U Hrvatskoj je kultura u getu

U Hrvatskoj je kultura u getu

Naši su ljevičari jednako neozbiljni kao i naši desničari, promijenite predznak njihovih nastupa, dobit ćete isti rezultat / Novine i TV-mreže zaista imaju svoje favorite, čak se usudim reći da imaju i crne liste, ali to nije princip, nego stihija / Medijski prostor koncipiran je tako da u njemu nešto bude a ne bude / Politika, naročito kao praksa, ne može biti odvojena od života, pa ni od kulture jer uvelike odlučuje o ljudskoj sudbini

Stjepan Čuić

Stjepan Čuić, autor amblematske knjige priča Staljinova slika i romana Orden, jedan je od rijetkih hrvatskih književnika čije se djelo u današnjim vremenima sve više potvrđuje ne samo po umjetničkoj vrijednosti nego i po aktualnosti. U okviru projekta Sabrana djela izišla mu je treća knjiga, kolumne Tumač vlasti, koja reaktualizira mnoge stvari za koje smo mislili da su prošle. To, kao i mnoge druge stvari s kojima živimo, bile su povod ovom razgovoru za Vijenac.

Gospodine Čuiću, zašto se mnogošto u Hrvatskoj ponavlja?

Ne znam, vjerojatno stoga što nemamo ozbiljne socijalne znanosti, da ne kažem higijene.

Nije li tomu razlog polarizacija Hrvatske i naša ljevica koja samo sebi pripisuje demokraciju, a sve druge etiketira naljepnicama iz staljinističkog arhiva?

Pitanje je postoji li u nas uopće ljevica. Mi nismo imali ljevicu na način, primjerice, njemačke socijaldemokracije, ili na način na koji je svojedobno funkcionirala ekstremna ljevica, s uporištem oko grupe Baader – Meinhof. Naša ljevica, ova koja se napadno i često neukusno oglašava, vuče podrijetlo iz Saveza komunista, a Savez komunista, dakako, iz boljševičke partije. A iz tog nasljeđa teško je izići, osobito kad drugoga nije ni bilo. Mi zapravo i nismo imali ozbiljna prostora za kultiviranje demokracije.

Zašto?

Prva Jugoslavija bila je diktatura, druga također. Bile su uglavnom izolirane od svijeta. To što je Josip Broz Tito obišao globus nekoliko puta kao kakav pomorac ne znači da su građani bivše države imali tu priliku. Strana literatura počela je stizati masovnije tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Svojedobno je Vjeran Zuppa vaše tekstove sada objavljene u knjizi Tumač vlasti imenovao fašistoidnima. Ima li smisla boriti se protiv takvih etiketa?

Zuppa je duhovit, voli biti efektan. Uostalom, odgovorio sam mu u Vjesniku, vi ste pitali i mene i njega. Poslije mi pružio ruku. Kad smo već kod toga, važnije mi je što mi je rekao Milan Mirić: kad je pročitao knjigu Tumač vlasti, dakle moje kolumne iz Slobodne Dalmacije i Vjesnika, rekao mi je »Dobra ti je knjiga. Nije je vrijeme potrošilo.« A Mirić je bolji i iskusniji urednik od Zuppe. Osim toga, bolji je i autor. Njegova knjiga Olovni slog nepravedno je zaboravljena. Ali, tako je to u nas – mnogi su autori zaboravljeni, zanemareni, marginalizirani… Tko se danas sjeća Mate Raosa, Stojana Vučićevića, Tončija Petrasova Marovića i drugih?

Boje li se naši »ljevičarski fanatici«, kako ih je nazvao Stanko Lasić, da se ne otkrije zlo koje su činili, a koje i danas često brane?

Nisu naši suvremeni ljevičari, barem većina njih, činili zlo o kojemu govori Lasić. To su činili oni drugi, iz generacije koja je starija čak i od Lasićeve generacije. Nije u tome problem, nego u tome što osim Lasića nitko o tome ozbiljno ne piše. Uostalom, a i što s time danas osim da se opiše, prostudira, izvuku neke pouke. Postoji i načelan problem: tko? Kako? U koje svrhe osim znanstvenih?

A u političke?

U političke nipošto, jer bi time i druga strana operirala u iste ciljeve, dakle kratkoročne. Osim toga, postoji moralno i etičko pitanje.

A to je?

Zar su potomci tih koji su to činili odgovorni za njihove zločine? Zar moraju biti traumatizirani? Pa to bi bilo isto kao što su radili boljševici u vrijeme mojega i vašega odrastanja, a moderna Hrvatska to i emotivno i pravno mora nadvladati.

Jesu li naši ljevičari doista ljevičari ili dogmatski boljševici?

Naši su ljevičari jednako neozbiljni kao i naši desničari. Promijenite predznak njihovih nastupa, dobit ćete uglavnom isti rezultat. Ljevičari galame na ove da su ognjištari, da su protiv EU-a, ovoga i onoga – sve dotle da jedan saborski zastupnik neki dan grmi u Saboru nešto o ustašama. Kad čovjek ne bi o tome nešto znao, pa i o gospodinu zastupniku, pomislio bi da ustaše nadiru od Karlovca prema Gornjem gradu s nakanom da ukinu Hrvatski sabor, skinu dotičnog zastupnika s govornice i odvedu ga u Jasenovac. Kad bi to tako bilo, čovjek bi se uplašio i nekamo pobjegao. S druge strane, ovi koji se uvjetno opisuju kao desničari galame samo o Hrvatskoj, o Anti Starčeviću i protiv komunizma, a nikad o sirotinji. I jedni i drugi pretpostavljaju da su u pravu samo oni! Da s drugima Hrvatska propada. To je sve skupa neozbiljno.

No ljudi ih ozbiljno shvaćaju.

Poseban je problem što oni zaista misle da to ljudi uzimaju ozbiljno, da ostavljaju posao kad su oni na televiziji, da pamte ono što govore te da ih citiraju. Ozbiljne ankete, a ne dogovorene na 1200 uzoraka, pokazale bi poraznu sliku sličnosti i razlika među njima, a tonski zapis registrirao bi samo prazninu.

Niste mi odgovorili jesu li naši ljevičari »zaista ljevičari ili dogmatski boljševici«?

Ne znam. Kad nema ozbiljna sadržaja u njihovim istupima. Ni tema. Kako onda definirati? Ne bih se usudio reći, barem ne za ove mlađe, da im je jedina literatura Komunistički manifest i Staljinova Pitanja lenjinizma. Ali, da još gledaju u Kumrovec – to da. Uostalom, tko sam ja da to prosuđujem?

Tko bi trebao suditi o tome?

Samo znanost. Znanost, a ne bulevarske tiskovine, može zaštititi ljude od trauma prošlosti koje im te tiskovine nameću iz dana u dan samo radi profita.

Je li ljevičarski crimen samo devijacija i incident, kako sami to često nazivaju?

Incident je tako neozbiljno govoriti o prošlom razdoblju – nasilju nad građanima. Otimačini narodnih dobara, prisiljavanju ljudi na šutnju, prijekim sudovima i sl. Riječ je o povijesno promašenu projektu s kojim polovica Europe ne zna što će.

Može li se zlo zaboraviti?

Čovjek ne zaboravlja ništa što je vidio, osjetio i upamtio.

U nas je sve više egomana koji misle da su mjera svega i svačega. Čega je to posljedica?

Ne znam je li egomanija pitanje psihološko, socijalno, građansko, lijevo, desno; je li pitanje naprosto privilegija, koje neki ljudi steknu u pogodnoj situaciji, te na njih pristanu. Kad se dogodi da se privilegiji počnu gubiti, zateknu se u stanju da su im drugi krivi te počnu u javnosti proizvoditi vlastitu važnost. Čine sve da budu orijentiri, da njihovi kriteriji postanu i kriteriji ostalih. A ako se tako ne dogodi, krivo je društvo, okolje, kolege iz profesije, pojedine institucije… Krive su novine koje ih ne pozivaju, krive su TV-mreže. Novine i TV-mreže zaista imaju svoje favorite, čak bih se usudio reći da imaju i „otpisane“, da ne kažem – crne liste, ali to nije princip, nego stihija. Ako primjerice čovjek koji ima reći nešto o nečemu, a godinama ga u medijima nitko o tome ne pita, onda biva zaboravljen. Urednici i novinari rade u nemogućim uvjetima, pod stalnim pritiskom vlasnikâ, kojima je važniji profit od kulture – eto stanja u kojemu je medijski prostor koncipiran tako da u njemu nešto bude, a ne bude. A i to što bude, da bude na način na koji urednici misle da treba da bude. Zatvoren krug, struktura praznine.

Što je s pravim vrijednostima? Trebaju li one komu?

A vrijednosti – književne, likovne, kazališne se marginaliziraju. Tako se zaboravljaju ljudi koji imaju djelo, a o mladima jedva tko i misli. Sve je to povezano i s financijama. Kako je za kulturne projekte u nas uvijek nedostajalo novca, a i oni projekti za koje je bilo novca nisu bili testirani ni u ovako koncipiranoj javosti, nastao je raskorak između čitateljstva i gledateljstva s jedne, te kulturnih činjenica, s druge strane. Između njih prijeti vakuum. Ne mora zbog toga nitko biti kriv, ali to je, nažalost, tako. Bestselerom televizija proglašava knjigu koje je prodano, primjerice, pedeset primjeraka! A i to je dobro kad se zna da čak više ni ozbiljne novine nemaju književne kritike.

Prije je bilo bolje?

Kad su pisali Mandić i Tenžera, pa Ladan, pa Lovrenović, pa Maroević... – to je imalo odjeka. Postojali su kriteriji, ljudi su vjerovali. I autorima i novinama. Divlji kapitalizam pokazuje se ignorantskim, urednicima ostaje prostor za kulturu tek kad se odvoji prostor za oglase. A stručne publikacije, dakle cehovske, čitaju samo ljudi od struke. Tako kultura nužno dospijeva u geto. A to je neprofesionalno i s uredničkog i sa čitateljskog stajališta – čitateljstvo, kad već plaća kakve novine, ima pravo biti informirano i o kulturnim činjenicama, a ne samo o onima što urednici, tj. vlasnici, misle da su te činjenice. Dakle, riječ je o hijerarhiji vrijednosti. Interes čitateljstva obrnut je interesima vlasnikâ, a onda se postavlja pitanje tko manipulira jezikom, tko ga reducira, tko ga kvari.

Pa tko to radi?

Korporacije Nine Pavića i ostalih. Kad je prodan Večernji list nekoj korporaciji iz austrijske provincije, bili su maknuli Večernjakovu kratku priču, koja je desetljećima bila kulturna institucija i koja se k tomu zove Nagrada Ranko Marinković. Opravdavajući to na jednom banketu tadašnji namjesnik austrijskog vlasnika, doduše bio je pripit, rekao je oholo i neokolonijalno, na njemačkom jeziku dakako, »ne zanima me hrvatska kultura, došao sam zaraditi novac«.

Je li EU hrvatska perspektiva ili vraćanje unatrag u doba Austro-Ugarske?

Europska Unija hrvatska je zbilja. To što mi nismo formalni član ne znači mnogo. Riječ je, naime, o geografiji. Je li Mediteran središte Europe? Je li to Panonija? Zalijeće li se Hrvatska na Balkanski poluotok? Hrvatska je idealna zemlja za europsku zajednicu narodâ, entiteta i identiteta.

Mislite da je EU to?

Ja, naime, ne zamišljam Europsku Uniju kao globalnu korporaciju, uniju multinacionalnih kompanija, nego upravo obrnuto – kao uniju europskih naroda, koji žive demokratski u vlastitim državama i u demokratskom okruženju. Prema tome, nije vraćanje na Austro-Ugarsku, jer naprosto nije takvo vrijeme. Osim toga, EU je zamišljena kao prostor na kojemu više nitko neće posezati za oružjem. Uostalom, hrvatski narod globalni narod, živi od Australije do Sjedinjenih Država i Kanade. O Njemačkoj, Švicarskoj, Švedskoj da i ne govorimo. Drugo je pitanje što se tema Europske Unije u nas postavlja kao dogma. A stvar je jednostavna – što unosimo u EU, a što dobivamo? Može li jedna članica EU, u našem slučaju Slovenija – uvjetovati naš ulazak pograničnim (ne)sporazumom. Kako je onda ona ušla ako nije riješila pogranični spor – s nama?!

To je Sloveniji nebitno.

To je više nego očito. Slovenski političari, a naročito Rupel, ponašaju se neozbiljno, protueuropski – ma što god to značilo. Rupel i inače kroči stazama popa Korošeca. Sjećam ga se iz mnogih književnih susreta po republičkom ključu, uvijek je sjedio s budućim autorima Memoranduma SANU-a. Ne mogu se oteti dojmu da je njegov ideal razdruživanja bio da Slovenija ode iz SFRJ, a mi da ostanemo u krnjoj Jugoslaviji, s perspektivom Velike Srbije. A to je bila i ideja Borisava Jovića, koji u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ izrijekom kaže: »Kad Slovenci odu, s Hrvatima ćemo drukčije da razgovaramo.« Uostalom, zavirite u knjigu Vlade Gotovca Moj slučaj. Ondje ima i razgovor što ga je s Gotovcem vodio Rupel, tada urednik Nove Revije.

Zašto se Hrvatskoj stalno opstruira ulazak u EU?

A zašto vi to sve mene pitate? Možda i stoga što ni samim kreatorima Unije nije jasno dokle će ona sezati, do koje godine, što su zajednički, a što nacionalni ciljevi članica… Je li normalno, primjerice, da je Njemačka ekonomska snaga Unije i geografski centar, a njemački nije službeni jezik? Je li normalno da su Rumunjska i Bugarska u Uniji, a Hrvatska nije? Je li napokon normalno da Njemačka nije stalna članica Vijeća sigurnosti premda su se SAD pozitivno izjasnile o tome?

Zašto se u nas sve češće anatemiziraju euroskeptici?

Pa ne vidim to kao ozbiljan problem. Legitimno je pravo svakoga da bude euroskeptik, kao i to da bude gorljivi zagovornik EU-a. Problem je što se u usijanoj atmosferi ne mogu izlučiti nikakvi racionalni, analitički argumentirani sudovi, pa sve izgleda kao jeka. A jeka je prazna, to se zna.

Vraća li se naše društvo sve više u ljevičarsko jednoumlje?

Ne vraća. Može se steći takav dojam po frazeologiji, po češćem medijskom nastupu većega broja pojedinaca koje bismo mogli opisati i prepoznati kao ljevičare. To je tek dojam. Po sadržaju onoga što podastiru ne možemo ionako ništa zaključiti, jer sadržaja uglavnom nema. Problem je kudikamo ozbiljniji – frazeologija je iz bivšeg društva, iz onih komunističkih pustih referata koji su bili sami sebi svrhom i uglavnom bili samo njima razumljivi. Jednom mi je moj profesor Krunoslav Pranjić na seminaru iz stilistike zadao temu, da „prevedem“ na normalni jezik nekoliko tih CK-referata. Morao sam vaditi riječi kao iz stranog jezika, komentirati ih i otkriti skrivena značenja. Riječi sam povadio, složio u pristojnu sintaksu, ali značenja nisam otkrio. To sam i rekao profesoru. »Odlično!«, rekao je. – »Tako i jest. Prazno.«

Od stranačkih prvaka, bilo lijevih bilo desnih, očekuje se da nešto govore u egzaktnim mjerilima, u tonama, u kilometrima, u financijskim pokazateljima, da operiraju provjerljivim statističkim podacima. A lijevo ili desno – to je u području ideologija.

Je li politika sastavni dio kulture ili je kultura nešto mimo života, kako bi htjeli autistični ekskluzivisti?

Politika je oblik kulture, njezina dimenzija. Ne treba uopće ta dva pojma strogo lučiti, niti od kojeg od njih zazirati. Zapravo, pitanje je definicije kulture.

Kako biste je vi definirali?

Što se mene tiče, kulturu shvaćam kao širok spektar znanja, kao odnos prema tome, kao stanovite kriterije – sve do odnosa prema ljudima, prema okolini, kao odgovornost. Ako pak politiku uzmemo tek kao disciplinu, odvojenu od svih drugih ljudskih djelatnosti, tad se njome mogu baviti kao građanin, ali nipošto u praktične svrhe. Naime, ne bih je u tom slučaju mogao varirati kao književnu temu. Bilo kako bilo, politika, osobito kao praksa, ne može biti odvojena od života, pa dakle ni od kulture naprosto stoga što uvelike odlučuje o ljudskoj sudbini.

Je li naša književnost životna?

Ovisi što znači životna književnost. Je li to književnost koja opisuje stvarni život, ili podastire imaginarni kao stvarni? To ovisi o imaginaciji autora, o sposobnosti da uvjerljivo izrazi temu. Svaka je književnost životna, svaka artikulira i varira život i njegove tajne. Književnost je zapravo paralelni život i svijet, a mi vjerujemo da se podudara s našim svijetom i životom.

A je li autohtona?

Autohtona je po jeziku, kao i svaka druga. I nije provincijalna, jer naš se jezik može podudariti s drugim jezicima, čak i u bukvalnim, tehničkim prijevodima. Jezik je zapravo tajna, pa je tako tajna i književnost. Drugo je pitanje što postoje velika i skromna književna djela, pa često i imitatorska.

Nije li današnja naša uspješna književnost sama sebi svrha?

Što znači uspješna književnost? Ako ciljate na tržišni uspjeh pojedinoga djela, to nije znak estetske vrijednosti. Nije nikad ni bio. Nigdje. To je pitanje marketinga, galame koja se diže oko pojedinog djela, dakle – riječ je o popratnim pojavama, o ambalaži. Tržišni uspjeh jest uspjeh izdavača. Tržišni uspjeh autora, dakle uspjeh djela u čistom obliku, ionako je rijedak i ne može se ni predvidjeti ni objasniti. To je individualni kontakt svakoga čitatelja, na poseban način, s pojedinim djelom. I to nije uzorak.

Zašto se Društvo hrvatskih književnika rascijepilo na dva društva, dvije frakcije?

Ne znam zašto se DHK rascijepilo na dva društva. Bio sam tada na putu pa nisam pribivao Skupštini. Mogu pretpostaviti. Tzv. ideološki razlozi izmišljeni su. Književnost je izvan ideologije – mogu tek pojedini pisci, kao javne osobe, zagovarati ovu ili onu ideološku koncepciju, ali pretpostavka je da književnost nije ideološka ni politička propaganda. Baš kao što ni propaganda nije književnost.

Koji su onda razlozi tzv. raskola? Estetski?

Kaj god.

Privatni animoziteti? Novac? Premještanje stanovita utjecaja?

Koji utjecaj mogu imati pisci u našim uvjetima? Usmenom predajom kroz medije, na tribinama? Možda. A koji je rezultat toga? Koji su kriteriji i o čemu uspostavljeni? Za koga? Tko ih formulira? Nisu htjeli sjediti sa Slavkom Mihalićem, Željkom Kneževićem, Miroslavom Mađerom, Dubravkom Jelčićem, Slobodanom Novakom, Ivanom Aralicom, Zvonimirom Balogom, Antom Stamaćem, Milanom Mirićem, Nikolom Batušićem i mnogim drugima. Jesu li to estetski kriteriji, ili je sve u području bontona? To je uvjerljivo na ovoj razini: kupi Katunarić kartu na željeznici za Split. Na karti piše broj odjeljka i broj sjedala. Kadli – u odjeljku – Aralica! Hoće li stajati do Splita? Pojedinci su izmislili neki nacionalizam u DHK, samo njima znan, a taj „nacionalizam“ zbivao se upravo u vrijeme kad su oni bili u Društvu, kad je Visković uređivao Republiku, Katunarić Most i sl.

Dok ste bili predsjednik DHK, pozivali ste Hrvatsko društvo pisaca na ujedinjenje do kojega nije došlo. Jesu li vam rekli zašto se ne žele vratiti u jedno društvo?

Zvao sam ih – nisu se vratili. Nisu valjda očekivali da ćemo mi ići k njima, ugasiti stoljetnu instituciju za račun novoosnovane? Nemam ni predrasuda ni kompleksa, odlazim k njima kad imaju kakvu raspravo o temi koja me zanima. No svaki put, ne mogu si pomoći, čim uđem u Basaričekovu ulicu, sjetim se atentata u beogradskoj Skupštini. Ovo nije aluzija.

De Gaulle je svojedobno izjavio kako Francuzima smatra samo one koji ne žele da propadne Francuska. Ima li u nas onih koji žele da propadne Hrvatska? Ili da se ako ne propadne utopi u neki tor kako bi ostala bez identiteta?

To je Malraux napisao o de Gaulleu. General je bio u teškoj situaciji za vrijeme rata u Alžiru. Htio je završiti taj rat, ali su se pobunili kolonisti, stvorili terorističku organizaciju OAS. Organizirali su čak i atentate na njega. Francuska je zbog njih, tj. zbog njihovih interesa u Alžiru, bila na rubu građanskoga rata. Ne vidim da u nas ima ljudi koji žele da Hrvatska propadne. Uostalom, kako može propasti? Tko bi je ukinuo? Hrvatska je devedesetih bila na rubu ponora, a danas je na pragu EU-a i NATO-a. To je zasluga svih hrvatskih građana, svih stranaka, svih cehova ako hoćete – od estrade do akademikâ. Sjetite se, primjerice, Zrinka Tutića i Moje domovine, sjetite se izvrsna teksta Slobodana Novaka Sada svijetli Kroacija, objavljena u Večernjem listu na dan međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992. Čak ni hrvatski tajkuni ne žele da Hrvatska propadne, ali ne zbog njihova patriotizma – ne bi imali gdje zgrtati milijune. Tko bi ih ovakve primio u zakonski sređenim državama? Hrvatski je problem osiromašivanje radništva, otpuštanja s posla, nikakvi sindikati…

Kada ljevica dođe na vlast sve će riješiti?

Vi spominjete ljevicu. Pa bila je na vlasti, Račan–Budišina koalicija. Što su učinili? Gdje je Riječka banka, Viktor Lenac, gdje je onaj Vrhovnik?

Sve se češće govori o hrvatskom identitetu. Što vama znači hrvatski identitet, što je to?

Hrvatski je identitet sve što postoji u Hrvatskoj, što je postojalo i što će postojati. Način života u tom, svijest o tome, znanje, tolerancija, biti otvoren za demokratske vrijednosti, biti sposoban primati vrijednosti iz svijeta bez paranoje da će naše vrijednosti biti ugrožene. Mafija sigurno nije hrvatski identitet – mafija nema ni nacije ni jezika, ni kulture. Oni prvo pucaju, a onda, eventualno, pitaju. A to je policijsko pitanje.

Je li svijet blizu da ga se zatvori u Orwelovu Životinjsku farmu?

Ma nije. Ne može se ograničiti ljudski duh. Ne može se ni sputati. Ne može se ni nadzirati. Sovjetski Savez dokaz je za to. Ljudi su srušili Berlinski zid. Bio sam tamo kad je padao. To je bilo veličanstveno, rekao bi Vlado Gotovac. Bio je i državni udar protiv Gorbačova. Pa što se dogodilo? Jeljcin, pravi ruski boljar, skočio je na tenk usred Moskve. Baš kao onaj naš momak u Splitu. Postoji divan njemački film na tu temu, Good bye, Lenjin, režiran na češki način. Vi možda ciljate na silne kamere po zračnim lukama, robnim kućama, trgovima i ulicama, prislušne sustave... To je da se proda roba. Ako pak i skupljaju podatke, neka skupljaju. Na to treba gledati kao na električni vod ili kao na stablo u gradu. Ljudi će znati da je to to, i to je sve. Orwell je, uostalom, odavno ili obična basna, ili realizam.

U nas su danas najveći zagovornici Europe nekadašnji najžešći njezini protivnici. Zašto?

Ne znam. Zašto su u katedrali, u prvom redu, oni koji su u svojim gimnazijama popisivali kolege koji bi odlazili na polnoćku? Ne znam. Što s tim? Možda se kod tih ljudi dogodila promjena, možda im je načelo odijevati se po modi, možda kakva obveza.

Sviđa li Vam se neoliberalna koncepcija otvorenoga tržišta?

Ne znam puno o tome, ali znam da kupujem češnjak iz Kine, krumpir s Cipra i sl., a naši ljudi na rubovima gradova sve to uzgajaju. To je opasno za male zemlje. A naša gospoda iz HSS-a samo se slikaju za televiziju. Bilo bi zanimljivo pozvati u TV-emisiju predsjednika HSS-a i detaljno ga pitati o Stjepanu Radiću i Mačeku. Ako ne zna dovoljno, preporučiti mu da prijeđe u drugu stranku. Ne bi bio prvi. Globalno otvoreno tržište očito je dovelo do ovoga o čemu se sada priča diljem globusa.

Koja je korist od toga?

Tko je od u tome dobio, a tko izgubio, to je misteriozno pitanje, nejasno samim zagovornicima svega toga. Jednom mi je, dok sam bio urednik Trećeg programa Radija, došla jedna učtiva gospođa. Predstavila se da je iz Sorosove fundacije. Jako se zanimala upravo za tu temu te za odnos nas u Hrvatskoj spram njihove fundacije. Da imaju izvješća da se na Fundaciju loše gleda. Jamčila mi je diskreciju. Nisam to tražio, rekao sam joj što mislim. Obećala mi poslati na autorizaciju, ali sam odbio. Poslije je nisam ni čuo ni vidio.

Ima li Hrvatska danas državnika ili samo političare opće prakse kojima je najvažnija vlast i njihova karijera?

Zašto bi Hrvatska vapila za državnikom, velikim? Kad se postavi to pitanje, sjetim se Veselka Tenžere. Govorio je u vrijeme »najvećeg sina naših naroda i narodnosti« – »Što veći državnik, to jadnija zemlja.« Državnik je poput kapetana prekooceanskog broda, nekad su mu oluje, nekad miran ocean. O umijeću snalaženja ovisi njegova uvjerljivost među građanima.

Je li Haški sud politički?

To je ozbiljno pitanje.

Hoće li Gotovina biti oslobođen?

To ne zna ni njegova obrana, a ni tužiteljstvo. Nadam se da hoće.

Bili ste kandidat za nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Sami ste povukli kandidaturu. Zašto?

Josip Pavičić predložio me je Upravi DHK-a. Nisam ga mogao odgovoriti, a ni njih. Jednoglasno su prihvatili. Zadužili su kolegu Božidara Petrača da napiše obrazloženje. To je jedno. Drugo, nisam prihvatio jer sam bio član žirija. Kako bi sve to zajedno izgledalo: predlaže me uprava Društva kojega sam predsjednik, ja se povlačim iz žirija i dobijem nagradu. To smo već imali u slučaju Zdravka Zime, kada je „dobio“ Goranovu nagradu u Vjesniku. To mi je nespojivo s dobrim ukusom. I najvažnije, ja sam iz Duvna, a u Bosni kažu: »Ima neki čaršijski red.« Naime, ima kolega starijih i zaslužnijih od mene. Ja sam, primjerice, bio za to da nagradu dobije Bonaventura Duda.

Bili ste umjetnički savjetnik kod ministra Biškupića. Kako je bilo surađivati s njim?

Odlično. Bio sam, tri godine – Krsto Papić, Darko Lukić i ja. Naše je bilo birati scenarije za cjelovečernje igrane filmove prema pravilima prethodno raspisana natječaja. To je opsežan posao, ali imam lijepe uspomene i na kolege Papića i Lukića, dakle na naš zajednički rad, i na same kandidate, a osobito na ministrov korektan odnos prema našim odlukama. Ministar je inicirao i osnivanje Hrvatskog audio-vizualnog centra, kojemu je prešao naš posao. S tugom se sjećam, prvog ravnatelja Centra, rano preminulog Alberta Kapovića. Bio je divan čovjek, sposoban, korektan u suradnji, veliki znalac filma i svega oko filma.

Zašto više ne pišete?

Gdje piše da ne pišem? Pišem stalno, ne svaki dan, ali… Za dva mjeseca izići će mi u Alfi knjiga priča, kao četvrta u nizu. To je projekt Božidara Petrača. Dosad je sve u redu. Imam i jednu dobru komediju, glumci i redatelji me ništa ne pitaju, a ja se nikad nikamo nisam gurao. Meni je najvažnije ono što radim već godinama.

Radite nešto posebno?

Pišem knjigu Totalni opis na dvije tisuće stranica. Taj je rukopis moj projekt, nije spontan. Kad pišem, bolje se osjećam. I obratno.

Zašto više ne pišete u novinama?

Nitko me ne traži. Možda sam na indeksu kod njih, ne znam. Nenad Ivanković, posljednji moj glavni urednik Vjesnika, tolerirao me dugo, a onda smo se razišli. Moj je ugovor, naime, bio da mi se nitko ne miješa u tekst, što po mom shvaćanju nije dovodilo u pitanje ingerencije glavnog urednika. Nismo se razumjeli. Kad ga je Martin Sagner pitao gdje sam ja, odgovorio mu je da sam „preskup“. A ja sam primao običnu novinarsku plaću, dok je on primao menadžersku. Eto.

Cijeli profesionalni radni staž ste u medijima. Smeta li to književnosti?

I da i ne. Kako se uzme. Sve ima i prednosti i nedostataka. Na vrijeme sam shvatio da se i na jedan i na drugi način bavim jezikom, temama, naprosto opisujem. Meni je uvijek bio bitan opis. Kad sam bio lektor, bio mi je bitan i naslov.

Zašto naslov?

Naslovom se može nešto poručiti, šifrirati čitateljstvu kako zapravo čitati tekst. Kad smo to radili u Večernjem listu (Strahimir Primorac, Milan Ivkošić, Ivo Žanić, Snježana Štefok, Marinka Pavličić), imali smo kladionicu za naslov tjedna. To nam je bila neka vrsta relaksacije od onih silnih dosadnih referata. Ivkošić je u tome bio velemajstor.

Tko vas je „skrenuo“ u medije?

Ivan Rogić Nehajev. Bio je 1967. urednik kulture u Studentskom listu. Objavio mi je prvu priču, a onda rekao. »Priče šalji dalje, a ti možeš pisati problemske tekstove.« Tako je i bilo. Pisao sam komentare, prikaze knjiga, čak i male putopise. Najdraža mi je zgoda sa Skitnjama Matka Peića. Napisao sam opsežan tekst, Rogić ga je raspalio na cijelu stranicu. Dogodilo se u tiskari da je ispao potpis. Nakon četrdeset godina sreo sam Matka Peića u Kutjevu. Rekao je: »Jedan mi radi bibliografiju. Kaže da ima tekst u Studentskom listu o Skitnjama. To je najbolje o toj knjizi. Ne može nikako otkriti autora. Možeš li mi pomoći, to je tvoja generacija?«

»Profesore, recite gospodinu da se ne brine. Autor sjedi vama nasuprot.«

Eto. Tako je to nekako s autorima, s piscima, s novinama, s ispadanjem potpisa – bijeg od cenzure, dovijanje da te ne uhvate. Uglavnom, skitnje u labirintu koji treba opisati.

Razgovarao: Andrija Tunjić