Poetska biografija duha i tijela

Poetska biografija duha i tijela

Događa se u umjetnosti da stvaralačkom subjektu nije dovoljan samo jedan medij putem kojega bi iskazao svoje viđenje svijeta, pa se drugi, njemu srodan, objavi poput ne-iz-bježna suputnika. O tome svjedoči knjiga pjesama gospara Ferda Grazija (Split, 1912 – Dubrovnik, 1998), znakovita naslova Vječne oči, koju su dubrovačkoj javnosti 17. prosinca 2008. predstavili akademik Luko Paljetak, akademik Tonko Maroević i Eta Rehak u Narodnoj knjižnici Grad.

Rođen i odgojen u staroj, plemenitoj i skladnoj obitelji, autor ove knjige, pravnik, romanist, glazbenik, skladatelj i pedagog, svoj talent ponajprije realizira glasovirskim interpretacijama Bacha, Beethovena, Chopina, Slavenskog i drugih velikana glazbene umjetnosti, potom i sam skladajući i interpretirajući svoje glazbene kreacije. Vedre naravi, znatiželjan, duhovit, sklon šali i nadasve pristupačan, k tome i poliglot izvrsna pamćenja, ljubitelj poezije ponajprije talijanskih klasika (Dante, Leopardi, Carducci, Pascoli, D’Annunzio) ukupnost svoje duhovnosti Ferdo Grazio izražavao je ne samo glazbom nego i riječju. O tome svjedoči opsežna knjiga pjesama, koju je autor pisao od 1932. sve do 1996.

Tonko Maroević nazvao ga je »autorom koji piše svoj životni kanconijer«, odredivši njegovu poeziju kao refleksivnu i vezanu uz ambijent. Pjesnik je svoj opus razvrstao u devet ciklusa, što je poštovano i u knjizi koju je uredio akademik Luko Paljetak, a objavio dubrovački ogranak Matice hrvatske u biblioteci Posebna izdanja.

Većina pjesama nastajala je tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, a o njima Luko Paljetak, među ostalim, kaže da su »ponajviše vezane za pjesništvo Moderne ili, još točnije, za poeziju i poetiku vremena romantizma, i simbolizma«.

Krenemo li od pretpostavke da ova knjiga pjesama predstavlja specifičnu biografiju duha i duše, a to ona jest, uočit ćemo da se neki motivi pojavljuju u najrazličitijim inačicama pa predstavljaju bitnu komponentu stvaralačkoga čina. Tako se pjesnikove oči ponajprije zaustavljaju na kategoriji ljepote vidljivoga svijeta, koju gotovo uvijek prati sjeta. Ljepota je u krajoliku, ženi, djevojčici, moru, Gradu, glazbi – riječju u ukupnosti svijeta izražena intimnom meditacijom:

O trešnjo nijema lapadskog doca,

ti si mojih snova i žalosti vjesnik

i stvaranje nježnog iz moga krióca,

ti si učinila da sam posto pjesnik.

(Trešnja)

Dajući očima dominantnu funkciju u spoznaji svijeta, pjesnik slavodobitno uzvikuje: »Ne! Bez slike svijeta Postojanja nema!« (Vječne oči). Ali i sva druga osjetila sudjeluju u doživljaju ljepote, kojoj se stalno kao suprotnost pridružuje sjeta. Iz te sprege proizlazi spoznaja o ograničenom trajanju ljudskog subjekta i time gubitak i sebstva i svijeta:

Sve pripada meni: Bol, dobro i zlo

Sumnja i stalnost, istina i laž, java i san

Umjetnost, banalnost, noć i dan.

Ja živim na zemlji i na nebu i ne

osjećam sigurno tlo

(Sve pripada meni)

U mnogim pjesmama ljepotu sugerira asocijativna simbolika tonova izazvanih u zvučnim sklopovima riječi, a uvjetovana pjesnikovim stanjem vedrine, svojevrsnom apoteozom života i ljubavi:

Ljiljana, Ljiljana, dušo, putuju prozirne magle.

I sve čiope ciče, živo i čilo nad Gradom,

Boje su u bljedilu mutne i udarce donose nagle

Valovi, vrhova bijelih, nama, s večernjim

hladom

(Ljiljana, Ljiljana, dušo)

Cijelom knjigom provlači se pitanje čovjeka, njegove egzistencije, smisla života i neizbježnosti smrti. I sumnja, i strah, i pobuna, i očaj, i rezignacija izmjenjuju se u potrazi za odgovorom. Tjeskoba pretočena u stihove u iznimnim trenucima nadahnuća, u lucidnom času pomirenja, prelazi u zanos:

Mirišu ljepote i uz miris cedra

Ćutim da sam sjetna, neutješiva i vedra

Zagonetka sebi u prostorima tajne…

Plove morem bijela razapeta jedra...

(Visoko)

Ova knjiga nepobitno svjedoči da se u riječi krije glazbenik, a riječ je sama po sebi glazba u ulozi poveznice sa svim oblicima umjetnosti. U rasponu od emocija do spoznaje, od sumnje do utjehe, od očaja do vedrine prisutna je autorova otvorenost, razigranost i svestranost.

Eta Rehak