 - 26. ožujka 2009. | Arhiva

Klikni za povratak