Podvig i žrtva dubrovačkih poklisara

Podvig i žrtva dubrovačkih poklisara

U plejadi hrvatskih uglednika koji su se tijekom povijesti istaknuli u diplomatskoj službi posebno mjesto pripada dubrovačkim poklisarima. Podsjetit ću na jedan od njihovih slavnih podviga koji se zbio desetak godina nakon katastrofalnoga potresa (1667) koji je umalo doveo do potpunoga rasula vlasti, stanja i imanja dubrovačkog. Ta epizoda iz dubrovačke prošlosti 17. stoljeća svjedoči o rijetkoj upornosti, dovitljivosti i hrabrosti dubrovačkih poklisara koji su radi grada-domovine podnosili i najveće patnje i poniženja suprotstavljajući se prijetnjama i ucjenama stranih vlastodržaca.

Nakon Kandijskoga rata, kada je 1676. uz napola luda sultana Mehmeda IV. došao na vlast »uvijek pijani« drski i okrutni veliki vezir Kara Mustafa, neki trgovci iz Bosne po nagovoru bosanskog paše ponovno optuže Dubrovnik da nepropisno naplaćuje tranzitne pristojbe na tursku robu. Kara Mustafa to iskoristi i postavi dva zahtjeva: prvi, da Dubrovnik mora vratiti bespravno naplaćene pristojbe, i to u iznosu od više od milijun mletačkih zlatnih dukata, i drugi, da sav imetak Dubrovčana poginulih u potresu 1667. mora pripasti Visokoj porti, jer da su oni bili sultanovi podanici.

Udovoljiti takvim zahtjevima značilo bi potpunu ekonomsku propast i gubitak nezavisnosti Dubrovnika. Zato je otpočeo diplomatski dvoboj koji je potrajao pune tri godine i koji se zahvaljujući poklisarima ipak povoljno završio za Dubrovnik.

Još od polovice 15. stoljeća Dubrovnik se bio obvezao plaćati Turcima godišnji tribut (harač), koji je od 1481. iznosio 12.500 dukata. Bio je to »danak cijene mira i očuvanja slobode nasuprot premoćnoj turskoj sili«. No plaćanje tributa nije značilo i vazalnu ovisnost prema Turcima. Ispraćaj takozvanoga poslanstva od tributa obavljao se veoma svečano i po posebnom ceremonijalu. Povorka poslanstva u kojoj su se nalazili poklisari u »odijelu od Divana« postrojila bi se na Placi. Knez bi tom prigodom iznimno izlazio iz dvora i »zaželio sretan put nosiocima cijene slobode«. Poklisari bi zatim navratili u crkvu zamoliti u Bogorodice zaštitu na opasnu putu. Konjanička povorka s blagom namijenjenim sultanu i velikom komorom stizala je u Carigrad nakon dvadeset i pet dana naporna i opasna putovanja. Porta bi im poslala ususret komornika, koji bi im zaželio dobrodošlicu, a ostali europski poslanici prevodioce ili tajnike. Tek kada bi poklisari velikom tefterdaru izbrojili zvečeći tribut, odlazili bi na poklonstvo sultanu. Poradi raznih državnih, trgovačkih i drugih poslova poklisari su se sve dulje zadržavali na Bosporu. Tako se s vremenom poslanstvo od tributa pretvorilo u stalno poslanstvo pri Visokoj porti.

U vrijeme incidenta s velikim vezirom Kara Mustafom (1677–1680) u Carigradu su bili poklisari Marin Kaboga i Đuro Buća. Još prije nego što je bila utvrđena svota dubrovačka je vlada energično odbijala i samu pomisao o vraćanju naplaćenih pristojbi. Veliki je vezir u međuvremenu sve više pritiskao Kabogu i Buću, a vlada im je uporno slala šifrirane poruke. Poklisari su odolijevali kako su znali i umjeli. A Kaboga je pisao vladi: »Preporučam vam svoju obitelj. Što se mene tiče, ja sam već žrtvovao život za našu domovinu.«

Na Veliki četvrtak 1678. podjarena svjetina zatraži glave dubrovačkih poklisara. Istoga dana po zapovijedi velikog vezira prebace ih iz kućnog pritvora u tamnicu Sedam tornjeva, a ubrzo zatim u okovima odvuku u zloglasni zdenac krvi Babdžafer, u koji su inače zatvarani teški zločinci, ali i oboljeli od kuge. Ipak, poklisari nisu popustili ni kada su im zaprijetili mučenjem. Dubrovačka Vlada se također nije predavala. Konačno Divan zatraži od Dubrovnika kao odštetu 4300 vreća dukata. Bio je to golemi iznos koji Dubrovnik nije mogao, niti želio isplatiti. Isplata se imala izvršiti preko bosanskog paše. Vlada tada uputi u Sarajevo poklisare Marina Gučetića i Nikolu Bunića, koji razjasne paši da mogu platiti samo trideset vreća! Završili su u kućnom pritvoru.

Kad u proljeće 1678. Rusija napadne Tursku, sva se osmanlijska vojska pokrenula prema Dunavu. Bosanski paša poveo je sa sobom i poklisare. U bugarskom gradu Silistriji zatvore ih u tvrđavu: »Držali su im okove na nogama dan i noć. Neko su kraće vrijeme bili zatvoreni pod šatorom u vojnom taboru, ali također s okovima na nogama, a zatim su ih opet strpali u zatvor, i to najprije u podzemnu prostoriju tvrđave bez ikakve svjetlosti, i tu im stavili okove na ruke i oko vrata. A onda ih opet premjestili u prostoriju s nešto malo svjetlosti, ali ipak s okovima na nogama.«

Zanimljivo je da su poklisari, kako oni zatočeni u Silistriji, tako i oni u Carigradu, uvijek »bili neobično diplomatski djelatni« i uspijevali održavati vezu s Dubrovnikom. Nikolica Bunić umre okovan u tamnici 16. kolovoza 1678. od posljedica močvarne groznice i zlostavljanja. Nakon njegove smrti drug mu se Marin Gučetić vrati s pašom u Sarajevo, gdje opet bude zatočen. Pregovori oko broja vreća se nastave. Vlada uputi s tributom za 1678. poklisara Sekonda Jerolima Gučetića, ali i on iduće godine dospije u carigradski zatvor gdje su još tamnovali Kaboga i Buća. Stradanja te trojice poklisara nastavila su se čitave 1679. godine. Turci ih oslobode i dopuste im povratak u Dubrovnik tek 13. ožujka 1680.

Porta je jednako brutalno postupala s poklisarima i iduće dvije godine. Na kraju, od 4300 vreća dukata zatraženih u početku, Turci dobiše od Dubrovčana samo 120 vreća, i to tek 1682. godine. Toliko su bili uspješni dubrovački poklisari!

Ipak od svih svojih diplomatskih djelatnika Dubrovačka Republika najviše je priznanje udijelila jedino Nikolici Buniću. Vijest o njegovoj preranoj smrti (imao je 43 godine) bolno je odjeknula u Gradu. Bunić je naime uživao veliki ugled kao državnik, diplomat, ali i književnik. Budući kardinal G. B. Tolomei (1653–1726), isusovac iz Pistoie, tada profesor retorike u Dubrovačkom kolegiju, održao je prije 330 godina prigodom komemoracije u crkvi Sv. Vlaha 17. studenog 1678. nadahnuti nadgrobni govor naslovljen In funere Nicolai Bona oratio namijenjen mučeniku pro patriae libertate. Govor je poslije (1679) tiskan u Jakinu, a potom 1855. pretiskan i u Dubrovniku. (Jedan od rijetkih prijepisa toga govora otkupila je nedavno dubrovačka Znanstvena knjižnica.) Velike su bile Bunićeve zasluge u spašavanju državnoga novca, svetačkih moći i baruta neposredno nakon velikog potresa. Tijekom svog kratkog života bio je član Senata, povremeno Malog vijeća, sudac i konzul civilnih poslova, prokurator samostana Sv. Klare i Sv. Dominika, u tri je navrata biran za kneza. Godine 1667. objavio je u Jakinu Grad Dubrovnik vlastelom u trešnju te Dnevnik na talijanskom, u kojem opisuje događanja nakon potresa. Dok je 1668. boravio u diplomatskoj misiji u Jedrenu, napisao je spjev o obnovi grada Fenice aliti srećno narečenje gradu Dubrovniku po trešnji. Također i barokno maniristički spjev u tri pjevanja Glavosječenje navjestitelja Isusova te latinsku laudu Juniju Palmotiću i njezin hrvatski prepjev. Sačinio je i pravni priručnik koji je bio tiskan sto i pedeset godina nakon njegove smrti. Zato je Bunić jedan od svega trojice (uz pomorca Mihu Pracata i trgovca Trajana Lalića) kojima je vlada Dubrovačke Republike postavila javni spomenik. O njegovim zaslugama i žrtvi za slobodu domovine svjedoči spomen-ploča nekoć u državnoj vijećnici, a danas u zgradi dubrovačke Općine.

Frano Baras