Razbibriga za publiku

Razbibriga za publiku

Raponja je predstavu uprizorio kao mišung komedije situacije i vodvilja, u čemu precizni geometrijski mizanscen potencira komičnost

Prizor iz predstave

U vremenu koje nas svakodnevno guši novim strahovima, saznanjima, neizvjesnostima, u kojem je prisutnije pitanje golog preživljavanja nego pitanje sukoba civilizacija, u kojemu je sve nekako bezizgledno, mračno, gdje je radost misaona kategorija i vraćanje u prošlost, koja je često bila siromašna, ali optimistična, teško je pronaći nešto što čovjeku nudi optimizam, razbibrigu, veselje, smijeh. I kazališta su nam postala zarobljenici globalnih problema. U takvu ozračju dobro dođe komad koji razgaljuje i barem na trenutke odagna stvarni, mučaljivi život. Takva se predstava zbila u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 6. ožujka, kada je premijerno izvedena komična farsa Pidžama za šestero, Marca Camolettija, koju je izrežirao Robert Raponja.

Farsa je praizvedena 1985. u Parizu, Théâtre Michel, gdje je u dvije godine odigrana 650 puta, a poslije je prevedena na engleski i igrana na londonskom West Endu punih sedam godina. Inače najpoznatija i najviše izvođena Camolettijeva komedija jest Boeing-Boeing, praizvedena 1960. u Parizu, gdje je igrala punih devetnaest godina i ostala do danas najizvođeniji francuski komad u povijesti. Po komediji snimljen je i film u kojemu su glavne uloge glumili Tony Curtis, Jerry Lewis i Thelma Ritter.

U Pidžami za šestero manirom vrhunskoga majstora Camoletti nas vodi pričom farse koja proizvodi smijeh i razbibrigu. Tema farse, koja je po svojoj definiciji lakrdija, lakomislena i vulgarna komedija, uvijek se tiče života malograđanskih, provincijskih sredovječnih ljudi koji bježe od sebe, od istine o svojoj zavodljivosti, ljubavničkim sposobnostima, prijevarama i nevjerama, lažima, a kad se to još začini publici prepoznatljivim sličnostima, eto smijeha. Ne misliti, nego prepustiti se farsi upravo je ono što publici opterećenoj crnim slutnjama stvarnosti itekako treba. Kako nekada, tako i danas, kada malograđanske klase gotovo i nema – u nas je već dugo nema, osim ako to nisu tajkuni koji su samouvjereni i bez profinjenih manira, što jest farsično, ali pitanje je koliko nam je smiješno – farsa je žanr koji uvijek ima svoje mjesto u kazališnom imaginariju.

Pidžama za šestero priča je o sredovječnom intelektualcu Bernardu, koji je za vikend na imanje – adaptirane: štalu, svinjac i kokošinjac – u okolici Pariza pozvao ljubavnicu Suzanne iz Pariza, kojoj je za rođendan kupio kaput od tri tisuće eura; o njegovoj ženi Jacqueline, kojoj je ljubavnik njihov vjenčani kum Robert, kojega je pak Bernard pozvao da mu bude izlika i koji će u farsi punoj zapleta i obrata postati „ljubavnik“ Bernardove ljubavnice Suzanne; i o kuharici Suzette, koja je pozvana da kuha, s mužem Georgom, kojega vrti oko maloga prsta. Planirani vikend u posljednji tren poremeti telefonski poziv ljubavnice Suzanne koji slučajno čuje supruga Jacqueline, zbog čega odgodi pripremljeni posjet majci. Neplanirana situacija postaje pokretač farse u kojoj se sve zaplete, nitko više ne zna što je istina, a što laž, tko je komu što i tko će završiti u čijem krevetu, smještenu u štali, svinjcu i kokošinjcu. Muškarci su u pidžamama, žene u negližeu, svi piju enormne količine alkohola i smišljaju kako se izvući iz laži u koje sve više tonu.

Pidžamu za šestero redatelj Raponja uprizorio je kao mišung komedije situacije i vodvilja, u čemu precizni geometrijski mizanscen i kretanje glumaca igra važnu ulogu, potencira komičnost koja se očituje jednako u mehaničkom govoru kao i u predvidivim gestama i grimasama. Kako su uloge svedene na tipove, redatelj ustrajava na preciznu mizanscenu i govoru lišenu svake psihologije, čija mehanika izrazito funkcionira kada se predstava ufura i zalaufa, kada glumci uhvate pravi ritam. Ono što smeta nije veliki nedostatak, no ipak je nedostatak koji na trenutak zasmeta jer štopa ritam koji lakrdiju prirodno vuče, svakako je povremeno usporavanje, koje je posljedica nedovoljne uigranosti i premijernoga grča. Osobito se to osjeti kada na scenu uđe Nela Kocsis kao ljubavnica Suzanne, koja karakterom odudara od zamišljene Raponjine koncepcije, što remeti i usporava već dosegnut ritam predstave. Premda je njezin karakter točan, farsa to ne podnosi. Unatoč tomu vjerujem da će predstava s vremenom i čestim igranjem rasti i postići ritam koji joj još nedostaje.

U doista profesionalno glumački odigranoj predstavi šarmom i lakoćom izdvaja se Sandra Lončarić-Tankosić kao kuharica Suzette, koja se najviše prepustila igri. Vjekoslav Janković kao Robert ponudio je zbunjenost i naivnost, ali i stalni strah da će sve biti otkriveno. Sve u svemu bio je uvjerljiv. Kao Bernard Tomislav Martić u stilu farse dao je sve što je taj lik činilo smiješnim i jadnim, mamio je podsmijeh i sažaljenje. Tatjana Bertok-Zupković kao Jacqueline pokazala je zavidan raspon glumačkih sposobnosti. George (Velimir Čokljat) bio je do kraja u službi uloge.

U realizaciji predstave uspješno su sudjelovali scenografkinja Ria Trdin, kostimografkinja Marinela Jeromela te koreograf Vuk Ognjenović.

Andrija Tunjić