Obitelj u suvremenom društvu

Obitelj u suvremenom društvu

Régis Jauffret rođen je 1955. u Marseilleu, objavio je desetak književnih djela, a proslavio se romanom Univers, univers, za koji je 2003. nagrađen uglednom nagradom Prix Décembre. U nas je prije tri godine u izdanju Sys-printa objavljen njegov kratki roman Autobiografija. Od važnih djela treba spomenuti i grandiozne Mikrofikcije iz 2007, djelo koje se sastoji od čak petsto kratkih tekstova. Roman Ludnice objavio je 2005, a u njemu riječ je o tematiziranju obitelji u suvremenom društvu. Ono što je Jauffretova posebnost vrhunska je stilistika, koju pak karakterizira rezak izraz, brz rečenični ritam i metaforika koja je često benovski provokativna.

Ludnice je priča o razvodu u kojoj se iz perspektive ostavljene žene Giselle, njezina sad već bivšega supruga Damiena i njegovih roditelja progovara o obiteljskoj patologiji. Priča o početku i kraju ljubavi koju najprije počinje pričati ostavljena Giselle pretvara se ubrzo u jezičnu ekvilibristiku, svojevrsnu jezičnu histeriju. Barthes je pisao kako se zaljubljenom subjektu ponekad čini da je opsjednut jezičnim demonom koji ga tjera da sam sebe ranjava. Tako se i junaci ove urnebesne, frenetične storije prisjećaju slika s početka ljubavi koje su praćene velikim intenzitetom emocija i dubokom posvećenošću te odmah zatim slijedi demistificiranje ljubavi u nizu slika u kojima se supostavljaju visoko i nisko, stvarajući komične efekte. Upravo u tom razobličavanju besmislenosti ljudskog odnosa Jauffret radikalizira jezični izraz, pa prepušta svojim junacima da se posve otvore, da ne biraju riječi, nego da govorom izraze bol, povrijeđenost, razočaranost.

Uostalom, autor ne ispisuje priču o nekoj netipičnoj obitelji, već ističe kako je svaka obitelj patologija u kojoj se ne veličaju ni roditeljski osjećaji. Tako otac Damienov ističe kako je sina trebao zadaviti već pri rođenju, jer »ljudi poput nas ne bi se smjeli razmnožavati«. Damienova majka o svom suprugu i ocu svog djeteta ovako govori: »njihovi očevi su za nas nužno zlo, kojega bismo se radije riješile, i bile hermafroditi poput puževa…«. Ono što pisac zapravo želi naglasiti jest negiranje biološke zadatosti i promjenjivost ljudske naravi. Stoga u romanu i prati promjene njihovih stanja, raspoloženja, i zaključuje da »nikad nismo točno znali tko smo.«

Na samu kraju priče Giselle relativizira i vlastito postojanje: »ja sam verbalna žena, netko izmišljen i promjenjiv, kao i svi drugi ljudi ove priče«. Zapravo, riječ je o tome da se likovi psihotički utapaju u jezičnim igrama, i da je čak i tjelesnost posve pretočena u riječi, pa nam se čini da likovi postaju jezične figure. Ljubav se od osjećaja pripadnosti pretvara u »umornog komarca kojemu se povraća jer je svojim rilom ubo naša tijela«.

Ipak, nije riječ o nekom morbidnom djelcu koje vas želi šokirati, nego će vas autor itekako nasmijati. Brbljavi likovi koji svojim opservacijama žele povrijediti jedni druge nerijetko proizvode komičan efekt, posebno kad se nesputano prepuste bujicama riječi u kojima racionaliziraju svoje osjećaje. Neizbježni Barthes ističe kako ljubavni diksurs nije lišen proračunatosti. No u nastupu zlovolje želimo drugomu pokazati sve blago domišljatosti. Kao ilustraciju toga možemo navesti Damienov iskaz o bivšoj voljenoj: »Volio sam je onako kako se voli kad ste pijani, prilijepio sam se za nju u hodniku, preklinjao je i da ona počne piti, kako bi naša ljubav postala uzjamnom bez obzira na okolnosti. Da je poslušala moj savjet, ni ona mene više ne bi poznavala. Često je moje lice pipkala kao nagluha sljepica koja traži muža na koktelu, i unatoč nepobitnoj stvarnosti, katkad bi me zamijenila sa svojom sestrom, i pokušala mi iščupati spolovilo kako bi ostvarila svoju fantaziju, a zatim bi zaspala šapćući ime neke mlade Euroazijke u koju je bila zaljubljena s petnaest godina.« Ni otac Damienov nema lijepih riječi za sina: »Ne zazivajte moju očinsku suosjećajnost, ja ne mogu biti otac osobe koja je tako slaba da se ne može utjeloviti na jednom mjestu, koja spektar ljudskih temperamenata smatra šahovskim kvadratima po kojima se može nekažnjeno skakati kako bi se zamijenilo biće, pa čak i duša, kad se previše uprljala.«

Na kraju, pripovjedačica Giselle zapravo propituje i vlastitu osobnost. Naime, ona zaključuje kako je ljudska osobnost protejska, promjenjiva. Likovi u romanu nekad su lingvističke osobe, pa se čini da postoje tek u jeziku, a nekad se čine da su posve otjelovljeni. Ona za svog ljubavnika i ističe da je poput teksta: »niz proturječnih, ravnodušnih, promjenjivih, destruktivnih, nježnih, neodgovornih, ubilačkih riječi...« Č ak i naglašava kako je njezin ljubavnik ostao zarobljen u jeziku, a jezik nije sinonim za slobodu, već upravo pokretni zatvor. U tekstu nalazimo i dijelove koji prikazuju rađanje iz riječi, npr. kada Giselle stvara svog ljubavnika upravo od riječi i time pokazuje kako to čini iz nemogućnosti da ga prihvati kao osobu. Izmišljajući ljubavnika, ona ga stvara, on postaje njena kreacija, koja pak proizlazi iz njezina autizma. O tome svjedoči sljedeći citat: »Ona je govorila, a ja sam se pitao nije li me kojim slučajem rodila na usta, kao imenicu, član, od početka pogrešnu deklinaciju. Tijekom jedne obiteljske večere, diskretno me rađala, slovo po slovo, skrivajući se iza ubrusa...«

Nekad će se čitatelju učiniti da se, čitajući, gubi u jezičnoj bujici, u kakofoniji riječi bez značenja. No pisac je toliko vješt da uspijeva zadržati čitatelja u fluksu emotivnih iskaza.

Nije nimalo slučajno kako je napomenuto da je Jauffret za francusku književnost ono što je Chabrol za kinematografiju. Naime, stil mu je iznimno precizan, proza je ritmična, izbjegava se svako podilaženje, odnosno uljepšavanje međuljudskih odnosa. Jauffret zanimljivo progovara i o odnosu autorstva i književnoga djela. Nalazimo tezu kako bi knjige mogle vrlo lako biti bez autora. One bi tada postale anonimni predmeti, a pisci bi izgubili taštinu. Uvodeći različite perspektive u tekstu, Jauffret ni jednom liku nije dopustio da stekne pravo na cjelovitu priču. Osim toga, pokazao je društveno licemjerje, potrebu da veličamo ljubav, a da zapravo iza te riječi često stoji tek »kanta za smeće puna njihove samoživosti, njihove mržnje prema onome kraj sebe, kojega će na kraju mrziti zato što im nije s dovoljno žara uzvratio odraz njihova blještava svjetla.«

Darija Žilić