Zatravljenost sonetom

Zatravljenost sonetom

Drevan, otajstven, astralni sonet: osebujna, delikatna za-ig-ra-nost duha. Sonet, rafiniran i uvjerljiv, elegičan i sumoran. Kadikad zanesen, ali uvijek skrupulozno definirane forme: dvije katrene i dvije tercine. Sjetimo se nadahnuta i neponovljiva Matoša i njegova ingeniozna Discipulusa, Tina Ujevića. Njihovi su soneti i danas iznimna poetska poslastica.

Vrsnoj hrvatskoj književnici, poetesi, prozaistici, znanoj spisateljici za djecu i dramskoj autorici Višnji Stahuljak to je druga zbirka soneta. Melodija nesanice njezin je zatravljen, ali i stvaran, razložan protok svijeta. Svijeta u sonetu...

Njezinih sedam ciklusa (Sumračne zvonjelice, Tri soneta s akrostihom, Noćni soneti, Slast igre, Tko se to šulja?, Nježni ptići, Tri soneta za svetog Franju), otkrivaju raskošan raspon poetskih promišljanja. Tako u Noćnim sonetima čitamo tri vješto komponirana soneta posvećena Mjesecu, djeliću živoga Svemira, koji obogaćeni ironijskim odmakom uvjerljivo funkcioniraju: »Mrtva materija tvojega tijela / plovi u koži bivšega dijela / Zemljine negdašnje česti, što je znak / da nam se planet hladi, kugla leda, / pa će nas Gospod, što nas gnjevno gleda / ispuhnuti u Mjesečev prašni zrak.« (Tiho mi ploviš).

Otvarajući spektar pitanja, pjesnikinja traži istinske, prave odgovore. Čini se tako da je sonetom sve moguće reći i suprotstaviti se otuđenu svijetu koji ne mari za »sudbinu slabih bića«, jer od svega najviše »ljubi reklame«. O apsurdima suvremenoga svijeta, ironizira pjesnikinja, »piše se zaista koješta. A govori? Čita? Malo pa ništa.« (Pjesme umiru same).

Višnja Stahuljak nije opterećena iluzijama, niti nam želi »podmetnuti« endemonizam, kako bismo, opsjednuti idejom po kojoj je »sreća i ugodnost krajnji cilj ljudskoga života«, »pustili mozak na pašu«, dopuštajući da nas oni Drugi varaju, nudeći nam »stare, otrcane fraze o milosti Božjoj« (Tražimo Boga).

Sumornost i tragičnost svakidašnjice ukomponirana u tvrde trohejske stope i varljivo živahne daktile i jambe čini se grotesknom. Stvarnost je depatetizirana: »Tražimo Boga u tom praznom nebu, / lažno praznom punom meteorita« (Tražimo Boga).

Doista, Višnjinim sonetima ne treba ona čuvena latinska fraza intentio auctoris, jer bjelodano je jasno, danas bismo rekli transparentno, što je autor htio reći:

Soneti, sonetići, nježni ptići,

igrive pjesme, drski golubići,

vaša je poruka jasna i stara

u svijetu moći i lažnih oltara.

(Nježni ptići)

Pjesma, sonet, demistificiran je, jer nikakva ljuvena iskra nije odagnala zbilju, niti je trajno može odagnati. Gibljivi, tipično hrvatski jedanaesterci naše poetese ne žele više zaobilaziti istinu (odnosno lagati!). Eufemizmima je odzvonilo čak i u sonetima koji su označeni kao primjer sklada, harmonije i glazbe riječi.

Dušu (individuu!) teško je

strpati u svjetsku košnicu

mudrosti, misli i slatke nade,

što poput opojnog mirisa krade

svo naše htijenje, a bahatost nudi.

(Iz navike)

A poetesa Višnja Stahuljak pjesnička je osobnost i njezina Melodija nesanice živo je, zrelo, sugestivno i oduhovljeno poetsko tkivo. Naši antologičari poezije vjerojatno su je »zabunom« izostavili u svojim non plus ultra antologijama.

I na kraju: naslovnica! I uopće, koncepcija naslovnica u Maloj knjižnici DHK. Višnjina naslovnica (a nije jedina!) čista je enigma. Ako je to što se vidi na slici poludragi kamen (»ukrašen« hrastovim(?) listom), onda je pjesnikinji Višnji Stahuljak nanesena svojevrsna – asocijativna nepravda. Naime, njezina zbirka soneta o kojoj je bilo riječi pravi je dragi kamen.

Ljerka Car Matutinović