Potrebna nam je jasna kulturna politika

Potrebna nam je jasna kulturna politika

Muzikologija je temeljna znanost o glazbenoj kulturi, kojoj se u nas posvećuje nedovoljno pozornosti i namjenjuje premalo novca. Imamo premalo posebno mladih muzikologa, koji se na visokim učilištima (osim u Zagrebu) i nedovoljno obrazuju, a za obrazovane nema potrebnih radnih mjesta

Stanislav Tuksar

Početak nove 2009. u hrvatskoj je muzikologiji označio dovršetak opsežnoga projekta Opća povijest glazbe, koji uključuje prvu seriju prijevoda povijesti europske glazbe na hrvatski jezik. Projekt je vodio Stanislav Tuksar, s Nikšom Gligom ga i uredio, a seriju je objavilo Hrvatsko muzikološko društvo. U razdoblju od 2003. do 2008. prevedeno je i objavljeno sedam ključnih knjiga istaknutih svjetskih muzikologa: Povijest glazbe srednjega vijeka (Jacques Chailley, prev. Jelena Knešaurek-Carić), Glazba u renesansi (Howard M. Brown i Louise K. Stein, prev. Stanislav Tuksar), Barokna glazba (Claude Palisca / prof. Stanislav Tuksar), Glazbena pretklasika (Peter Rummenhöller, prev. Sead Muhamedagić), Doba Mozarta i Beethovena (Giorgio Pestelli, prev. Vesna Oblak-Juranić), Glazba 19. stoljeća (Carl Dahlhaus, prev. Sead Muhamedagić) te Glazba 20. stoljeća (Hermann Danuser, prev. Nikša Gligo).

Zašto ste se odlučili za prijevode stranih autora?

Jedino što smo dosad imali bila su tri sveska Povijesti glazbe Josipa Andreisa, koja jesu relevantna i nastala na temelju goleme erudicije jednoga čovjeka, ali rezultat su Andreisovih razmišljanja i informiranja nastalih između 1930-ih i 1960-ih godina. Tako smo se na kraju 20. stoljeća našli u muzikologiji i povijesti glazbe s literaturom koja je, što se tiče sadržaja, artikulacije, pristupa i estetike, bila stara pola stoljeća. Novog Andreisa nismo imali, pa smo posegnuli za onim što je na svjetskom tržištu dostupno i relevantno, da bismo to učinili pristupačnijim prije svega našim studentima, kako bi oni dobili prave udžbenike. Želim naglasiti da smo namjerno išli na to da budu zastupljeni autori različitih nacionalnih škola i metodoloških pristupa, pa imamo francuske, američke, njemačke i talijanske autore. Pravo je studenata, a obveza profesora da ih informiraju o što širem spektru pristupa te da tako steknu mogućnost vlastitog izbora. No tijekom rada na projektu uvjerio sam se da je to nešto mnogo više od udžbenika.

Kakvo je značenje toga projekta?

Kada se projekt počeo konkretizirati, shvatili smo da je ovo tržište daleko potkapacitirano u odnosu na ozbiljnu riječ o glazbi. U nas nema izdavačke kuće koja bi iole sustavnije, prema bilo kakvu načelu, izdavala knjige o glazbi. Izađe tu i tamo pojedinačni naslov, ali tržište ne postoji. U gotovo svim ostalim područjima glazbene kulture daleko smo razvijeniji nego što je to u riječi o glazbi. Tako, primjerice, nemamo nijedne knjige o Monteverdiju, Bachu, Händelu, Haydnu, Beethovenu, Stravinskom, Mahleru, Wagneru. To je zapravo katastrofalna situacija. Tu i tamo postoje neke romansirane biografije ili uz obljetnice prigodni uže usmjereni radovi. Tako je istodobna intencija projekta bila da široj kulturnoj i znanstvenoj javnosti napokon predstavimo suvremenu kvalitetnu znanstvenu misao o glazbi. Jer stajalište prema muzikologiji u širim krugovima, a do određene mjere i u akademskim krugovima, ili je potpuno ignorantski ili čak ponekad ima negativne konotacije. Naši studenti sada konačno imaju udžbenike iz njima glavnoga predmeta, ali i niz relevantnih ljudi u srodnim strukama unutar humanističkoga područja izrazio je iznimno pozitivno stajalište spram nekih naslova i projekta u cjelini. Što pak upućuje na mogućnost da hrvatska muzikologija izađe iz neke vrste nerazumijevanja i marginalizacije u kojima se nalazi. Dakako, trebat će nastojati u razumnom vremenu dopuniti seriju sljedećim naslovima. Neki od njih su po sebi, kao autorske koncepcije, tako specifični da naprosto zahtijevaju paralelnu literaturu, primjerice, barok i srednji vijek. S druge strane, moglo bi se nastaviti sa serijom koja bi, primjerice, obrađivala pojedine glazbene žanrove i vrste (simfoniju, operu, operetu i dr.).

Hoće li mogući nastavak projekta značiti nove prijevode ili izvorne tekstove naših autora?

Ako se pojavi domaći autor koji se kvalificirao za tako što, zašto ne. Ali, za sada ih u tim područjima nema na vidiku. Knjigu o povijesti simfonije ne možete stvoriti preko noći, a u sljedećih pet do deset godina gotovo je sigurno da se takva knjiga kao rukopis neće pojaviti iz pera domaćeg autora. No, s druge strane, vjerujem da u onih domaćih ljudi koji će temeljito pročitati ove knjige iz područja kojima gravitiraju, način razmišljanja i pisanja njihovih autora mogao bi utjecati i na njihov vlastiti habitus kao znanstvenika, kao pisaca o glazbi. Ove knjige ne bi trebale toliko djelovati na neko poznanstvljenje kao metodologiju, jer mi i sada imamo dobrih znanstvenika na području muzikologije, nego možda više na neku drukčiju preraspodjelu akcenata u artikulaciji građe.

Kakav je odaziv zainteresiranih kupaca?

Jako je važno da smo uspjeli skupiti više od dvjesto pretplatnika, što je za ovu seriju u ovoj zemlji, gdje nema razvijene kulture riječi o glazbi, čini mi se jako dobar uspjeh. Među njima je četrdesetak ustanova, a ostalo su privatne osobe. Knjige se sada postupno počinju distribuirati i po zemljama bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj se pretplatilo mnoštvo ljudi izvan Zagreba, što možda znači da je suša kvalitetne literature toga tipa izvan središta još jača nego u središtu. A meni, koji stojim iza ovoga projekta, a možda ubuduće i nekih sličnih projekata, daje dodatnu snagu da to izdržim, jer sve skupa uzeto bilo je jako teško. Primjerice, jedan aspekt, na koji nisam u početku računao, jest nedostatak stručnih prevoditelja za područje muzikologije. Stotine su prevoditelja u Hrvatskoj, ali nema ih specijaliziranih za stručno područje glazbe.

Kako ste zadovoljni potporom institucija i je li ovaj projekt doista shvaćen u ukupnoj svojoj važnosti?

U tom projektu financijski nas je vrlo dobro pratilo Ministarstvo znanosti, a slabo i s određenom dozom nerazumijevanja Ministarstvo kulture. Odgovorno tvrdim da je ovo kulturološka akcija kakve možda na drugim područjima nije bilo u posljednjih desetak godina. Pomno sam na internetskim stranicama Ministarstva kulture pratio koji se naslovi predlažu i sufinanciraju, gledao sam ponudu knjižara i zaključio da nema ni u jednom području ni približno slična projekta. Sedamdesetih i osamdesetih 20. stoljeća ostvareno je izvanredno postignuće naših znanstvenika s ciklusom svezaka s područja svjetske i domaće književnosti po stilskim epohama. Bilo je tu snage, bilo je izvornosti. Mi bismo, kao nacionalna muzikologija, danas mogli napraviti prvu stručnu povijest hrvatske glazbe u šest ili sedam svezaka, koju bi napisali postojeći stručnjaci za pojedine glazbenopovijesne epohe. I krenuli smo s tom idejom 1990-ih u Hrvatskom muzikološkom društvu, no zbog nekih razloga, uglavnom privatnih interesa, taj je pothvat do daljega propao. Jedinstvena prilika za dvije generacije znanstvenika, koje su se trebale oko toga okupiti, propala je zbog tipično ljudskih, da ne kažem još i specifično hrvatskih, bedastoća.

Može li se računati s poviješću hrvatske glazbe u obliku ovakve serije?

Mislim da do daljega nema šanse za ovakvu vrstu serije izdanja povijesti hrvatske glazbe. No kako se hrvatski muzikolozi gotovo jedino i bave hrvatskom glazbom, tako već postoje pojedinačni naslovi koji pokrivaju određena područja. Upravo je sada u pripremi knjiga o hrvatskoj glazbenoj historiografiji u 19. stoljeću autora Sanje Majer-Bobetko, Zdravka Blažekovića i Gorane Doliner. Ali mislim da se nikada u nas više neće pojaviti čovjek poput Josipa Andreisa. Prije svega čovjek poput njega, a druga je stvar što je čak i malo područje kakvo je hrvatska glazba toliko naraslo zahvaljujući otkrićima tijekom druge polovice 20. stoljeća i toliko se specificiralo, da jedna osoba više ne može biti takav tip stručnjaka, koji bi meritorno mogao znanstveno temeljito obuhvatiti čitavu našu nacionalnu povijest glazbe.

Koliko je hrvatska muzikologija otvorena prema interdisciplinarnosti?

Ukoliko izuzmemo Kuhača, Širolu, pa i Andreisa, moderna muzikologija, koju je začela generacija Ive Supičića i Koraljke Kos, već je u svojim počecima bila interdisciplinarna. Ali mislim da ne bi trebalo ni pretjerivati s interdisciplinarnošću, da se ne zagubi sama temeljna struka, predmet kao takav. Interdisciplinarnost je u tijeku postojanja i razvoja jedne discipline, u najmanju ruku, druga faza. A mi još ni prvom fazom nismo dostatno ovladali. Iako Hrvatsko muzikološko društvo okuplja više od dvije stotine članova, što je za mladu ustanovu staru nepunih dvadesetak godina sasvim dobro, pogledate li njegova dva stručna časopisa, onda vidite otprilike dvadesetak imena čiji se članci vrte posljednjih dvadesetak godina. Ako jedna disciplina ima tek petnaest do dvadeset ljudi koji se istraživački bave tim golemim fenomenom kao takvim, mislim da je to premalo i moglo bi kakvoćom, ne količinom, uzrokovati znatno zaostajanje za drugim disciplinama.

Ima li dovoljno mladih koji znanstveno rade u muzikologiji?

Možemo to ovako reći: njih ima više od radnih mjesta. No sada se konačno počinju više otvarati radna mjesta, primjerice uskoro ćemo na Odsjeku za muzikologiju na Muzičkoj akademiji imati dva asistenta istodobno, što je prva takva situacija ikada. Polako se obnavlja i etnomuzikološki kadar u Institutu za etnologiju i folkloristiku, a u dogledno vrijeme naći će se mjesta za novi kadar i na Odsjeku za povijest glazbe pri HAZU. Već je odavna jasno da je znanstveni rad nešto što zahtijeva predanost i vrijeme cijeloga čovjeka, a za to je potrebno profesionalno radno mjesto. No mislim da nije dobro da se muzikologija u Hrvatskoj studira samo na jednom mjestu. Primjerice u Dalmaciji, koja je toliko godina, doduše u sada već dalekoj prošlosti, bila središte hrvatskoga glazbenog i kulturnog života, katedra za muzikologiju pri nekom filozofskom fakultetu ili umjetničkoj akademiji bila bi potpuno normalna stvar. Još prije dvadeset, trideset godina Institut za muzikologiju Mađarske akademije znanosti u Budimpešti imao je četrdesetak plaćenih istraživača i dvadesetak popratnih djelatnika. Tako se to radilo i radi u zemlji koja ima jasnu kulturnu politiku. A upravo to je nama prijeko potrebno.

Zašto mi to nemamo?

Kada bih vam na to pitanje znao jednoznačno odgovoriti, odmah bih ili dobio Nobelovu nagradu u nepostojećoj kategoriji ili postao ministar kulture ili znanosti u sjeni. Jasno, ne znam zašto, pa ništa ni od nagrade ni od ministrovanja. Ali neke se stvari mogu konstatirati kao opće poznato polazište za početnu dijagnozu stanja stvari. Problemi su u općem psihogramu ove nacije i našega glavnoga grada, a posebno u onih koji donose odluke o raspodjeli novca. Jer mi novca imamo. Mi smo, navodno, siromašno društvo, no Zagreb ima veći gradski proračun od Praga, koji je dva puta veći od Zagreba i koji ima svjetski relevantnu kulturu od srednjega vijeka do danas, što, budimo otvoreni, Zagreb u toj mjeri nema. Dakle, već barem četrdesetak godina u ovoj zemlji nije problem u neimanju novca, već u lošoj, čak i sumnjivoj raspodjeli novca određena za znanost i kulturu.

Već se godinama govori o Zagrebu kao kandidatu za europsku prijestolnicu kulture. Pa to je tragikomično bacanje pijeska u oči i sebi i javnosti u gradu koji posljednjih stotinu godina nije bio kadar sagraditi nijedan novi muzej, nijedno pošteno kazalište ili već gotovo devedeset godina nije u stanju sagraditi zgradu glazbene akademije (kao jedini glavni grad u Europi bez nje, a ona nosi službeni naziv »Muzička akademija u Zagrebu«!). A, primjerice, za samo trećinu iznosa nove zagrebačke sportske dvorane, s kojom se sada navodno ne zna (!) čemu bi i kako trebala zapravo služiti građanima, mogli smo je već imati. Pogledajte samo realnim očima kako neodržavanje fasada stotina sjajnih građevina s kraja 19. i početka 20. stoljeća ili, pak, Gornji grad u cjelini, odaju posvemašnji nehaj za kulturu i kvalitetu življenja. Zar već vanjski izgled Arhiva grada Zagreba ne govori rječito o tome što bezbrojnim dosadašnjim gradskim upravama zapravo znači čuvanje memorije o postojanju i funkcioniranju ovoga devetstoljetnoga grada na čijoj slavi i tradiciji itekako dobro žive? Je li ikomu ikada u ovome gradu palo na pamet da s nekoliko milijuna eura obnovi instrumentarij Zagrebačke filharmonije? To su, primjerice, učinili ubrzo nakon posljednjega rata u Ljubljani, pa – za razliku od Zagreba – danas imaju ansambl europskoga formata. Pa zar nitko u ovome gradu ne vidi što su napravili, primjerice, Graz i Linz u kulturi i znanosti, da bi se istinski predstavili kao takozvane prijestolnice kulture? Zar doista nikomu u ovom društvu nije jasno da se ozbiljna moderna nacija danas, uz učinkovito gospodarstvo i pravno društvo, potvrđuje i u svjetskoj konkurenciji nadmeće inovativnom znanošću i mecenatskim ulaganjem u kulturu? To su pravi problemi.

I zato se trebamo svi upitati, tko je odgovoran za takvu situaciju? Pa valjda, naposljetku, unatoč mnogim objektivnim nepovoljnim okolnostima – mi, i samo mi sami. I kao jedini naputak za moguću promjenu stanja stvari i duha parafrazirat ću jedan grafit iz pariškog metroa iz 1970-ih: budimo (drukčije) aktivni da ne (p)ostanemo – radioaktivni... Inače ćemo samo unedogled ponavljati našu vrtnju u krugu nemogućnosti kao takozvanu lošu povijest.

Mirta Špoljarić