Opasne tete i odlični dokumentarci

Opasne tete i odlični dokumentarci

Uz titulu najvećega međunarodnog festivala dokumentarnog filma u regiji, tijekom prvih pet godina postojanja ZagrebDox zaradio je i epitet najzanimljivijega domaćeg filmskog festivala. Pored zavidnih organizacijskih sposobnosti agilnog Nenada Puhovskog i njegovih suradnika te stalna obogaćivanja programskih sadržaja i uvođenja novih selekcija, najvažniji razlog tomu krije se u izboru najvećim dijelom iznadprosječno uspjelih, kakvoćom ujednačenih, intrigantnih i angažiranih ostvarenja. Naime, na ZagrebDoxu dominantno su zastupljeni naslovi koji imponiraju promišljenom obradom aktualnih i nerijetko nelagodnih tema, filmova koji zrelim, artikuliranim i gdjekad dojmljivim artističkim pristupom propitkuju rodne, seksualne i kulturološke stereotipe, koji se bave burnim stanjima u zemljama tzv. trećeg svijeta i temama kakvima se u javnom društvenom životu često olako lijepi etiketa tabua. Bilo da s ironičnim odmakom progovaraju o Huntingtonovu sukobu civilizacija, da tematiziraju latentni i neiskorjenjivi rasizam Zapada, da se bave diskriminirajućim i ponižavajućim položajem žena i djece u Africi, ili pak da zaviruju iza zidova nekoga zatvora ili popravnog doma, dokumentarci uvršteni na ZagrebDox čine to mahom inteligentno, studiozno i s mnogo stila. Trud organizatora prepoznaje i zadovoljna publika, koja sa svakim novim izdanjem festivala u sve većem broju pohodi Studentski centar i kazalište &TD. Prepoznaje ga i European Documentary Network, krovna udruga europskih dokumentarista koja je ovih dana ZagrebDoxu dodijelila godišnju nagradu za »izniman prinos razvoju europske dokumentarističke kulture«. Jedini prigovor koji se može uputiti festivalu odnosi se na izbor pobjedničkih filmova, jer se stječe dojam da se ocjenjivački sudovi pojedinih kategorija u najvećem broju slučajeva odlučuju na nagrađivanje dobrano srednjostrujaških ostvarenja koja odabrane teme obrađuju razmjerno površno, konvencionalno i predvidljivo, ustručavajući se dubljega zadiranja u srž priča i problema.

Kadar iz filma Burmanski videoreporteri – izvještaji iz zatvorene zemlje Andersa Hřgsbroa Řstergaarda

Može i bez kavijara

Takav je slučaj s naslovom Kavijar konekšn autora Dragana Nikolića, pobjedničkim filmom regionalne konkurencije festivala. Priča o slikovitoj braći Pacov, ribarima koji žive na Dunavu nedaleko Đerdapa, i koji na strogo podijeljenim dijelovima rijeke love jesetre bogate kavijarom, neosporno obiluje bizarnim likovima i pomaknutim situacijama, a resi je i sugestivan ugođaj socijalno opore autentičnosti. Ipak, riječ je o prilično neproblemskom djelu koje tek bilježi crnohumorne situacije i karaktere s društvene margine, priču o sukobu među braćom eksploatirajući za donekle trivijalno i prvoloptaško stjecanje gledateljske naklonosti. Braća Pacov podsjećaju na protagoniste remek-djela Ružni, prljavi, zli Ettorea Scole, no njihov obiteljski spor i tragikomična sudska rasprava ne posjeduju snagu ni dubinu koje bi cjelinu kvalificirale za nagradu.

Najuspjelijim filmom prikazanim na festivalu držim izvrstan dokumentarac Svakako pročitati nakon moje smrti pisca, producenta, montažera i redatelja Morgana Dewsa. Osam godina poslije smrti svoje bake Allis autor je pronašao bogatu zbirku od 200 obiteljskih filmova, 50 sati audiovrpci i 300 stranica dokumenata koje je pokojnica brižno sačuvala s naputkom iz naslova filma. Započevši pregledavati i iščitavati pronađenu građu, izabranu tri desetljeća ranije, nakon smrti Allisina muža Charleyja, Dews je otkrio da je njegova baka bila zarobljena u doslovce paklenom braku. Oženjenoga Charleyja upoznavši početkom šezdesetih, u doba kad je i sama već bila udana, Allis se zaljubila u čovjeka s kojim je željela ostvariti život iz predodžbi o američkom snu, sa svježe oličenom kućicom u suburbiji, s njegovanom tratinom i idiličnom svakodnevicom u kojoj će sretna podizati njihovu djecu. No kako nas uči mnoštvo književnih djela i filmova poput Vrtloga života, Daleko od raja i Puta oslobođenja, američki san i idila iz predgrađa uistinu ne postoje, a Allis će to ubrzo naučiti na vlastitoj koži. Jer, kad shvati da se našla u tzv. otvorenom braku u kojem je Charley većinom odsutan na poslovnim putovanjima, ponajviše u Australiji, emotivna će žena u dugim telefonskim razgovorima i razmjenom audiovrpci postupno otkriti da se udala za ženskara koji će je preko žice čak i upoznati s drugom ženom koju je zavolio te koji je bolesno opsjednut pedanterijom, redom i onim što smatra savršenim podizanjem djece. Patrijarhalno odgojena, sa sviješću da je suprug odnosno muškarac uvijek u pravu, te da ona pod svaku cijenu mora izgrađivati njegovo samopouzdanje, Ellis će naposljetku, sama podižući četvero djece, zaključiti da s njom zapravo nešto nije u redu, odnosno da je loša supruga i majka. A kad potraži pomoć psihijatra, on će dodatno potencirati njezine strahove te je tvrdnjama da su osnovne ženine zadaće pothranjivanje suprugova ega, potpuna predanost odgoju djece i čišćenje kuće, koja uvijek mora blistati, dovesti gotovo do ruba ludila. Dakako, Charley je istinski gad, hladna i bezosjećajna kreatura ledena jednoličnog glasa, sadist koji neprestano prigovara zbog financija i stanja u kućanstvu te koji uživa u iživljavanju na drugima. Tijekom desetljeća i pol do njegove smrti okovi Allisina braka mijenjat će se dijelom u skladu s društvenim promjenama i liberalizacijom, nesretna će žena postupno razvijati samosvijest, da bi naposljetku audiovrpci potiho priznala da joj je muž psihopat i da ga mrzi. Žrtvom pakla koji se konvencionalno naziva disfunkcionalnim brakom postat će i jedan njihov sin, koji će s vremenom završiti na psihijatrijskom liječenju te tragično skončati u prometnoj nesreći. Redatelj Morgan Dews iznimno tjeskobne audiosnimke vješto kontrastira sačuvanim obiteljskim filmovima, na kojima se odnos njegove bake i djeda doima gotovo savršenim, sa svim tipičnim prizorima iz bračnog života. Dok gleda zagrljene Allis i Charleyja, i njihove igre na pikniku s djecom, gledatelja prožima jeza od noćne more u koju se pretvorio Allisin američki san.

Kadar iz filma Kavijar konekšn autora Dragana Nikolića

(Ne)sretna zemlja

Stručnom sudu predvođenu Bogdanom Žižićem ništa se ne bi moglo prigovoriti ni da je Veliki pečat dodijeljen odličnim Opasnim tetama cijenjene dokumentaristice Kim Longinotto, priči o skupini požrtvovnih žena, često i samih nekadašnjih žrtava incesta i obiteljskog nasilja, koje od takve sudbine s više ili manje uspjeha pokušavaju spasiti zlostavljanu djecu južnoafričkoga Durbana. Naglašena feministička intonacija dodatna je vrlina vrlo ganutljive storije o suosjećajnoj Mildred, energičnoj Eureki i drugim hrabrim ženama koje se nepokolebljivo bore protiv patrijarhalne zadrtosti, ali i protiv vjetrenjača pohlepe, korupcije i ravnodušnosti društva prema patnjama najslabijih i najnezaštićenijih. Unatoč mnoštvu mračnih i tragičnih detalja cjelina odiše pozitivizmom i humanošću, a vedar duh i optimizam opasnih teta s lakoćom osvaja publiku.

Pretposljednje večeri odnosno posljednjega natjecateljskog dana festivala Veliki je pečat posve zasluženo mogao pripasti i izvrsnom dokumentarcu Burmanski videoreporteri – izvještaji iz zatvorene zemlje danskoga dokumentarista Andersa Hřgsbroa Řstergaarda. Dramaturški precizno komponiran, odlično režiran i poput trilera uzbudljiv film prati odvažne videoizvjestitelje koji, riskirajući doživotni zatvor i možda smrtnu kaznu, u izoliranom i vojnom diktaturom izmučenom Mianmaru svakodnevno bilježe tegobnu životnu svakodnevicu i proturežimske aktivnosti.

Dok vrlo solidan dokumentarac Duhovi Zagreba redatelja Jadrana Bobana, nekonfliktna posveta još živim članovima ilegalnoga zagrebačkog antifašističkog pokreta i njihovim poginulim i pokojnim suborcima, nije zaslužio uvrštavanje u program Kontroverzni dox, provokativna Sretna zemlja Gorana Devića ipak jest. Istodobno prateći skupinu zadarskih NDH-nostalgičara koji autobusom putuju u Bleiburg, i njihovih riječkih vršnjaka i suvremenika, partizana i ljudi s antifašističkim sentimentima koji putuju u Kumrovec, Dević vješto montiranim no tendencioznim prikazom svibanjskih izleta ishlapjelih redikula većim dijelom filma izjednačava pojave koje definitivno nemaju isti predznak. Ni povijesno-valorizacijski, ni ideološki, ni društveno relevantni, a napokon ni kulturološki. Dok i jedni i drugi ispijaju litre jeftina vina i poskakuju u ritmu davnih budnica i kola, Dević zadržava distancu nepristrana promatrača koji tek bilježi anakrona razmišljanja ljudi koje je odavno pregazilo vrijeme. No kad u samoj završnici živahni stari ustaša kao konačno rješenje najavi metak u čelo svim svojim neistomišljenicima, a njemu kontrastiran partizan istakne nužnost neke nove revolucije kojom bi se iskorištavano radništvo izborilo za svoja prava, postaje razvidno na čijoj je strani autor. Jasno je i da se, ironičnom naslovu usprkos, duhovima prošlosti i vječnim suprotnostima izmučena Hrvatska ne može kao u staroj revolucionarnoj pjesmi »sretnom zemljom zvat´«.

Pisma pozvanoj ženi

U program Kontroverzni dox uvršten je i izvrstan naslov Pisma Ani, storija o tragičnoj sudbini neustrašive ruske novinarke i najveće Putinove kritičarke Ane Politkovske, koja je hrabrost i dosljednost u razotkrivanju prljavština vladajućih oligarha naposljetku platila životom. Neumorno ukazujući na sva zastranjenja dnevne politike, uz stalnu svijest o totalitarnom naličju Putinova vladanja Rusijom i s tim povezanom opasnošću za vlastiti život, Ana Politkovska beskompromisno se angažirala u svim kritičnim situacijama. Osobito je to bio slučaj u rusko-čečenskom sukobu, kada je bila tek svjedokom tragedije u školi u Beslanu i tragičnog završetka antiterorističke akcije u moskovskom kazalištu. Na stanovit način Ana kao da je bila svjesna da joj istinska opasnost ne prijeti na bojištu ili u suočenju s terorizmom, nego s državnoga vrha i od manje ili više skrivenih centara moći. Film Erica Bergkrauta očekivano mitizira hrabru ženu, istodobno nikad ne zapadajući u patetiku i ponajviše naglašavajući njezinu svakodnevnu, ljudsku dimenziju.

Dok nam pripovijedaju svoje potresne životne priče i u oko kamere gledaju tužnim, suznim ili iznimno rijetko nasmiješenim pogledima, maloljetni štićenici ruskoga centra za rehabilitaciju smještena negdje na Uralu otkrivaju nam da su u popravni dom dospjeli zbog teških krađa, ubojstava ili sudioništva u njima. Riječ je o protagonistima emotivna i vrlo zanimljiva dokumentarca Sami u četiri zida njemačke redateljice ruskoga podrijetla Alexandre Westmeier, tinejdžerima koji bi nakon nekoliko godina preodgoja trebali postati normalni ruski građani. No kako je navedeno na samu kraju filma, to je vrlo malo vjerojatno, jer čak 91 posto njih poslije u životu ponovno završi iza rešetaka. Ta će sudbina zasigurno stići agresivnoga Tolju, mladog i čini se ravnodušna ubojicu kojem često u snove dolaze slike zločina koji je počinio, no koji se po izlasku na slobodu najprije želi dobro napiti. S druge strane, Ljoša će se zacijelo promijeniti, jer o svojim znatno blažim prijestupima i krađama govori uz bolne jecaje i s vidnim grizodušjem.

Iz programa ovogodišnjega ZagrebDoxa vrijedi izdvojiti i dokumentarce o dvjema osebujnim umjetnicama, kultnoj glazbenici Patti Smith i provokativnoj spisateljici, dramatičarki i anarhofeministici Kathy Acker. Obje su žene prijateljevale s glasovitim književnikom, slikarom, društvenim kritičarom i kultnim beatnikom Williamom S. Barroughsom, od kojega su baštinile sklonost eksperimentiranju i spajanju umjetničkih formi i izražajnih stilova. No dok je mama punka Patricia Lee Smith bila znatno manje sklona ekscesima, Kathy Acker upravo je na njima izgradila svoj umjetnički stav i agresivni feministički gard. Baš poput njezina javnog lika i umjetničkog izričaja, film Tko se boji Kathy Acker neposredan je, intrigantan i voajeristički izravan zapis o prividno gruboj i mačistički energičnoj umjetnici, no zapravo senzibilnoj i krhkoj osobi koja se u pričama prijatelja i kolega pomalja kao u biti nesigurna i plaha žena koja je vlastite dvojbe i strahove prikrivala agresivnošću.

Josip Grozdanić