U trendu

U trendu

Vrijednost nove predstave uvjerljiva je razigranost solista i ansambla i uspješno predana Offenbachova glazba

Prizor iz predstave

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija godinama je uspješno u predstavljanju glazbenoscenskih djela raznih žanrova koja privlače publiku željnu i dobre i privlačne zabave, pjesme, plesa i kazališnog veselja. Od vremena pedesetih godina, kada su dominirale Straussove, Leharove, Kalmanove, Albinijeve i druge K&K operete, Komedija je šezdesetih godina zaigrala i djela najvećega pariškog operetnog majstora 19. stoljeća Jacquesa Offenbacha (naturaliziranoga Francuza njemačkoga rođenja i židovskog podrijetla), koji je vladao ne samo francuskom nego i srednjoeuropskom scenom te popularne glazbene vrste i u minulom stoljeću, čije je najuspjelije djelo romantična fantastična opera Hoffmannove priče.

Offenbachov Pariški život zaigrao je u Komediji 1962. u redateljskom ostvaraju Vladana Švacova i pod dirigentskim vodstvom Mire Belamarića, a ta su dva majstora glazbenog kazališta vodila i 1968. prvu postavu Lijepe Helene. Vladan Švacov je 1985. režirao i Orfeja u podzemlju (koji je nedavno premijerno zaigrala i osječka opera) pa se novom premijernom postavom Lijepe Helene zagrebačka Komedija vratila Offenbachu pa i opereti, koju je u minulim desetljećima zamijenio musical, rock-opera i drugi srodni glazbenoscenski izrazi novoga vremena.

Poveznica s ranijim prikazima Offenbacha u najnovijoj premijeri (6. ožujka) baš je prijevod (rimovani prepjev) Vladana Švacova i Đorđa Šaule libreta znanih i svojevremeno uglednih francuskih libretista Henrija Meilhaca i Ludovica Halévyja – autora libreta Bizetove najpoznatije opere Carmen.

Redateljsko vodstvo nove Lijepe Helene ostvarila je Dora Ruždjak Podolski. Njezino je izvedbeno vodstvo utemeljeno na naglašenom trendu realizacija glazbenoga kazališta u novije vrijeme – vremenskom pomicanju radnje iz razdoblja u koje su ga smjestili libretisti u neko današnje, bliže vrijeme.

Offenbach i Meilhac i Halévy nakon uspjeha Orfeja u podzemlju nastavili su stvarati na predlošku antičkih mitskih sadržaja, pa su za radnju toga djela koja se odvija u Sparti i Nauplionu na Kreti odabrali mit o ljepotici Heleni, ženi spartanskoga kralja Menelaja, trojanskom princu Parisu, Menelajevu bratu Agamemnonu, njegovu sinu Orestu i drugima, da bi se na svoj način i u svoje vrijeme s njima poigrali u pariškom Théâtre des Variétés u doba Drugog carstva (1864) Napoleona III.

Dora Ruždjak Podolski odabire vrijeme kraja pedesetih i šezdesetih godina, vrijeme stvaranja pop-kulture i hladnog rata, pa joj Helena podsjeća na Jackie Kennedy, Paris na Elvisa Presleyja uz asociranje i drugih novopovijesnih likova, kralja Menelaja u prilično nespretno preoblikovana Johna F. Kennedyja, Agamemnona u Hruščova, Ahileja u Tita, Ajanta I. u Nasera, Ajanta II. u Nehrua te s likovima koji poput Lene asociraju vizualno Marilyn Monroe.

Ono što je ostalo dobro i nepromijenjeno jest Offenbachova glazba. Izvedena vrlo dobro i u orkestralnoj svirci i pjevanju solista i zbora, pod zapaženim i Offenbachovim nakanama vjernim vodstvom Krešimira Batinića.

Cjelokupna izvedba, bez obzira na navedene trendovske karakterizacije likova, odisala je razigranim glazbeničko-glumačkim oduševljenjem svih protagonista, od tumača glavnih likova do svih ostalih sudionika predstave.

Sandra Bagarić u ulozi Helene pokazala je sve svoje privlačnosti operetne zvijezde, što joj je pomoglo ostvariti vodeću ulogu u ovoj uspješnoj predstavi. Tenor Tvrtko Stipić uspješno je i pjevački i glumački donio svoga Parisa pa i onda kad je bio odjeven kao Elvis Presley. Pjevački je zapažen bio ostvaraj Đanija Stipaničeva kao Agamemnona, a glumački uvjerljivo, inače neprimjereno zamišljen lik Menelaja (kao Johna F. Kennedyja) ostvario je Nenad Tudaković. Od manjih uloga zapažena ostaje ona Agamemnova sina Oresta, kojega je tumačila Vlatka Burić.

Novu Lijepu Helenu znalačkim su prinosima obogatili i kostimografkinja Barbara Bourek te scenograf i oblikovatelj svjetla Ivo Knezović.

Šteta je jedino što su pripreme za predstavu počele prekasno pa je nakon intenzivna jednomjesečnog rada premijera i prve reprize dočekala početak korizme, vremena neprimjerena za zabavnu igru i frivolnost kakvu Lijepa Helena ima i kakvo raspoloženje potiče.

Miljenko Jelača