Optimizam

Na putu do redakcije zaustavio me prijatelj, zapravo više znanac. Zagledao se u mene, mjerkao me od glave do pete, vrtio glavom, a onda reče:

– Ha, počelo je. Jesi vidio?

– A što?

– Ne pravi se glup.

– Ne moram se praviti

– Ajde, ajde, znam da ti nije svejedno i da je sve izrežirano.

– Doista ne znam o čemu govoriš.

– Pa počeli su te čerečiti po novinama i televiziji. A to nisi zaslužio.

– Moraju i oni zaraditi plaću – okrećem na šalu.

– Zbilja se ne daš krstiti. Kao da si malouman. Upamti, nitko ne voli istinu i kada je dokazana. A pogotovo je ne voli nitko kad ga podsjeća da sam o sebi govori najgore stvari. Pravo reci, bi li volio kad bi ti netko rekao da si što nisi?

– Pa pišu i ja to objavljujem.

– Ma dobro to. Dragi moj prijatelju, istina je mnoge zavila u crno. Ali nećemo o tome, nego o nečemu ljepšem, o optimizmu recimo. Pesimizma je svakomu preko glave. Sve je oko nas mračno, deprimantno, beznadno, svijetla budućnost nam je sve sivlja... Jedino što nam je u svemu tome preostalo jest optimizam, a u tvojim uvodnicima ni tračka od njega. Kako ne shvaćaš da moraš pisati optimističnije, da moraš zračiti optimizmom i kada ga nema, da je optimizam najsigurnije oružje u borbi sa stvarnošću koja nije nimalo optimistična. Pa ne možeš pisati samo o recesiji, o šutnji, o jadu i bijedi, o Ahtisaariju i Slovencima, o zločinima i žrtvama.. Dobro o zločinima i žrtvama nacizma još ajde de, pa i o žrtvama u Domovinskom ratu, ali zašto o žrtvama komunizma. Zašto stalno spuštaš Mesiću, Sanaderu, intelektualcima, povjesničarima, umjetnicima, akademicima, crkvi... Dobro da još nisi pisao o onoj jami, onom rudniku u Sloveniji u koji su komunisti pustili plin i potrovali tko zna koliko ljudi, ali kakav si...

– Mogao bih u idućem uvodniku napisati recimo ovako: Umjesto plinskim komorama Tito se koristio plinskim rudnicima.

– Nepopravljiv si.

– Ili recimo optimistični naslov s one tamo reklame na kojoj piše Kriza je izazov!

– Čovječe, mani se toga! Stišaj strasti, spusti tenzije, zabit će ti nož u leđa kad se budeš najmanje nadao. Ma otvori oči i pogledaj oko sebe. Nasmij se! Hahahaha... Pogledaj onu lijepu djevojku, vidiš kako je utegnuta, čovjek bi joj dao što god poželi samo kada bi imao. Optimizma, optimizma!

– Kakav recimo nudi politika – podsjećam ga

– Pa i politika, iako se rugaš. I ona zrači optimizmom.

– Dobro. I što mi predlažeš?

– Pa počni pisati optimistične tekstove i sve će biti dobro, svi će biti zadovoljni.

Tada smo se rastali. Koračao sam pritisnut onim što mi je rekao. A onda mi je sinulo, sjetio sam se humoreske Slavomira Mrožeka u kojoj opisuje posljednje dane provincijskoga meteorologa koji u centralu nije slao optimistične izvještaje, nego baš onakve kakvo je vrijeme bilo. Kad je oluja pisao je da je oluja, kad je kiša da je kiša, kad je poplava da je poplava. U tome ga nije spriječio ni stariji kolega iz drugog vojvodstva koji mu je savjetovao da razmisli zašto piše takve izvještaje, jer, nije da ga nagovara da šalje drukčije, ali ipak da razmisli. No nije se dao krstiti. I dalje je pisao istinu. Tako je bilo sve dok nije dobio poziv da se javi u upravu, gdje su ga ukorili rekavši mu: »Vi stalno o kiši, a vrijeme je žetve. Jeste li svjesni odgovornosti svojega posla?«

Vratio se kući, ali unatoč najboljoj volji i dalje je slao istinite izvještaje sve dok ga nisu pozvali u vrhovnu upravu. Po povratku iz vrhovne uprave više nije bio neodlučan, počeo je slati izvještaje u kojima je pisalo: »Ponekad prolazne kišice koje izazovu poplave, ali unatoč tomu ništa neće slomiti borbeno držanje naših spasilačkih ekipa«.

Na kraju ga je ubio grom.

Andrija Tunjić