U Sarajevu više akademika nego Hrvata

U Sarajevu više akademika nego Hrvata

Ukoliko se ovako nastavi, a nade da bi se nešto moglo promijeniti nisu velike, u Sarajevu će ubrzo ostati samo duboki tragovi bogate hrvatske materijalne i duhovne kulture koji će svjedočiti da su Hrvati nekada tvorili i više od trećine pučanstva u gradu, a Sarajevo imalo najviše Hrvata od svih gradova u BiH

Tijekom nedavne višednevne turneje u Washingtonu i New Yorku, nadbiskup Vrhbosanski kardinal Vinko Puljić iznio je podatak da je u protekle dvije godine glavni grad Bosne i Hercegovine napustilo petsto katoličkih obitelji – više od tisuću i tristo sarajevskih Hrvata. Podatak je doista zapanjujući, ali baš kao što mi je to ovih dana kazao nekadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Luka Markešić, to je naprosto činjenica. Tužna činjenica, kaže on. Usto, riječ je, u biti, o posljedici onoga što se godinama, gotovo desetljeće i pol, događa u gradu o čijoj se multietničnosti danas može govoriti samo kao o davno svršenu vremenu. Razlozi nisu samo ekonomski (socijalni), ne može se, dakle, kao što se to iz određenih bošnjačkih krugova nastoji, sve svesti na paušalnu – a opasnu – ocjenu, kako su ovdje svi ugroženi. Naprosto, golem je broj primjera koji argumentiraju kardinalovu nedavnu ocjenu da Bošnjaci Hrvate u Sarajevu ne žele.

Akademik Abdulah Sidran

Ustaše i Kusturičin scenarist

Tako je prije otprilike dvije godine »najveći živući bošnjački pjesnik« i akademik Abdulah Sidran na jednoj sarajevskoj, a zapravo bošnjačkoj televiziji, izjavio kako je jezik kojim na Federalnoj televiziji govore, inače vrlo malobrojni, novinari Hrvati – proustaški. Na razini je tog skandala još samo jednako skandalozna istina da nekadašnjemu scenaristu Emira Kusturice gotovo nitko nije replicirao. Šutjeli su, više-manje, i mediji, pa čak i uprava televizije na kojoj je akademik otkrio ustaše. Štoviše, u ljeto 2007. tadašnji direktor te televizije Jasmin Duraković raskinuo je ugovor s novinskom agencijom NINA, uz obrazloženje, kako (više) nema potrebe za servisom na hrvatskom jeziku... Javio se tek književnik Ivan Lovrenović, koji je u sarajevskom tjedniku Dani Sidranovu izjavu nazvao političkom gadošću. Podsjetio ga je pritom kako se u komunističkom sustavu tadašnja tajna služba UDBA služila istim metodama, kaneći diskreditirati one koji su se borili za ravnopravnost hrvatskoga jezika. Čime je, zapravo, Lovrenović želio kazati, ili opomenuti, da se ta, barem za Hrvate, olovna vremena vraćaju.

Taj je književnik svojim reagiranjem dirnuo u osinje gnijezdo; ekspresno mu je uzvratio Nenad Filipović, sin akademika Muhameda Filipovića. Gazeći odlučno Sidranovim putom, Filipović mlađi posegnuo je za doista živopisnom argumentacijom. Ponavljajući tezu(?) o proustaškom jeziku na entitetskoj televiziji, kazao je kako taj jezik nije blizak onomu kakvim govore Hrvati BiH, odnosno da nema ništa zajedničko s bosanskohercegovačkom jezičnom osobnošću, ni sa standardnim hrvatskim jezikom. Pa se, tvrdi, razlikuje govor televizijskih novinara i spikera na FTV i, primjerice, lidera stožerne hrvatske stranke Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. Nedvojbeno, i ovdje je riječ o udbaškim metodama, što, jer mlađahni se Filipović – za razliku od Sidrana – ne može sjećati tih vremena, čudi. Ili možda ipak ne? Podrijetlo je (banjolučkih) Filipovića katoličko, pa se, eto, i na taj način taj mladac, valjda, bori za bolju prošlost. Baš kao što i Sidran poseže za udbaškim metodama zbog obiteljskoga kompleksa; zbog Udbe mu je, naime, otac otišao na službeni put. Biljeg je to što ga je trajno obilježio i Udbinim metodama privolio.

Akademik Muhamed Tunjo Filipović

Filipovićev začuđeni duh lebdi nad Hrvatima

No Nenad Filipović pravi je sin svojega oca, akademika Filipovića koji je, čim je malo u zaborav pao lov na medijsku ustašiju, krenuo u novi lov na Hrvate. »Zamislite, urađena je nedavno Antologija hrvatske književnosti od 15. stoljeća naovamo. Ma otkud? Kako? Neka mi netko dokaže da su ikakvi Hrvati u Bosni postojali prije 19. stoljeća«, kazao je, pod krovom (?!) Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine akademik Filipović, promovirajući svoju knjigu Bosanski duh lebdi nad Bosnom. Namjera mu je, jasno, bila da sugerira kako su se Hrvati u Bosni i Hercegovini odnekud pojavili (tek) u 19. stoljeću, što je donekle točno jer su nacije dobile pravo javnosti poslije Francuske revolucije krajem 18. stoljeća. Uslijedila je i opet samo reakcija Ivana Lovrenovića koji je Filipovićevu izjavu krstio kavanskim podmetanjem akademika, koje mu je i, inače, kavanska sredina omiljena. Iako, svjedoci toga njegova skandaloznog istupa tvrde kako je »najveći živući bošnjački intelektualac« govorio bistre(?) glave.

Također, Lovrenović je toga bošnjačkoga besmrtnika podsjetio na franjevačku spisateljsku praksu koja je odigrala utemeljiteljsku ulogu u bosanskoj književnoj povijesti, a istovremeno je bila živim djelatnim dijelom starije hrvatske književnosti, predstavljajući, tumači Lovrenović, ključnu ulogu u njezinu jezično-literarnom povezivanju i integriranju – od Dubrovnika i Dalmacije do Slavonije i današnje Vojvodine. »Pa kada se govori o hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, onda se govori o nečemu što je itekako tipološki i kulturno egzistentno, a što podrazumijeva i afirmira baš tu istovremenost i uzajamnu inkluzivnost hrvatskog i bosanskohercegovačkoga književnopovijesnog identiteta. Sablažnjavati se pred tom kulturnom činjenicom mogu samo tvrdokorne unitarne duše, ljuti protivnici pluralnosti i pluralizma«, održao je Lovrenović prigodnu lekciju profesoru Filipoviću.

Svi u džamiju

A, u biti, o tome i jest riječ; akademik književniku nikako ne može zaboraviti promoviranje konsocijacijskog modela, nasuprot unitarnom za koji se, pod egidom (ili možda šifrom) jednoga bosanskohercegovačkog društva, bošnjačka intelektualna i politička elita zalaže za unitarnu državu. Uostalom, kak(v)o rješenje bosanskoga čvora vidi Filipović, bjelodano je nakon što je nedavno, govoreći na onoj istoj televiziji na kojoj je Sidran lovio ustaše, pozvao reisa Mustafu ef. Cerića da bošnjačke političke prvake Harisa Silajdžića, Sulejmana Tihića i Zlatka Lagumdžiju zatvori u džamiju – sve dok se ne dogovore o sudbini BiH.

U takvom ozračju egzodus Hrvata o kojemu je u Sjedinjenim Državama svjedočio kardinal Puljić potpuno je logičan. Ili što je svojevremeno – kada se to činilo kao pretjerivanje – kazao bivši član Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović; u Sarajevu je više Kineza negoli Hrvata. Primjerice, od 33 srednje škole u Sarajevskoj županiji samo je jedan direktor Hrvat. Od javnih ustanova, direktor Narodnog pozorišta jest Hrvat – Gradimir Gojer, ali i on iz bošnjačke Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Što je, ipak, stanovit napredak, zna li se da je dugo jedini sarajevski direktor Hrvat bio rukovodilac Pokopa. U ministarstvu vanjskih poslova BiH na rukovodećim pozicijama uopće nema kadrova hrvatske nacionalnosti, na čemu ustrajno radi aktualni šef diplomacije Sven Alkalaj – malo po naputku Harisa Silajdžića, malo po direktivi (tzv.) hrvatskoga člana kolektivnog šefa države Željka Komšića. Slijedom čega je u diplomatsko-konzularnoj mreži BiH u inozemstvu sveg deset posto Hrvata.

Nadbiskup Vrhbosanski kardinal Vinko Puljić

Uvezeni muslimani

Riječ je, dakako, o konceptu, slijedom čega je, na koncu, od predratnih 820.000 Hrvata danas u ovoj državi njih samo 460.000. Ukoliko se ovako nastavi, a nade da bi se nešto moglo promijeniti nisu velike, u Sarajevu će ubrzo ostati samo duboki tragovi bogate hrvatske materijalne i duhovne kulture koji će svjedočiti da su Hrvati nekada tvorili i više od trećine pučanstva u gradu, a Sarajevo imalo najviše Hrvata od svih gradova u BiH. Ne treba se, dakle, čuditi, baš kao što to čine bošnjački dužnosnici i dio medija, kardinalu Puljiću, kada, rezigniran, gotovo očajan, kaže: »Nije to Sarajevo koje sam volio, i koje je voljelo mene«. Pri čemu je, istina, nadbiskup vrhbosanski razdvojio odnose međusobnoga vjerskog uvažavanja kod starijih stanovnika Sarajeva, muslimana i katolika u odnosu na uvezeni vehabistički mentalitet.

Danas je Sarajevo grad u kojem je politika etničkoga čišćenja uspješno okončana. Istina, kao što je to nedavno – izazvavši bjesomučne napade – rekao predsjednik Helsinškog odbora BiH Srđan Dizdarević, u javnosti se pojavljuje krug ljudi koji pripadaju svim narodima i etničkim manjinama, ali građani glavnoga grada u više od 90 postotaka pripadnici su samo jedne nacije, bošnjačke. Kada bi bilo volje da se BiH rekonstruira po multietničkom načelu, neizbježno bi bilo krenuti baš od – Sarajeva.

Josip Vričko