Potrebne su još nijanse

Potrebne su još nijanse

Prizor iz predstave Srce Boksača

Nije novost da ozbiljno kazalište za mlade u nas gotovo ne postoji. Trenutačno su vrlo popularne inscenacije romana Silvije Šesto ili Sanje Pilić, no te predstave, iako govore o mukama pubertetlija, pokazuju eskapizam i površnost, nerijetko i trivijalnost pristupa njihovim problemima. Redatelji i naši dramatičari vjerojatno nemaju hrabrosti izravno se suočiti s pravim posljedicama (a i uzrocima) društvene devijacije – od nasilja među vršnjacima do samoubojstava, a ravnatelji kazališta posve se opravdano boje da bi te predstave izazvale negodovanje obrazovnih struktura koje kupuju ulaznice.

U Njemačkoj tradicija prikazivanja takva tipa predstava za mlade traje već tridesetak godina pa je, primjerice, komad Lutza Hübnera Pitanje časti o mladoj Turkinji koju su ubili sunarodnjaci i vršnjaci danas vrlo popularan. Taj je njemački autor napisao tridesetak drama za mlade, a na našim pozornicama dosad smo vidjeli Brijačice u Maloj sceni i Greticu, str. 89 u Kazalištu Virovitica. Virovitičko je kazalište ovu sezonu gotovo u potpunosti repertoarno posvetilo njemačkom dramskom pismu te je, nedugo nakon Woyzecka, premijerno izvedena Hübnerova ranija drama Srce boksača, koja ga je proslavila i izvan njemačkih granica.

U žarištu toga komada postupno je razvijanje prijateljskog odnosa između dvojice muškaraca, od kojih jedan pripada starijem, a drugi mlađem naraštaju. Zbog krađe motora (koju je priznao kako bi spasio prijatelja) Jojo je poslan na društveno koristan rad u starački dom, gdje mora ličiti sobu agresivna i za okolinu opasna starca, bivšeg boksača Lea. Iako ih dijeli velika razlika u godinama, njih dvojica zapravo imaju sličnu životnu priču – obojica su senzibilni osamljenici, nepravedno zaboravljeni od društva, koji sanjaju neko ljepše i bolje sutra. U početku njihov je odnos distanciran, a otapanje te sante leda sjajno su predočili glumci Mladen Kovačić i Draško Zidar. Mladi apsolvent glume Mladen Kovačić kao petnaestogodišnji delikvent vrlo je točno naznačio, već na samu početku, kada Jojo prema starcu nastupa bahato i bezobrazno, da je zapravo riječ o dobru mladiću koji se tako ponaša iz nelagode i straha. Zbog očaranosti Leovom prošlošću slavna boksača mladićeva bahatost polako prerasta u dječačko divljenje, a ispod maske frajera Kovačić otkriva lice zaigrana djeteta koje traži mudar očinski savjet. Krinku hladna i nepristupačna starca opasna pogleda izvrsno nosi i Draško Zidar, čiji je Leo zapravo veliki sanjar i čovjek široka srca. Jojo ga prisjeća na dane mladosti, na slavnu boksačku karijeru kada je bio uvjeren da je cijeli svijet njegov. Upravo mu Jojina mladenačka energija na kraju i daje snage da se odupre staračkoj nemoći i umiranju u samoći staračkoga doma i da pobjegne u bijeli svijet, da pred kraj još jedanput osjeti slast i pustolovinu života. Jedan drugoga na kraju ohrabruju i potiču na životne izazove – Leo Joju na zavođenje djevojke, a Jojo Lea na bijeg iz doma, dokazujući jedan drugomu ono u što sami nisu bili sigurni – da vrijedi živjeti.

Tu toplu priču isprepletenu nenametljivim humorom režirao je Dražen Ferenčina, a zajedno s uvjerljivim glumcima duhovite je dijaloge začinio smiješnim mizanscenskim dosjetkama i razigravanjima. Crvenom sjenom boksača u pozadini (Damir Gojmerac) Ferenčina je uspio ostvariti nostalgičnu atmosferu Leova prisjećanja na neprežaljene boksačke dane, no neprestana zamračenja između prizora bila su suvišno i ne odveć inventivno redateljsko rješenje.

U svakom slučaju to je solidna predstava kojoj su još potrebna sitna brušenja u glumačkim nijansama kako bi prodisala punim plućima. Vjerujem da će se to, učestalim igranjem, i postići.

Katarina Kolega