Tri lica pronašla Dostojevskog

Tri lica pronašla Dostojevskog

Prizor iz predstave

Odluka splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta da u ovoj kazališnoj sezoni uprizori roman Zločin i kazna jednog od velikana i klasika ruske i svjetske književnosti Fjodora Mihajloviča Dostojevskog doimala se u prvi mah teatarskom pustolovinom s vrlo neizvjesnim rezultatom. No premijera dramatizacije toga romana, odigrana 27. veljače, pokazala se, prije svega zbog izbora ruskog redatelja Aleksandra Ogarjova, pravim potezom, jer je iznjedrena režijski ozbiljna, a teatarski iznimno zanimljiva i živa predstava.

Aleksandar Ogarjov, student i suradnik slavnoga redatelja Anatolija Vasiljeva već je, naime, splitskoj publici imao prigodu pokazati svoje redateljsko umijeće prije dvije godine, kada je na sceni splitske nacionalne kazališne kuće režijski precizno i minuciozno postavio djelo klasika teatra apsurda, Ionescovu Ćelavu pjevačicu. Tako je i Zločin i kazna bila predstava u kojoj je Aleksandar Ogarjov još jedanput pokazao sav svoj raskošni i svestrani teatarski nerv, iskazao se i u izboru glazbe te zanimljivo, koristeći se povremeno i elementima groteske, osuvremenio i uprizorio taj snažni roman ruskoga realizma.

No njegova dramatizacija Zločina i kazne na sceni splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta bila je svedena na samu srž psihološko-filozofskih dvojbi Dostojevskog utjelovljenih u liku siromašna studenta Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, koji ubija staru lihvarku radi više pravde, a zatim u mučnoj psihološkoj borbi s vlastitom savješću uz bezuvjetnu ljubav prostitutke Sonje Marmeladove i njezinu uzvišenu žrtvu pristaje na iskupljenje putem priznanja, patnje, suočavanja s veličinom grijeha i vjere…

Žarište je predstave redatelj Ogarjov u splitskoj postavi Zločina i kazne usredotočio na svega tri lika: Raskoljnikova, zatim sudskog istražitelja Porfirija Petroviča i Sonju Marmeladovu, prostitutku-patnicu-sveticu, a posebice na teško breme savjesti koje pritišće Raskoljnikova te psihološki obruč kojim ga steže mefistovski snalažljiv sudski istražitelj Porfirij Petrovič, kojega je maestralno odigrao Trpimir Jurkić. Vješto proniknuvši u sofisticirane mentalne i verbalne obrate te čak i tjelesne bravure toga predstavnika institucija pravne države, Jurkić je snagom svoje glume nosio doslovno cijelu predstavu. Lošije se, iako izgledom gotovo idealan Raskoljnikov, snašao mladi splitski glumac Mijo Jurišić, koji je imao teškoća s dikcijom, a češće bio i nerazumljiv, jer se u predstavi rabila pozornica u cijeloj njezinoj dubini. Prevelikim glumačkim zalogajem pokazala se i uloga Sonje Marmeladove za mladu splitsku studenticu glume Andreu Mladinić, čije pak vrijeme očigledno dolazi. Ona je glumački potencijal iskazala dojmljivom interpretacijom Lazarova uskrsnuća iz Evanđelja, ali je u ključnim scenama Raskoljnikova priznanja i prihvaćanja grijeha te njegova obraćenja bila glumački blijeda i nedovoljno uvjerljiva. Svedena na svega tri glavna lika, jer je ostali brojni glumački ansambl, sastavljen uglavnom od splitskih, zagrebačkih i mostarskih studenata glume, samo podupirao čvrstu dramsku strukturu, u predstavi je lik poput Sonje redatelj uvodio poput simbola, koristeći se u pozadini slikom ogoljeloga mladog stabla što se savija pod udarima vjetra.

Iako je predstava imala padova u tempu, uspjela je zadržati opći vrlo solidan dojam, čemu su uvelike pridonijeli dojmljivi zvučni te svjetlosni efekti Zorana Mihanovića, video Ivice Mušana, scenografija i kostimografija Vere Martinove te vizualno i koloristički atraktivan scenski pokret Albine Rahmatuline i Leva Šapošnjikova, koji su joj davali odmjerenu dozu teatarske svježine. Očigledno zadivljen splitskim morskim vedutama, ruski redatelj na privremenom radu u splitskom tetaru nije uspio odoljeti dražima Mediterana i na pozornicu prenijeti taj ugođaj – pa su na sceni, uz morski pijesak, more i galebove jednakom snagom i univerzalnošću, kao i u sumornim ruskim gradskim četvrtima s kraja 19. stoljeća, zazvučali dijalozi, poruke i dvojbe Dostojevskog i njegovih likova iz Zločina i kazne. Dramatizacija Zločina i kazne na sceni splitskoga kazališta ni u kojemu slučaju nije predstava zabavljačkih pretenzija. Ona će jamačno privući i mladu publiku, internetski naraštaj srednjoškolaca kojem je do brza saznanja o fabuli romana, inače zadanoj školskoj lektiri, ali istinskome uživanju u ovome suvremenom scenskom iščitavanju Zločina i kazne ipak je temeljni preduvjet pročitati jedan od najboljih romana ruskoga realizma.

Mirjana Maroević