Dobri 18. dani za hrvatski film

Dobri 18. dani za hrvatski film

Premda je neosporno utemeljena tvrdnja da su u sve bogatijoj ponudi filmskih festivala u Zagrebu i šire Dani hrvatskoga filma osuđeni na tavorenje na margini zanimanja kulturne i društvene javnosti, i osamnaestim izdanjem, onim kojim su konačno ostvarili punoljetnost, Dani su još jednom potvrdili svoju važnost i relevantnost. Spomenuta marginaliziranost dijelom je uzrokovana nedostatkom jasne i suvisle koncepcije, zbog čega se Dani često doimaju poput ne odveć ambiciozne smotre čija je glavna zadaća dokazivanje opstojnosti i vitalizma nacionalne kinematografije, a kojoj je natjecateljski karakter pridodan ponajprije zbog stvaranja dojma živosti i privlačenja publike. Uz nerazrađenu koncepciju, razlog marginaliziranosti Dana krije se i u određenim organizacijskim slabostima, možda ponajviše stoga što na čelu manifestacije nije neka energičnija i smislom za (samo)reklamu obdarena osoba. Na Danima, naime, sve ponajviše počiva na entuzijazmu i nerijetko volonterskom duhu ljudi uključenih u njihovu realizaciju, dakle na hvalevrijednoj spremnosti da se čitava stvar i u nezahvalnim okolnostima izvuče do kraja, ali na spremnosti kojoj nedostaje marketinškog njuha i smisla za poslovnu probitačnost. Dio nevolja leži i u činjenici da je glavni organizator Dana Studentski centar, ustanova na državnim jaslama u čijem radu pojmovi poput dobiti, marketinga i probitačnosti zacijelo ne kotiraju osobito visoko. Zahvaljujući tomu Dani ni ubuduće zasigurno neće moći računati na nečiji izrazitiji osobni angažman te će neizbježno i dalje biti predodređeni za marginu, premda sve veći broj gledatelja na svakom novom izdanju festivala jasno ukazuje da za filmskim festivalom ovakva profila neosporno postoji potreba i da bi vrijedilo detaljnije poraditi na njegovu osmišljavanju i koncipiranju.

Kadar iz filma Rastanak

Sasvim zasluženo, jer riječ je o kakvoćom najujednačenijoj konkurenciji, u kojoj je prikazan velik broj vrlo solidnih ostvarenja, najviše nagrada na ovogodišnjim Danima pripalo je igranofilmskim naslovima. Grand prixom festivala tako se okitila humorna egzistencijalistička drama Rastanak scenaristice i redateljice Irene Škorić, hrvatski predstavnik na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana te kandidat za Studentskog Oscara. Realiziran bez riječi i isključivo oslonjen na glumačke geste i grimase, Rastanak je emotivna, atmosferična, socijalnim tonovima obojena, sjetna i nenametljivo nostalgična gorko-slatka priča o ocu i sinu koji jednog sumornog jesenskog dana na autootpad odvoze svoj stari automobil, Zastavu 101. Iako je riječ o djelu koje traje svega dvanaest minuta, njihovo kratko putovanje autorici je prilika da efektno predoči ili barem tek duhovito skicira niz tema i motiva aktualnoga hrvatskog prezenta. Od međugeneracijskog jaza, pri čemu prvobitno nerazumijevanje oca i sina postupno ustupa mjesto međusobnom shvaćanju i prihvaćanju, preko naglašena socijalnog konteksta, jer riječ je o pripadnicima obitelji iz niže srednje klase koja očito pamti i bolje dane, do odnosa prema prošlosti i nasljeđu iz nekadašnje socijalističke Jugoslavije. Kako sama redateljica tvrdi, upravo je odnos prošlosti i sadašnjosti središnja tema njezina filma, koja biva pročitana u efektnom metaforičkom ključu. Tijekom vožnje oca i sina, koje raspoloženo i nerijetko na rubu groteske interpretiraju Ivan Brkić i Asim Ugljen, autorica kadrove promišljeno oprema ikonografijom prošlih vremena, poput tri desetljeća stara kalendara te nekih naljepnica i znački. S prošlošću treba raskinuti, i to je neizbježno, poručuje redateljica, no nje se ne trebamo sramiti niti je mistificirati. Svatko od nas nosi svoju emotivnu prtljagu, a sjećanje na djetinjstvo, mladost i općenito prošla vremena, makar u obliku suvenira kakav je u samoj završnici jedan drugi stojadin, znatno nas obilježava i dokaz je naše zrelosti i spremnosti za suočavanje s budućnošću. Od prošlosti i u prošlosti ne može se živjeti, ona realno ponekad vrijedi tek šaku kuna, koliko za staro vozilo na otpadu dobije otac, no sjećanje na nju može nam pomoći u daljem životu i možda nam ga donekle olakšati.

Kadar iz filma Distances

Publici na 18. danima možda najugodnije iznenađenje priredio je Dalibor Matanić kratkim filmom Tulum, drugim naslovom iz autorova planiranog šestodijelnog ciklusa posvećena ženama iz raznih krajeva Hrvatske. Vješto kontrastirajući eros i thanatos, Matanić stvara vrlo ugođajnu i elegičnu storiju o mladoj djevojci (prikladno suzdržana Leona Paraminski), studentici koja s dečkom Vukovarcem, njegovim bratom i društvom jednog ljetnog dana stiže na piknik na obali Vuke. Kad njezini suputnici odjednom nestanu, autor spretnim posezanjem za elementima nadrealnog i metafizičkog, uz vrlo sugestivnu primjenu prirodnih zvukova i šumova, protagonisticu suočava s tjeskobnom i nelagodnom svijesti o nepojmljivim tragičnim razmjerima i posljedicama koje je Domovinski rat ostavio na Vukovar. Dotad frivolna i lakomislena cura u jednom danu, štoviše tijekom tek nekoliko sati, ubrzano sazrijeva i doživljava gotovo mistično iskustvo, koje će ju trajno izmijeniti. Njezina promjena dodatno je podcrtana okvirom u kojoj joj baka pripovijeda o pokušaju silovanja kojem je bila izložena tijekom rata. Na samu početku, kad unuku omete u ljubavnom zagrljaju s dečkom, njezina je priča dobrano humorno intonirana i naglašava spomenuti frivolni ton, da bi na samu kraju poprimila dijametralno suprotno značenje. Iako iznesena praktički od riječi do riječi identično, bakina crnohumorna storija tada ima dominantan tragičan prizvuk, što u kombinaciji s prethodnom transformacijom mlade protagonistice rezultira vrlo efektnom završnicom. Ukratko, Tulum je možda najuspjeliji, najuravnoteženiji i najzaokruženiji Matanićev film, ostvarenje koje sugerira da bi se autor moguće trebao više okrenuti kratkom filmskom metru.

Premda mu u konačnici nije pripala nijedna nagrada ocjenjivačkog suda, film Loš dan za kapetana Kuku scenaristice i suredateljice Hane Veček osvojio je nagradu filmske kritike Oktavijan, uz vrlo visoku pripadnu ocjenu. I ovdje je riječ o apsolutno zasluženo nagrađenu djelu, priči o jednom danu u životu urbane mlade zagrebačke obitelji, koju uz majku dramatičarku i spisateljicu te oca glumca tvori i zaigrani sinčić. Najveća vrlina filma izraziti je dojam njegove autentičnosti, a u životu koji pulsira s ekrana, životu čija je punina dočarana brojnim pojedinostima i svakodnevnim ritualima, lako je uočiti i neke mračnije i tjeskobnije tonove. O zaigranom klincu tako isključivo skrbi majka, brizi predana žena koja doslovce nema vremena ni popiti kavu ili zapaliti cigaretu, dok je otac veći dio dana odsutan, a u obiteljskom okružju vrijeme provodi spavajući. Dok se mališan igra s majkom, pri čemu je ona kapetan Kuka, a on odvažni Petar Pan, uloga zlog gusarskog kapetana iz Nigdjezemske u stvarnom životu zapravo pripada ocu. U obiteljska četiri zida on je Kuka, mrzovoljni gusarski kapetan koji i u glasovitom romanu Jamesa Matthewa Barryja posredno simbolizira odsutna, odnosno nepostojećeg oca. Kad dječak navečer zaspi, dok oca još nema kod kuće, umorna majka konačno ima malo vremena za sebe. No taj joj odmor kvare svijest o samoći i o tome da je sutra novi, možda još teži dan.

Kadar iz filma Loš dan za kapetana Kuku

Filmovima Kud puklo da puklo i Hotel Pariz od prosjeka je znatno odskočio i David Kapac, student režije na ADU koji se spomenutim naslovima predstavio kao zasad ne sasvim artikuliran, no neosporno darovit autor sklon bizarnim temama, pomaknutim likovima i osebujnoj poetici Akija Kaurismäkija. U Kud puklo da puklo on tako kreira urbanu burlesku, komediju situacije i karaktera u čijem je središtu mladi par čiju će noćnu zabavu omesti iznenadno mladićevo krvarenje, s tim povezan dolazak hitne pomoći, ali i prerani povratak roditelja. U Hotelu Pariz Kapac, pak, nudi pomaknutu horor-priču zanimljiva ugođaja, čiji su najveći nedostaci antipatičan protagonist i umetanje nejasnih egzistencijalističkih motiva. Od ostatka igrane produkcije vrijedi izdvojiti i film Krletka Ivana Miladinova, crnim humorom i duhovitim životnim zapažanjima impregniranu izrazito komornu priču o otuđenim supružnicima, nesretnim ljudima zarobljenima u braku bez ljubavi i međusobna poštovanja, koji se tješe i zavaravaju lažima o dobru imovinskom stanju i javnom ugledu. Svojevrsna posveta Bergmanovim Prizorima iz bračnog života funkcionira i kao uspjela vježba na zadanu temu snimanja kompaktna, zanimljiva i duhovita kratkog filma ograničena na tek dva lika i dva interijera.

U konkurenciji eksperimentalnih filmova nagradom Oktavijan više je no zasluženo ovjenčan odlični 8-minutni naslov Novembar montažera, scenarista i redatelja Borisa Greinera. Sniman u četverokutu Trga žrtava fašizma, Novembar je poetična posveta Zagrebu i umjetnicima koji oblikuju njegovu off-umjetničku scenu. Dok kamera Vedrana Šamanovića uokviruje ulice oko Džamije, pred njom se kao slučajno i tek u prolazu uhvaćeni pojavljuju Tomislav Gotovac, Vlasta Žanić, Dalibor Martinis, Tanja Dabo, Mladen Stilinović i drugi osebujni umjetnici i performeri, artisti o kojima ne čitamo na šarenim novinskim stranicama, koji se štoviše gotovo uopće ne uspijevaju probiti do odumirućih medijskih kulturnih rubrika. Svi oni ipak presudno formiraju kulturni identitet Zagreba, a bilježeći izvođenje detalja njihovih scena ili performansa po kojima su poznati, Greiner im daje efektnu posvetu. Cikličkom strukturom njegov film, pak, funkcionira i kao jasno prepoznatljiva posveta, pa čak i varijacija, filmova Glenn Miller (srednjoškolsko igralište) i Glenn Miller 2000 Tomislava Gotovca. Držim da ne stoje ni prigovori kako je riječ o filmu nerazumljivu gledateljima izvan Hrvatske, jer su Greiner i Šamanović stvorili djelo koje osvaja začudnom poetičnošću i vrlo suptilnim prepletanjem realnog i nadrealnog.

Kadar iz filma Tulum

Sugestivno dočaravanje egzistencijalne nesigurnosti i tjeskobe odlikuje crno-bijelom fotografijom realiziran film Distances Liliane Resnick, kratku, atmosferičnu i također poetičnu storiju o mladoj ženi čije lutanje ulicama New Yorka simbolizira i njezina životna vrludanja i traženja same sebe. A da je umjesto pogrešna uvrštavanja u sekciju dokumentarnih filmova smješten među eksperimentalne naslove, odlični Splitski akvarel Borisa Poljaka zacijelo je mogao osvojiti i poneku nagradu. Kroz zamućeni objektiv bilježeći ljetnu vrevu i zbivanja na splitskoj gradskoj plaži Žnjan, autor uz nadahnutu suradnju montažera Damira Čučića omaru u kojoj »kamen gori, val se pjeni« rabi za ocrtavanje efektnoga socijalnog krokija grada podno Marjana. Kažem, da je uvršten među eksperimentalne naslove, Poljakov bi film pobudio znatno veće zanimanje gledatelja.

Josip Grozdanić