Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Dnevne bilješke

Dnevnik sam počeo pisati 2. siječnja 1989. Tada sam zapisao: »Počinjem pisati bilješke (dnevnik). Dokle? Dosad sam započinjao dva puta. Prvi put bila je to školska obveza za vrijeme zimskih praznika u 3. ili 4. razredu pučke škole. Sjećam se da sam svaki dan započinjao s ‘U jutro sam se ustao…’ i činio pravopisnu pogrešku. Drugi put započeo sam u vojsci u Osijeku 1974. Tada sam napisao tek nekoliko bilježaka. U jednoj sam uhvatio riječi nekog majora koji je pred strojem oštro osudio vojnika Bajru jer da je za hranu koju smo tog dana imali na jelovniku rekao da je k…c. ‘A to nije k…c’, derao se major nego ‘dehidrisana hrana koju jede 90 odsto Amerikanaca’, završivši s pitanjem: ‘A što ćete jesti sutra ako pukne?’ Na to je iz malog džepa izvadio češalj, skinuo kapu, počešljao se, ispuhao prhut iz češlja, vratio ga u džep, okrenuo se i otišao.«

Bilješke sam redovito vodio do kolovoza 1992. Nastajale su obično navečer kada sam izravno u stroj unosio dnevne doživljaje, a neke sam pravio i tijekom dana kako bi pristigao koji događaj ili informacija. Odnosile su se uglavnom na politička zbivanja koja sam pozorno pratio, ali i sudjelovao u njima. Iznosile su od nekoliko redaka do nekoliko kartica. Izbor koji ovdje donosim urađen je po kriteriju političke važnosti i zanimljivosti za širu publiku. Po istom kriteriju sam i kratio tekst koji objavljujem prema izvorniku uz ispravak nekih pravopisnih pogrešaka. Zbog boljeg razumijevanja, tekstu u kosim zagradama dodajem imena ili prezimena osoba koja ne navodim u izvorniku.

Siječanj 1989.

4. /…/ U Danasu Jelena Lovrić piše veoma afirmativno o inicijativi za osnivanje Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. Inicijatori Horvat i Matvejević, a odazvali se: Vranicki, Rudi Supek, Žarko Puhovski, Vrcan, Korošić… Inicijativa je pokrenuta »u duhu jugoslavenske osjećajnosti, koja nije novijeg datuma, nego na ovim stranama ima bogatu tradiciju, mada je ona ponekad bivala potisnuta, pa i nasilno prigušena…«. Za slovensku inicijativu kaže: »što je više postajala slovenska, sve je manje dokazivala da je demokratska, pa je postajući zarobljenikom vlastite nacionalne narcisoidnosti i isključivosti samu sebe iznevjerila.« Matvejević: »Dok smo u zajedničkoj zemlji, valja učiniti sve da sačuvamo dostojanstvo tog zajedništva.« (Predviđa li on to mogućnost da ne budemo u »zajedničkoj zemlji«?) Horvat ne odbacuje ni mogućnost osnivanja političke stranke. Za ulaz u Udruženje postoji samo jedno ograničenje: »Članom udruženja može postati svaki punoljetni građanin koji se nije kompromitirao nacionalnom ili vjerskom netrpeljivošću, isključivošću ili šovinizmom.« (Ako se ne varam, Vranicki je ne tako davno napisao predgovor za jednu vrlo osporavanu knjigu Dobrice Ćosića, prema nekima, »duhovnog vođe srpskog maspoka«. Zar to nije to?) Udruženje nastaje na tradiciji Praxisa i Korčulanske škole. Matvejević podsjeća na Mihizove riječi: »ako ćemo se deliti, moramo sesti za zajednički stol«.

Koliko sam mogao primijetiti, pothvat zasad nije izazvao veću pažnju.

Što reći? Udruženje odgovara i ne odgovara službenoj hrvatskoj politici. Odgovara: s jugoslavenstvom kod kuće jači su u Beogradu. Ne odgovara: ako je u Hrvatskoj potrebno jugoslavensko udruženje, čija su onda udruženja SKH, SSRNH…? Kako će odjeknuti izvan Hrvatske? Za Slovence ovo je još jedan hrvatski oportunistički potez, a za Srbe još jedan pokušaj hrvatskog obmanjivanja. Ta zar centar jugoslavenstva može biti izvan Srbije? Tko će biti prvi: Horvat ili Matvejević? Upada u oči: nisu li pokretači odreda medijske osobe? Neiživljene ambicije? Vidjet će se vrlo brzo. /…/

Klub sveučilišnih nastavnika

Veljača 1989.

9. /…/ /Ivica/ Biočić kaže da je Matvejević posjetio Budišu na poslu i predložio mu da pristupi Jug. dem. inc. Ovaj je to (jasno) otklonio i zahvalio mu za sve što je učinio za progonjene u Hrvatskoj. Matvejević mu se tužio na Čička.

Sastanak kod župnika u vezi s Jarunskom lađom. Razgovor. Kadijević je navodno pred 20. sjednicu bio pozvao Miloševića i ukazao na mogućnost da se u Srbiji zavede izvanredno stanje. Neki od prisutnih ozbiljno razmišljaju o pristupanju u Matvejevićevu stranku. Privlači ih ono »demokratska«. Bio sam vrlo iznenađen. Ljudi izgleda vole događanje, novo. Ta zar im nije jasno da je ta stranka u prvome redu „jugoslavenska“ a tek onda „demokratska“. Ukoliko se stranka održi, „Jugoslavija“ će progutati „demokraciju“. Mislim da je to zakonitost koje neki pokretači, a osobito članstvo nisu svjesni.

10. Godišnjica smrti kardinala Stepinca. Zadnjih godina nisam odlazio na zadušnicu u Katedralu. Ove sam godine pošao. Kao i nekada. Kuharić nije išao na zaoštravanje. Govorio je razložno, pomirljivo, ali odlučno. /…/ Ipak u Kuharićevu nastupu nešto je nedostojalo. Možda energije. Razlog je vjerojatno prozaičan. Pomislio sam: korizmeni je petak pa je kardinal toga dana strogo postio. U velikom defileu svećenika bio je i Šagi. Na kraju defilea iz sakristije su izašli Kokić i Čičak. Nisu bili u društvu. Kad smo se našli zajedno, Kokića i mene Čičak je pozdravio sa »zdravo, mrtvaci«, a onda, onako neobrijan i neuredan, nastavio: »Kuharić će danas opasno govoriti. Razgovarao sam s njim. Dao je strašan intervju Delu. To sam ja sredio. Razgovor će prenijeti i Start. Kuharić je zbog toga ljut. Za sve sam ja kriv. Moram razgovarati s Bošnjakom da ženske budu malo manje gole.« Kokić nije negodovao na ono sa Startom. Čak mi se čini da je pokazao razumijevanje. Jasno da sam se sjetio davnog intervjua koji je za Start dao Turčinović i kako je to bilo primljeno kod Kokića i na Kaptolu. Otišao sam nakon propovijedi. Svijeta je bilo i pred katedralom iako je unutra još bilo mjesta.

11. /…/ Navečer posjetili Zaninoviće. Kod njih sam vidio program Hrvatskog demokratskog sabora (zbora ili saveza). Eto Zen je dobio, a ja nisam ni znao za to! A potpisano je »siječanj 1989.«. Popis imena je respektirajući. O sadržaju je teško govoriti jer sam letimično pročitao. Ipak možda nešto govori činjenica da sam malo zapamtio. Jezik je ladanovski. Možda čak za nijansu i preladanovski. Teško će komunicirati sa širom publikom. Mislim da se nigdje (ili malo) ne spominje gospodarska kriza. Kako tako doći do srca i uma običnog čovjeka? Programi međuratne Hrvatske zajednice ili Hrvatske federalističke seljačke stranke bili su daleko komunikativniji, a vidjeli smo kako su prošle te stranke. No ne treba prebrzo donositi zaključke – malo pričekati pa ćemo vidjeti.

15. /…/ Navečer kod Biočića. On misli da je papir s nacrtom programa Hrvatskog demokratskog zbora krajnje problematičan. To nije program za našu djecu, za Europu (kako bi to izgledalo da se prevede na engleski npr.?) i za 21. stoljeće (dokle ćemo spominjati plemstvo?). I jezik je nesuvremen. Jednako je neugodno na koji je način nastao taj papir. Izgleda da mu je autor general Tuđman. (Biočić o njemu negativno: histeričan, ambiciozan, živi izoliran u vili na Tuškancu i izvan veze je sa stvarnošću.) Potpisnike je, ili barem dio njih, stavio posve na svoju ruku. Zasad se zna da je Zenko pismom tražio da ga se briše s popisa. Fabrio i Horvatić nisu bili pitani. Prema onom što kaže Biočić Draženova uloga u nastajanju programa je nejasna. On je sudjelovao u pisanju, ali se nije slagao. Tražio je da ni on ni Tuđman ne budu na listi. Na kraju se razišao ali je ipak ostao na listi. Izgleda da je u hrvatskoj opoziciji rascjep. Dražen je blizak Gotovcu, no ovaj hoće Čička. Zašto? Biočić: Gotovac je loš političar. Ja: možda je bolje Čička imati uza se nego protiv sebe. Čičak će i tako doći do izražaja. Prema Biočiću, Dražen je napravio svoj program na dvjema karticama. Hvali ga, a o njemu dobro misli i Turčinović, koji ga je pročitao. Kažem mu: ti, Štef Sučić, Dražen, Turčinović i ja napravili bismo bolji program od svih njihovih. Biočić (polaskan) bez rezerve misli isto. Kao: pa barem je to jasno. A možda i bi! Biočić (a mislim i Dražen) drži da bi se trebalo konfrontirati s grupom oko Tuđmana. (U njoj je vjerojatno i Marko i neki stari radićevci koji da su pročitali onaj papir i da je dobar.) Čak misli da bi trebalo javno napasti papir. Ja pak mislim da nam nije potrebita takva bruka. Iznosim im mišljenje koje me okupira ovih dana: stvari nam idu u prilog; ne bismo smjeli jakim potezima remetiti povoljan tok; on se doduše u svakom trenutku može poremetiti, no za taj slučaj treba se pripremiti s jednim prihvatljivim programom oko kojega bi se okupili ljudi na koje se može računati, a koji bi se aktivirao u najboljem trenutku. Do tada sve držati u mirovanju. Biočić je još rekao (da je čuo) kako uskoro predstoji rascjep u hrvatskoj Partiji. Doći će do obračuna između hrvatske linije i onih koji su sada na njoj iz oportunizma, a inače bi se u određenom trenutku bez problema uključili u „antibirokratsku revoluciju“ koja se forsira iz Beograda.

(A propos Tuđmanove vile. Bio sam svojevremeno u njoj. U podrumu. Tamo su kao podstanarke živjele studentice Anita i Tea, Mirine prijateljice. U prostoru pred sobom bile su složene hrpe Vjesnika i jedan veliki preparirani vuk ili medvjed.)

/…/

U Ljubljani se osniva socijaldemokratski savez. SDS Njemačke dala je izjavu da neće stajati iza svake grupe koja se proglasi socijaldemokratskom. Umjesto ljutnje treba razumjeti jačega. Dokaži snagu pa će i onaj koji je jak biti uz tebe.

22. /…/ Gripozan. Navečer razgovarao (telefonom) s /Ivicom/ Biočićem. Novost! U klubu sveučilišnih nastavnika održan prvi sastanak grupe koja radi na utemeljenju Hrvatskog socijalnoliberalnog saveza. Zašto ne socijaldemokratskog? Jer socijaldemokracija nije kod nas ukorijenjena. S njom nemamo pozitivnih iskustava. Korač. /…/

Prisutno pedesetak ljudi od imena: Slavko Goldstein, Zvonko Lerotić, Dafinka Večerina, Dalibor Brozović, Kovačević (urednik u Globusu, Srbin – Biočić kaže pametan), Dražen Sesardić, Slaven Letica (poslao brzojav), Gotovac…

Čičak dosađivao. Čitao neki svoj program. Kaže da ima bazu u Dalmaciji. Budiša nije bio.

Biočić: »Promatrat ću sa zanimanjem, ali se neću upisivati…«. (Budiša i Biočić su u stalnim kontaktima.)

Uskoro bi trebao biti sastanak druge grupe u Društvu književnika. Tuđman, Veselica… S. Gold-stein bi trebao ispitati mogućnost povezivanja novonastalih grupa u Hrvatskoj.

Sljedeći sastanak je u drugi četvrtak. Dogovorio sam se s Biočićem da ćemo poći. Bilo bi dobro u međuvremenu posjetiti Dafinku. /…/

23. /…/ Navečer Radio London o novim grupama u Hrvatskoj. (Govori izvjesna Šeparović iz Zagreba.) Prvi put čujem za neku grupu »Za Evropu« (ili tako nekako) iz Splita koja je već uspostavila vezu s Europskim parlamentom. Na kraju je spomenut Hrvatski socijaldemokratski (!) savez, o kojem će se uskoro više čuti.

Za rektora Zagrebačkog sveučilišta izabran Zvonimir Šeparović. Govorio o sveučilištu kao jedinoj instituciji, uz Katoličku crkvu, koja je nadživjela srednji vijek. Treba govoriti o aristokraciji duha, a ne o eliti. Insistira na autonomiji sveučilišta i njegovoj izdvojenosti iz „usmjerenog obrazovanja“. Govori o modernom, europskom sveučilištu s kojeg treba odstraniti sve lijenčine i neradnike, kako među profesorima, tako i među studentima.

Šeparovićev je izbor značajna stvar.

26. /…/ Nedjelja. Nakon mise u Ranjenom u Lovački rog. Od stalnih samo Josip /Turčinović/ i Krsto /Papić/. Kad smo se razilazili, naišao Štef /Stjepan Sučić/. Krsto kaže da se u Sarajevu, gdje je bio nedavno po nekom filmskom poslu, oštrije napada Milošević nego u Zagrebu. Bio u društvu s urednicima i novinarima Oslobođenja. Jednako da rezoniraju i tamošnji Srbi. Josip misli da će na Kosovu, bez obzira tko ovaj put izađe kao pobjednik, ići dalje u zahtjevima. Branim pretpostavku da se na pokrajinskoj, republičkoj i saveznoj razini dogovorilo da se ne popušta Albancima. Argumentiram Šuvarovim nastupom u kojem je zastupao tipične srpske stavove jer se želi naći na strani pobjednika. Josip se složio. Štef drži da Šuvar nije loše govorio jer je ipak spominjao Rankovića u negativnom kontekstu. Ja pak smatram da nije smio izigrati povjerenje koje je bio stekao kod Albanaca. Štef osuđuje one koji govore da bi Hrvati trebali podići spomenik Miloševiću, a što se doista često može čuti. Sretan je jer ide desetak dana u Berlin. Dobio je konačno putovnicu i to mu je prvo putovanje preko granice. Rehabilitacija, satisfakcija… Ipak, kad smo se rastajali, bio je zabrinut s obzirom na događaje koji se naziru.

Lubomir Antić