Bezglasan krik očajnika

Bezglasan krik očajnika

Menažerija je potresna, dinamična i ozbiljno kazališno promišljena predstava koja suvremeno iščitava klasika i progovara o aktualnim problemima današnjega društva

Kada je društvo do srži oštećeno, ne možemo očekivati ozdravljenje, jer kad nema čvrstih temelja, rascjepi s godinama ne nestaju, nego se samo sve više povećavaju. Upravo ta socijalna mikrorazina, o kojoj gotovo sve ovisi, u posljednjim kazališnim projektima najviše privlači mladi dramaturško-redateljski dvojac, Anicu Tomić i Jelenu Kovačić. Obitelj, opterećena i razorena ratnim i postratnim traumama, bila je u središtu njihove predstave Oprostite, mogu li vam ispričati u Zagrebačkom kazalištu mladih, a tematiku disfunkcionalne obitelji nastavljaju istraživati i u novoj predstavi Menažerija, nastaloj u riječkom HKD Teatru 11. ožujka. Autorice su od naručena klasičnog komada, Staklene menažerije Tennesseeja Williamsa, izvukle samo one fragmente koji ih se tiču, koje smatraju bitnima za svoju priču, te su ispisale vlastiti tekst o nesretnim obiteljskim zajednicama. U okviru kazališta u kazalištu, na praznu pozornicu, one postavljaju Williamsova lica, razbijajući kazališnu iluziju neprestanim gašenjem svjetla i glazbe. Time se već na početku predstave odašilje snažan znak praznine i narušenih odnosa između majke, kćeri i sina. Komunikacija među njima je isprekidana, izgovaraju banalne i nevažne rečenice, no snažno i istinito progovaraju tijelom, grotesknom gestom lica koja se u rezovima tijekom predstave ponavlja.

Kraj Williamsove drame početak je ove predstave. Obitelj nestrpljivo iščekuje gosta, ne znajući što zapravo od njega očekuje. Zato su u njegovoj prisutnosti banalnost pristojnih riječi i usiljenih osmijeha dovedeni do apsurda, a bezglasan krik očaja prikazan je u ekstremnoj gesti i pokretu. Unutrašnji nemir i nezadovoljstvo, naime, protagonisti ne izgovaraju, nego pokazuju neurotičnim i repetiranim bacanjem cipela, kao što to radi sin, ili grčevitim pjevanjem koje završava vriskom, kao što to čini kći. Nepodnošljivu atmosferu Williams podcrtava spominjanjem vrućine na koju se svi žale, a osim što je vrućina u predstavi hipertrofirana, nepodnošljivost je simbolički istaknuta i iritantnim zujanjem muhe koju neuspješno pokušavaju ubiti. Na kraju se ipak potisnuta emocionalnost i frustriranost uobličuju u govor. Poput sitnih eksplozija majka, kći i sin izgovaraju bujice riječi koje donekle osvjetljuju motivaciju scenskoga ponašanja i uzroke njihova narušena odnosa, a time se ujedno prepričava siže klasičnoga dramskog predloška. Zgodna je dosjetka u iznošenju sižea i igra pitanja i odgovora između gosta i članova obitelji, pri čemu gosti postaju svi promatrači – lik na sceni, ali i gledatelji u publici, kojima nije jasno zašto su ti ljudi toliko nesretni. Tišina i suze na kraju ponovno zamjenjuju riječi. Lik inspicijentice, koja tijekom predstave donosi i odnosi rekvizitu, tješeći odvodi glumce iza pozornice, te u zagrljaju s majkom, kojoj sliči, i sama nestaje iz vidokruga publike. »U zemlji postoje stotine takvih obitelji« – tragičan je zaključak Menažerije.

Budući da je neizrečeno u ovom konceptu važnije od onoga što se riječima izriče, za prikaz tih unutrašnjih rana i njihovih posljedica potrebna je vrsna glumačka vještina. Glumački zadaci, poput brza isprepletanja nesuvislih dijaloga sa smislenim zamrznutim slikama stanja, te neprestana balansiranja između svijesti i podsvijesti, za Editu Karađole (majka) i Dražena Mikulića (gost), čini se da su bili odveć zahtjevni, solidno ih je svladavao Damir Orlić (sin), a u tome se najbolje snašla Andreja Blagojević (kći).

Unatoč tome, i u pojedinim trenucima nasilno nametnutim rezovima, Menažerija je potresna, dinamična i ozbiljno kazališno promišljena predstava koja suvremeno iščitava klasika i progovara o aktualnim problemima današnjega društva, a redateljsko-dramaturški dvojac Anica Tomić i Jelena Kovačić njome dosljedno i beskompromisno utiru svoj autentičan i prepoznatljiv umjetnički put.

Katarina Kolega