Botanički vrt umjetničkih snova

Botanički vrt umjetničkih snova

Tankoćutne linije: apstraktni prepleti

Biološki slijed neprestani je ritam života. Ta tema na primjeru bilja zaokuplja slikaricu Nives Missoni, koja joj posvećuje izložbu pod naslovom Rađanja slika i umiranja mrtvih priroda nedavno održanu u Francuskom institutu u Zagrebu. Riječ je o petnaestak ulja na platnu srednjih i većih formata te fotografija na kojima slikarica pomoću rasta bilja u četiri godišnja doba personificira sliku života od rađanja do umiranja. Na naoko jednostavnu primjeru umjetnica razmatra životni ciklus svih bića. Teme od rađanja do uvenuća izmjenjuju se na platnima sa stupnjevanjem osjećaja od ushita do žala. Dvostruke slike, okrenute prema izlogu i unutrašnjosti dvorane, umnožavaju prostor sagledavanja postava.

U izložbeni prostor promatrača privlače razgranate linije i zeleni kolorit u široku rasponu tonaliteta. Zakon slučajnosti koji vlada u biološkom svijetu plete niti svojih mreža u začaran svijet imaginacije.

Slikarstvo je Nives Missoni tonsko, a potez studiozan i zaglađen. Slike gradi osnovnim bojama, plavom i žutom, koje u suzvučju daju zelenu, koju obogaćuje tonalitetima od svijetlih do tamnih. Raspon tonske skale daje prizorima dramatski naboj koji promatrača ne ostavlja ravodušnim. Borba svjetla i tame prikazana je na neposredan i posredan način pa u čovjeka priziva sve one prijepore što ga izgrađuju. Začudno je s kakvom lakoćom slikarica klizi kistom nanoseći boju na platno, gradeći apstraktne preplete tankoćutnih linija. Kroz šumu njezinih linija probija se svjetlo, što iluziji volumena na dvodimenzionalnoj slici pridodaje osjećaj prostornosti.

Umjetnica s obzirom na godišnja doba mijenja paletu. Pastelne tonove proljeća zamjenjuju jasne boje u ljetnom zenitu. Jesen boji zemljanom gamom, a zimu crno-bijelom bojom. Ritmom boja i prepleta umjetnica promatrača neopazice provodi razdobljima života u kojima se svatko može pronaći. Jesu li slike Nives Missoni botanički vrt njezinih snova ili izravno suočavanje pojedinca sa sudbinom svijeta? Zadiranje u onostrano čini tu umjetnost nadrealističnom. Mističnosti prizora pridonosi neobična svjetlost, od prigušene do blistave, što označava prisutnost božanskog. Transcendentalni zov slikarice blizak je pojmu o postanku svijeta te njegovu apokaliptičnom kraju, što je na posredan način i tema izložbe.

Prirodne mijene godišnjih doba, dana i noći, mladosti i starosti, rođenja i umiranja, neprestani su ciklusi na koje ne možemo utjecati. Stoga se umjetnica tom zakonu prirode pokorno podvrgava ne prkoseći njezinoj okrutnosti. Eros i thanatos provlače se iz platna u platno, a kraj jednog označava početak drugog. Blizina smrti zaziva početak novoga života kao nastavak biološke vrste u neprestanu vrtlogu svijeta. Biljne vlati nalik vilinskoj kosi mrse se i raspleću, sastaju se i rastaju, ravne su i valovite, a tijek im je nedokučiv.

Postav ima dva lica, jedan s ulice i drugi u unutrašnjosti Instituta. Izvana svježa, životna i snažna, a iznutra, valjda kao i svaka čovječja nutrina, pomalo jadna, s ovećom dozom hinjene osjećajnosti, kolorističkoga nerazmjera i nedostatkom nadahnuća. To su figurativni prizori grobljanskih vaza s cvijećem izvan duha izložbe. Umjetnica je bolja kada stvara prirodu, nezaustavljivo, strastveno i jedinstveno, nego kada je oponaša. Tada zapada u neželjeno područje opisnosti, ljupkosti i dorađenosti na račun čistoga stvaralaštva. Jer zašto oponašati kada se može stvarati, zašto opisivati književnim mjerilima kada su tu linija, boja i ploha kao likovna sredstva? Zato dvostruki postav nema samo izravno značenje u platnima s dva lica, vanjsko i unutarnje, već i preneseno, jer se ona razlikuju u ideji, izvedbi i iluziji stvarnosti.

Vlasta Tolić