S Bolonjom nije sve izgubljeno

S Bolonjom nije sve izgubljeno

Konrad Paul Liessmann

S Konradom Paulom Liessmannom, sveučilišnim profesorom Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Beču, razgovarali smo o njegovoj knjizi Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, koja se odnedavno može naći i u hrvatskim knjižarama. O svojoj teoriji, koja je u njemačkoj verziji doživjela već šesnaest izdanja, govorio je Liessmann u svom kabinetu na Filozofskom fakultetu.

Bila sam vrlo iznenađena kada sam u knjizi pročitala kako smatrate da je to čak i za Austriju bio odveć skup zahvat i time loša ideja. Možete li pojasniti zašto mislite da je Bologna toliko loša?

Bolognu svakako treba kritizirati, ali ne zbog samih njezinih osnovnih ciljeva, odnosno zamisli da se studij u Europi ujednači i usuglasi. Način na koji se Bolonjski proces implementirao smatram kobnim. Smatram, primjerice, da osnovne tri razine studija, bachelor, master i PhD, nisu jednako dobre za sve smjerove. Ne može se sve završiti kao kratki studij niti je za svaki studij ispravno usmjerenje employability. Također, taj ocjenjivački sustav, dakle ti ECTS-bodovi, ne vode pravom cilju, nego pogrešnim vrednovanjima i upravo nepoželjnu ponašanju studenata. A Bologna je polučila, to smo već uočili, posve suprotan efekt od željenoga. Naime, mobilnost studenata ne povećava se, nego smanjuje.

Zašto?

Zato jer su svi u velikoj žurbi što brže napraviti bakalaureat pa u tom roku nikamo ne putuju. Za magisterij pak, koji bi mnogi željeli napraviti negdje drugdje, postoje danas vrlo stroge odredbe što ograničavaju upis studenata jer mnoga sveučilišta drugostupanjski studij čuvaju samo za nekolicinu. Europski standard donosi, dakle, ovo: kratki studij za široku masu studenata, koji gutaju mnogo novca, a ipak se ne obrazuju uistinu dobro, te visoki studij koji je pristupačan sve manjem i manjem broju studenata. S Bolognom dobivamo vrlo malo uistinu dobrih diplomanata te mnoštvo studenata koji su pak slabije obrazovani od onih prije Bologne.

To navodite u knjizi kao glavni cilj zbog kojeg su oni na vlasti i napravili cijelu reformu. Samo da bi se statistika obrazovanih ljudi neke zemlje popravila.

Tako je. Statistika raste jer će broj prvostupnika zasigurno biti vrlo visok. No smatram da se opet zavaravamo lijepim brojevima, a ne istinskom kvalitetom. Ne znam kako je u Hrvatskoj, no u Austriji sveučilišta nisu dobila više novca, a trebala bi obrazovati više ljudi. To jednostavno ne omogućuje izvrsnost.

Zašto se to uopće dogodilo? Zašto smo, kao društvo, toliko poludjeli za reformama?

Nemam ni ja pravog odgovora na to. Jedan je od razloga taj da su se sveučilišta počela promatrati kao poduzeća. Uvode se metode menadžmenta, sveučilišta se pokušavaju dobro plasirati na tržištu, a to dakako traži stalnu prilagodbu. A orijentiranost menadžmentu podliježe trendovima. Kad u modu dođe menadžment kvalitete, tada svi rade menadžment kvalitete, zatim netko kaže mena-džment promjena pa svi pak rade menadžment promjena, onda dođe liedership pa se svi usredotoče na liedership. To možda funkcionira za poduzeća na tržištu, no obrazovne institucije trebaju stabilnost, kontinuitet i, ponajprije, čvrste okvire unutar kojih se kreću. Ne može se mobilnost ili fleksibilnost svake godine nanovo propisati.

A kada se razmišlja ekonomski, razmišlja se samo o količini. Samo u brojevima, samo u listama, samo u rangiranjima. Kakvoću više i ne zapažamo. Fetišizam brojeva, fiksacija na iznose i rang-liste, vodi dakako tomu da čim neki broj ne odgovara idealnomu, moramo sve reformirati dok se ne dobije broj koji bismo rado imali.

Može li se uopće znanje i obrazovanje pokazati u brojevima?

Jasno da može. Poteškoća nastaje tek kada se brojevi previsoko cijene. Može se dakako ustvrditi koliko neki znanstvenik članaka objavljuje, no to je samo jedan od mnogih indikatora. Kada se on uzima kao jedan i jedini, to je pogubno. Koliko studenata završi neki fakultet, ili neki smjer, i to i jest indikator kakvoće fakulteta, no ako je to jedini indikator, to je pogubno.

Što je onda sporno?

U toj igrariji s brojevima uznemiruje me njihov apsolutizam. To da se ti brojevi uzimaju kao jedino mjerilo i da se njima baš sve mora prikazivati. To u znanosti jednostavno ne ide.

Kako je došlo do ludila s brojevima? Primjerice opsjednutost rezultatima testa Pisa.

I Bologna i Pisa (PISA, Programme for International Student Assessment) čisto su političke odluke. Odluke europskog ministra obrazovanja. Postoji trend unutar politike same, ali i unutar društveno-znanstvenoga svijeta, da se samo empirijski podaci stvaraju i obrađuju. To je za neko područje smisleno, za drugo pogubno. Za filozofske je znanosti, primjerice, pogubno.

Ne smatram da je Pisa uistinu sposobna izmjeriti usporedne razine obrazovanja i bojim se da bi sav naš trud mogao biti usmjeren isključivo tomu je li zemlja dobro prošla na Pisi i jesu li sveučilišta dobro plasirana na rang-listama. Kada vlada propisuje isključivo kvantitativno formulirane ciljeve, oni vode znanosti lišenoj duha. A ništa za znanost nije kobnije no kada se iz nje ukloni radoznalost i želja za istraživanjem.

Kakvu bi ulogu obrazovanje trebalo imati u životu čovjeka?

Obrazovanje je temeljna čovjekova aktivnost poput razmišljanja i kritiziranja, poput znatiželje. Obrazovanjem se razvija čovjekova svijest o samu sebi, čovjekov suverenitet. Ali ne obrazovanjem okrenutu jednom jedinom cilju. Znanje bi trebalo biti skup svih informacija iz svijeta s pomoću kojih se prosuđuje o svijetu. Tu pripadaju znanje povijesti, politike, znanje o raznolikosti kultura i jezika, znanje o raznolikosti religija. To je ono što ja nazivam obrazovanjem i sveučilišta bi trebala nuditi neki oblik takve edukacije ili barem stvarati temelje za takvo obrazovanje. Zadaća sveučilišta nije da jednostrano obuče za neko zanimanje, nego da stvore sposobnost poimanja znanstvenoga razvoja.

To zvuči poput utopije. Ni prije deset godina nije tako izgledalo.

Da, nije ni prije deset godina bilo tako, ali upravo to pripada ideji modernoga sveučilišta. I to je temeljna ideja Humboltova sveučilišta, je pokušavalo objediniti temeljno obrazovanje čovjeka, zatim znanstveno obrazovanje i obuku za pojedino zanimanje. To su tri stupa sveučilišta i mislim kako nije slučajno da su poznate svjetske obrazovne ustanove poput Harvarda ili Stanforda osnovane upravo na temelju tih humboltovskih smjernica. S time da bakalaureat u Americi ima posve drukčiji smisao od ovoga našega. Tamo on znači općenito, temeljno obrazovanje koje student dobiva prije no što odabere smjer.

Nije li apsurdno da je Amerika oduvijek oponašala europske sveučilišne modele, a sada mi oponašamo njihove?

Da, i to loše kopiramo loše američke modele. S jedne je to strane izraz američkog monopola, koji je jednostavno neosporiv, ali je i izraz kroničnog europskog osjećaja manje vrijednosti. Bologna je, naime, imala šansu reći što je točno europska ideja obrazovanja i gdje se sve ona razlikuje od ostalih koncepcija sveučilišta u svijetu. Bologna je mogla stvoriti snažniju europsku koncepciju znanosti, koja bi se, naravno, po koječemu poklapala sa koncepcijom Rusije ili Azije, no po mnogočemu bi bila i osebujna. Umjesto toga, mi smo na brzinu bacili pogled na Ameriku i vidjeli kako se to tamo radi. Oni imaju bakalaureat, master i PhD, pa napravimo onda to i mi! I tako smo propustili mogućnost stvaranja europskog sveučilišta koje bi pridonosilo stvaranju cjelokupnog europskog identiteta.

Ne razumijem zašto bismo svi u Europi imali iste modele?

To ni ja ne razumijem.

U knjizi pišete da su svi modeli svih zemalja isti, onda studenti i nemaju razloga odlaziti od kuće.

Točno. I prije Bologne moglo se studirati i u Beču i u Zagrebu. Ili u Beču i u Oslu. Kao da prije nije bilo mobilnosti. Upravo suprotno! Smatram da je znatiželja veća ako se zna da se u tom gradu studira nešto drukčije ili se uči novi jezik. A ako je ondje potpuno isto kao kod kuće i nema ništa nova onda to čak umanjuje spremnost na mobilnost. Također valja priznati da postoje drukčije kulture znanstvenih studija i drukčiji studiji. Studij fizike ili matematike svakako se drukčije može organizirati od studija jezika, povijesti ili filozofije. Također bi se mogli stvarati i neki nacionalni smjerovi kulture znanosti, a da u tome nema ništa negativno. Postoji francuski i njemački model te anglosaksonski model i srednjoeuropski model. A zašto i ne bi postojali? Među njima je pak dovoljno sličnosti i preklapanja da bi se mogla pronaći zajednička pravila putem kojih bi se studiji uspoređivali i priznavali u svim zemljama. Ovo što mi danas imamo samo je prividna formalna sličnost studija, koja nam stvari ne olakšava, nego ih otežava.

Što mislite uopće o primjeni svih tih engleskih termina poput PhD i master?

Smatram da je to potpuno nepotrebno. Nije bilo apsolutno nikakve potrebe da se klasični, latinski nazivi, koji su se razumjeli u cijeloj Europi, zamijene američkim. Smatram to donekle i kao izdaju europske sveučilišne ideje, koja ima upravo latinske korijene. Ali problem je i u uporabi engleskoga jezika, koji sad već prevladava u gotovo svim znanostima. Ja jesam za to da se pojedine znanstvene aktivnosti izražavaju na engleskom ili da dijelovi studija budu na engleskom, ali sam strogo protiv toga da cijeli program bude na tom stranom jeziku.

Od ulaska engleskog jezika u svijet znanosti gube svi kojima on nije materinski jezik.

Time se gubi i na kakvoći znanstvenih radova. Znanstvenik se ipak najbolje izražava na materinskom jeziku, čak i kada engleski, zna vrlo dobro.

U vremenu kada su nam informacije dostupnije no što su ikad bile, ipak smo „neobrazovani“, stoji u naslovu vaše knjige. Kako se dogodilo da je upravo najinformiranija generacija dosegnula stupanj neobrazovanosti?

Lako je doći do informacija, no nedostaje nam obrazovanje, kako bismo sve te informacije znali iskoristiti. Da bismo znali što početi s nepreglednim tokom podataka, moramo imati neke sposobnosti, neka znanja. Klasično obrazovani ljudi s tim informacijama puno se bolje snalaze od pojedinaca koji nemaju to pokriće te su u moru silnih podataka, više-manje, potpuno bespomoćni.

Zašto se naglasak u obrazovanju pomaknuo sa sinteze na puko nizanje informacija i podataka?

Zato što dobivamo brojne informacije koje ne možemo procijeniti ni međusobno povezati. Dobivamo puke asocijacije putem powerpoint-folija, a da nemamo sposobnosti uistinu shvatiti i o tim podacima pošteno razmisliti. Zapaža se to i među znanstvenicima. Svi su članci i predavanja sve više asocijativnoga tipa. I sam gubim koncentraciju i sposobnost rastavljanja podataka na sastavne dijelove. Knjigu sam zapravo pisao kao samokritiku jer me to neposredno pogađa.

U knjizi ukazujete na mnoge zablude današnjeg obrazovnog sustava. Primjerice uvjerenja nekih profesora da u glavi ima mjesta samo za „korisne“ informacije i da sve druge treba zaboraviti, ili pak usmjerenja nekih fakulteta isključivo ka zaposlenju.

Da, ja baš smatram obrnuto. Kad se stare stvari ne zaboravljaju, mogu se prihvaćati i razvijati nove ideje. To ne znači da čovjek mora biti leksikon, ali se mora imati razumijevanja za to kako se razvija tehnologija i kako se razvijalo društvo. Imam i novu pretpostavku koju ne opisujem u knjizi, nego sad, eto, ekskluzivno za Vijenac, a to je da je najvažnije da se poznaju načela. Dakle, da bismo bili obrazovani, ne moramo znati detalje i sve silne informacije, nego samo principe. Na kojim načelima počivaju prirodoslovne znanosti, prema kojima funkcionira filozofija, prema kojima društvo.

Zatim je vrlo bitno opširno znanje povijesti. Moramo znati kako se razvijala civilizacija i kultura. Samo putem tih znanja mogu shvatiti situaciju u suvremenom svijetu. A treće bitno obilježje obrazovana čovjeka jest moć rasuđivanja, Urteilskraft. Sposobnost ocjenjivanja i prosuđivanja, sposobnost mjerenja i odmjeravanja te sposobnosti razlučivanja bitnih od nebitnih informacija.

Dakle, Urteilskraft, povijesno znanje i znanje načela, te bi se tri stvari trebale stjecati u svim školama.

Nije, dakle, problem samo u sveučilištima, nego u cijelom društvu.

Miješanje obrazovanja s poznavanjem brojnih podataka zavodljiva je greška. No obrazovanost ne znači samo poznavanje načela nego i moć rasuđivanja i sposobnost analiziranja. Primjerice, donijeti estetski sud o tome da li je Thielemann na nedavnom bečkom koncertu dobro dirigirao Beethovenovu Drugu ili nije mogu samo ako sam deset, dvadeset, trideset verzija iste simfonije već čuo. Nisu tu bitni detalji, itno je da znam što je simfonija i kako se izvodi.

Imate li savjet za naše profesore koji bi htjeli predavati u starom duhu europskoga sveučilišta? Je li sad s Bolognom sve propalo?

Ništa nije izgubljeno. Tă i ona će se uskoro reformirati. Možda je ironično, no sve stvari koje su sad bačene preko palube uskoro će se ponovno otkriti. Jer ideja sveučilišta, onoga klasičnog, ne može potonuti. Preživjela je ona i mnogo lošija vremena. Ideja sveučilišta preživjela je i komuniste i naciste, a preživjet će i neoliberalizam. Ideja znanosti i ideja prosvjetiteljstva jednostavno je odveć snažna. Ali sad svakako jest u krizi. Treba pokušati malo razmekšati nametnutu strukturu Bologne i ne odustajati od uvjerenja da nije svaki studij podložan kvantitativnim normama. I sam se borim s rektorom svoga sveučilišta da mu objasnim kako jednostavno nije u naravi filozofije da se pokuša u što kraćem roku završiti studij.

Za kraj molim vas samo objasnite što će to društvo znanja u kojemu se danas navodno nalazimo?

Društvo znanja nalaže da razum, racionalnost, tumačenje, znanost, znanje i obrazovanje u društvu budu presudan čimbenik. Ono što se danas razumije pod društvom znanja nema mnogo zajedničkoga s tom idejom. Sad se podrazumijeva da će se znanje proizvoditi, mjeriti i da će se njime upravljati, da je znanje resurs koji treba iskorištavati.

Vera Pfaff