Budućnost nas je stigla

Budućnost nas je stigla

Kad bih u najkraćem morao opisati dojam o novom romanu Marinka Koščeca Centimetar od sreće, on bi se možda najbolje mogao iskazati paradoksom: premda nakon njegova čitanja ostaje osjećaj mučnine – odavno nisam pročitao hrvatski roman koji je uspio tako sveobuhvatnom i snažnom autorskom vizijom svijet zbilje prenijeti u svijet književne fikcije! Taj specifično umjetnički paradoks (da mučnina proizvodi estetsku ugodu) u složenu mehanizmu odnosa djelo – čitatelj najčešće je pouzdan signal da pred sobom imamo literarno uvjerljivo ostvarenje. A Koščecov peti roman čini mi se ne samo njegovim dosad najboljim djelom (on je doista primjer pisca koji raste iz knjige u knjigu) nego i djelom koje će zauzeti zapaženo mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi.

U svojim dosadašnjim romanima Koščec je duboko usidren u vremenu koje živi, ali vremenu uvijek određenu i stanovitom korelacijom prema prošlosti i(li) budućnosti. U romanu Centimetar od sreće vrijeme je sadašnje godina 2020, ali se priča često vraća u prošlost, sve do 1990, koja je donja vremenska granica, kad se kao stipendisti na post-diplomskom studiju na nekom zapadnom sveučilištu susreću četiri glavna lika – Rolo, Kix, Maša i Taša. Svi su oni iz tranzicijskih zemalja bivšega komunističkog bloka (»razmontiranog« kako kaže pripovjedač, kao što su i oni sami »manje-više razmontirani«), i svi s iluzijom o Zapadu kao društvu apsolutne slobode, materijalne sigurnosti i opće sreće. Ti likovi u početku uspostavljaju različite međusobne odnose, ali poslije se njihove sudbine udaljavaju, postajući svaka na svoj način paradig-matična za dalje produbljivanje razmontiranosti i potpune dezintegracije pojedinca i kolektiva.

U Centimetru od sreće Koščec je ponovno u najvećoj mjeri oslonjen na sadašnjost, iz nje crpe svoju snagu i uvjerljivost – pa ipak bi najbliža žanrovska odrednica toga teksta bila antiutopija. Opet paradoks? Pa i nije, pogotovo ako ne robujemo formulama, ako književnost shvaćamo kao živo tkivo koje se rijetko kad javlja u čistim oblicima. Pogledajmo što je posrijedi. Žanr negativne proročanske utopije već po definiciji (»projekcija mogućeg negativnog stanja do kojeg bi razvoj suvremene civilizacije u budućnosti mogao dovesti«, Milivoj Solar) podrazumijeva neko bliže ili dalje buduće vrijeme kao važno čvorište teksta. U formalnom pogledu – a iz toga, ponovimo, ne treba izvlačiti dalekosežne zaključke – Koščecov roman jest distopija, jer vodi čitatelja u blisku budućnost, negdje u 2020. godinu, opisujući dakle još nedoživljen svijet na način proročanski, autorovom projekcijom srljanja civilizacije u teške probleme, u dezintegraciju i slutnju kataklizme. Tako primjerice u tekstu romana nalazimo da se Europa razdružila baš kad je zemlja jednog od protagonista romana ispunila uvjete za pridruživanje; Francuzi i Nijemci iskazuju mržnju prema došljacima i podupiru masovne deportacije; SAD se zabarikadirala unutar svojih granica, a k tome predsjednica joj je – Paris Hilton; znakovi klimatske i ekološke katastrofe jasno su uočljivi u zagađenju vode i zraka i u toplinskim udarima od kojih se masovno umire. Itd.

No Koščecu nije primaran cilj da se pokaže vjerodostojnim prorokom, da se njegova romaneskna vizija budućnosti jednoga dana ostvari kao povijesna istina. On prije svega želi obuhvatiti već prisutne signale vremena i iz njih iščitati stanje pojedinca i svijeta, a tek onda, sabravši sve što nas tlači u posttranzicijskoj Europi, dakle u zemljama u kojima se javlja slična ili identična problematika, a u nekim aspektima i u globalnoj perspektivi, projicirati viziju tog prostora oko 2020. Pa ako ta vizija skeptična intelektualca pomalo zastrašuje (te su zemlje naime postale kolonije Zapada, potpuno opustošene u svojim materijalnim i ljudskim potencijalima), ona se nipošto ne doima kao plod proizvoljne piščeve konstrukcije, nego je logično motivirana duhovnom pustoši i brojnim pojavama općega kaosa u kojem su se te zemlje našle. Jer težište romana upravo je na znakovima koji sugeriraju takvo stanje pojedinačne svijesti i kolektivne zbilje u vremenu koje pokriva piščevo i čitateljevo objektivno iskustvo: disfunkcionalna ekonomija, prljava industrija, proizvodnja zasnovana na dobiti (neodgovorna prema integritetu pojedinca), manipulativnost lobija i medija koji u znatnoj mjeri oblikuju naše poimanje stvarnosti, problemi s energetikom, ekologijom, zdravstvom, farmacijom, trgovinom, hranom, terorom korporacija, korumpiranom vlašću, nesposobnošću političara, neograničenom moći novca.

Ako smo za Koščecovu opću viziju rekli da nije proizvoljna izmišljotina, jer je složena prema unutarnjoj logici priče, za likove bismo mogli kazati da su ipak donekle konstrukcija, što u ovom romanu ne smatram nužno nedostatkom. Pisac ih naime ne gradi kao posebne psihološke profile, nego kao nosioce pojedinih problema koje želi istaknuti kao karakteristične, a opisujući njihove sudbine sugerira i tranziciju koju prolaze pojedinci, kao što je istodobno prolazi i društvo. Tako u Rolovoj životnoj priči prepoznajemo čovjeka koji se suočava s traumatičnim iskustvom rata iz kojeg je izišao doslovno u komadima; Kix je primjer ambiciozna čovjeka koji ima volju za moć i spreman je platiti svaku cijenu da bi napredovao na ljestvici političke hijerarhije; u Mašinoj sudbini pokazuje se kako napredovanje u poslovnoj karijeri u uvjetima gdje glavnu riječ vode korporacije korozivno djeluje na psihu; u Tašinu slučaju iščitavamo kako socijalna bijeda i njome uvjetovan društveni ustroj razaraju i pustoše emocionalni svijet pojedinca.

Čitatelj ovog romana svakako će uočiti i jedan element na kojem pisac osobito ustrajava, a to je pitanje ljudske seksualnosti. Kolokvijalno rečeno Koščec u Centimetru od sreće nudi seksualni rašomon, koji podrazumijeva brisanje svih granica što su tako reći dojučer dijelile društveno prihvatljiv/normalan/zdrav od onoga društveno neprihvatljiva/sablažnjiva/kažnjiva seksa. Čitatelju ostaje da pronađe razinu na kojoj će dešifrirati autorovu nakanu: kao ironiziranje sveprisutnosti te teme, kao konstataciju stanja o kojem se javno ne govori, kao futurističku projekciju promjene prirode spolnosti… Iako se njegov sveznajući pripovjedač u trećem licu u svojim komentarima zna oglasiti ironijom, sarkazmom, pa i groteskom, osobito kad govori o likovima, u diskurzivnim dijelovima teksta on je suzdržaniji, čuva neutralnost i pred čitatelja uglavnom iznosi detalje koje on sam mora slagati u ukupnu sliku. A ta slika što ju je oblikovao kritički raspoložen i skeptičan intelektualac, bez obzira na to što je depresivna, toliko je snažna i književno uvjerljiva da je svakako valja uzeti vrlo ozbiljno.

STRAHIMIR PRIMORAC