Selemovo glazboslovlje

Selemovo glazboslovlje

Izabrana djela sveučilišnog profesora, povjesničara, kazališnog redatelja, pisca eseja o mnogim područjima umjetničkog života i stvaranja Petra Selema i jesu i nisu mogla iznenaditi današnji tanki sloj hrvatskih kulturologa i rijetkih čitatelja pametnih knjiga. Selem je naime bio intenzivno djelatan na hrvatskoj kulturnoj pozornici tijekom čitavih pol stoljeća, pa kad je nedavno u Matici hrvatskoj izišlo pet svezaka njegovih izabranih znanstvenih i esejističkih djela, mogao se očekivati bogat opus. No da je on toliko bogat, da je toliko razveden, da je toliko aktualan svakim eto sad usustavljenim prinosom, to nije mogao očekivati ni kakav osvjedočeni poštivatelj Selemova književnog pisma, za kakva inače sebe osobno držim još od mladih dana.

Pet je opsežnih i vrlo ukusno opremljenih knjiga naslovljeno redom metaforički. Selem voli „pjesničke“ naslove. Oni se nekako otprve prepoznaju svojim francuskim podrijetlom. Naslovi dakle tih knjiga, a svaka je posvećena drugom, premda nipošto razlučenom pa odvojenom intelektualnom području, glase redom brojčane uređajne relacije: Lica bogova, Putopisi putokazi, Dodir Talije, Šum zastora i Razum i zanos. U povodu izdavanja takvih zamašnih kompleksa djela obvezatno valja spomenuti urednika ili priređivača. U ovom slučaju to je Inga Vilogorac.

Nedavno su o Selemovoj kazališnoj esejistici izloženoj u knjizi Doba režije, a prigodom objave na makedonskom jeziku, vrlo uvjerljivo u Republici pisali profesorica Jelena Lužina i klasik makedonskog pjesništva akademik Mateja Matevski. Vjerujem da i to može mnogokoga zavesti na pomisao da je Selemov prinos hrvatskoj kulturi time „apsolviran“. Ali nije tako. Jamačno će svaka od pet knjiga naći i svoga stručnog čitatelja i ocjenjivača. Meni je u ovoj prigodi uputiti na područje Selemova bavljenja koje je širem sloju nepoznato, a meni osobno posebice drago i blisko, jer sam ga i sam pratio u doba njegova nastajanja. To je Selemovo muzikološko tumačenje vremena.

Posrijedi je znatan broj ovećih tekstova, njih četrdesetak, objavljenih u petoj knjizi, Razum i zanos. (Usput, u toj je knjizi na kraju tiskana i Selemova zapanjujuće opsežna bibliografija od 841 bibliografske jedinice!) Muzikološke svoje tekstove Selem je okupio pod skupnim naslovom Glazboslovlje.

Tri su vrste tih glazboslovnih prinosa. Trećina ih je vezana uz Selemovo uže bavljenje opernom režijom, pa je dakle posrijedi niz analitičkih tekstova o operama koliko iz kazališnog toliko i iz glazbenog motrišta. Drugu trećinu čine opsežni osvrti na koncerte što su ih prigodom gostovanja u Zagrebu, Splitu ili Dubrovniku bili održali neki od najznamenitijih glazbenika našega (sad već prošloga) doba: Yehudi Menuhin, Arthur Rubinstein, Nicolai Gedda, Lovro von Matačić, navlastito Arturo Benedetti Michelangeli, pa Karajan, Pavarotti, Baloković... Dobro se sjećam, Selem je tih (šezdesetih, sedamdesetih) godina pisao u Telegramu i ondašnjim književnim časopisima, uspješno pridonoseći širenju modernih glazbenih ideja i tada avangardne skladateljske prakse. Takvih je tekstova otprilike prva, uvodna trećina, i rado bih se zaustavio upravo na njima.

Selemov je naraštaj intelektualaca, intenzivno se razvijajući šezdesetih godina, istodoban s nekim bitnim pokretima u umjetnosti: u likovnosti lirska i geometrijska apstrakcija s brojnim inačicama, od kojih je informel bio od posebna utjecaja na književnost i kazalište, pa kazalište ideja i silan zamah svih zadanosti pozornice, od teksta preko svjetla i prostora do popratnih, primjerice glazbenih fenomena, književnost mitoloških i fenomenoloških sadržaja, filmovi koji su izrađivali filmski jezik i filmsku estetiku. Osobno sam poznavao mnoge od privrženika tih trendova. Glede književnosti, naraštaj su prozvali razlogaši, svakako nespretno i jednostrano. Jer se u Studentskom centru, u kojemu je taj naraštaj formulirao svoje programe (časopis Razlog, Teatar ITD, „moj“ Muzički salon, Tribina 5 minuta poslije 8, Galerija SC, Filmski klub itd. itsl.), oblikovalo zajedništvo tadašnjih umjetničkih tijekova. Znamenita Multimedia! Ostvarivali su ih ljudi koji su svojom naobrazbom, entuzijazmom i fanatičnim praktičnim radom bitno suodredili tadanji hrvatski „zaokret prema Europi“. Glede glazbe, spomenut ću samo neka imena, s kojima sam se i ja „razvijao“, izvrgavajući se pogibelji da većinu ne spomenem: Eva Sedak, Silvio Foretić, Vladimir Krpan, Igor Kuljerić, Erika Krpan, Nikša Gligo... Među svima njima Selemu je s njegove kazališno realizirane koncepcije totalne umjetnine pripadalo jedno od vodećih, pa možda i presudno važnih mjesta.

Tako valja razumjeti i prvi dio knjige Razum i zanos. U njoj se nalaze eseji o nizu Zagrebačkih muzičkih biennala, od onog iz 1963. pa sve do sedamdesetih godina, kad se u Zagrebu izvodila, prikazivala i razrađivala nova teorija i praksa suvremene glazbe. Reprezentirala su je brojna imena, s kojima smo, mladci, imali prigode i osobno komunicirati, s nekima i prijateljevati: Stravinski, Cage, Habba, Penderecky, Lutosławsky, Messiaen, Boulez, Nono, braća Kontarsky, Stuckenschmidt i mnogi drugi. Naravno da je tu prvenstvo pripadalo hrvatskim entuzijastima, uostalom klasicima današnje europske glazbe. Tu su ponajprije Kelemen i Malec, pa Radica, pokojni Horvat i Kuljerić, pa Foretić i Detoni, sve do današnjih: Paraća i Bobića, primjerice.

To je doba svojedobno izražavao i opisivao Selem. Ti se opisi danas odlikuju patinom koja tumači autentične duhovne i tehničke probleme glazbe prošloga stoljeća. Na djelu je bilo traženje novoga glazbenog jezika. Vidjeli smo i slušali nastajanje i zalazak dodekafonije, politonalitetnosti i poliritmičnosti. Vidjeli smo i tvorno doživljavali otkrivanje novoga zvuka iz sama neoblikovana materijala: zvukovni informel, ako je umjesna prispodoba s tada suvremenim slikarskim smjerom. Vidjeli smo i slušali nove tehničke mogućnosti elektroničke i konkretne glazbe, pa otkrivanje sirovih zvukova prirode (pjev ptica u Messiaena). Doznali smo za mnoge prekomorske glazbene idiome, očuvane u davnim strukturama »tužnih tropa«, Inouita, Indijanaca, Indijaca, Malajaca, Kineza, i kojih sve ne pučanstava diljem kugle zemaljske.

Čitanje Selemovih zapisa iz tih vremena osvješćuje nas za povijesne putove suvremene glazbe, oživljuje vlastite doživljaje i doba zrijanja, a nudi i ključeve za dublja i trajnija estetička razmatranja.

Ante Stamać