Više od ekološke početnice

Više od ekološke početnice

Kad god režira Mario Kovač, pa bilo to i za djecu, jedno je sigurno – neće nedostajati smijeha. Vjerojatno ga je zato i uprava Dječjeg kazališta Dubrava pozvala da repertoar, uvjetno rečeno, osvježi nakon pohvalna ali zahtjevnijeg izleta u filozofsko s Vitezom od pola. Rezultat je predstava Povuci-potegni, dramatizacija narodne pripovijetke Čudnovata repa, odrađena u maniri slapstick-komedije funkcionalne na svim razinama, pa ne čudi da se roditeljska pratnja ne samo na premijeri 26. veljače na trenutke i bolje zabavlja od primarne, ciljane publike.

Sama priča i nije toliko bitna, kao što je i zaplet s gorostasnom repom, koju čak ni takozvana glava obitelji, ili onaj koji u seoskoj idili nosi hlače, ne može sam iščupati. Mnogo je važnije definiranje odnosa unutar pomalo čudne obitelji sastavljene od djeda, bake i Male, možda druge, a možda i treće generacije koja, iz neobjašnjenih razloga, živi s njima. Bilo kako bilo, riječ je o klišejiziranju kako obiteljskih odnosa tako i rodnih stereotipova, uloga koje bi trebali predstavljati muški radnik i ženska domaćica, ona koja navodno drži tri kuta kuće. No tek što postavi stvari na taj način, Kovač ih ima potrebu i srušiti, pa se i djed Ranka Stojića pokazuje mekši nego što se voli pokazati, baka Sanje Sumrak zaista vlada kućom, ali ne apsolutistički, nego prije neurotično, dok Mala Dine Đuka i nije tako mala kakvom se pravi kad treba pomoći u kućanstvu, samo kad dobije priliku igrati se sjekirom.

Svi izvođači pritom maksimalno karikiraju, što ne iznenađuje, ali je zanimljiv način kako tretiraju jezik, pogotovo ima li se u vidu najmlađa publika, koja se govornim aparatom također koristi tek djelomično, iako je već svladala njegovu afektivnu nadgradnju, ili osnovu, ovisi kako se gleda. Protagonisti predstave i govore i ne govore, točnije slažu najjednostavnije jezične konstrukcije tako da one funkcioniraju i kao okljaštreni jezik pogrešno izgovorenih i progutanih suglasnika, dok istodobno njime, i, jasno, pojačanom gestom, posve solidno komuniciraju.

Jezično manje zahtjevnu zadaću izvođači su imali u usporednim lutkarskim prizorima, kad se ljudska obitelj pretvara u tipični kućni zvjerinjak: miša, mačku i psa. Kao očita metafora i komentar međuljudskih odnosa i prirodnih poriva svake od životinja, glumci se u ulogama lutkara ne skrivaju, nego ostaju u svojim kostimima, što je posebno zanimljivo kad u velikoj, pobjedničkoj završnici za obračun s velikom repom svi zajedno, i ljudi i životinje, moraju potegnuti iz sve snage. Nagrada u obliku ručka ne zaobilazi nikoga, pa se Povuci-potegni može i treba shvatiti kao zagovor zajedništva ne samo ljudi nego čovjeka i prirode, pa je zato i više od ekološke početnice. U, za uvjete Dječjega kazališta Dubrava, raskošnoj slici koju nude scenografija i kostimi Ive-Matije Bitanga i Lea Vukelića, sve je to posve dovoljan razlog za izlet do Cerske ulice.

Igor Ružić