O govoru mržnje i liberalnom nacizmu

O govoru mržnje i liberalnom nacizmu

Nekako sam se nadao da neću, prije vlastite ili njegove smrti, biti primoran pisati ovaj osvrt na lik i djelo Denisa Kuljiša. Smatrao sam, i još tako mislim, da zaslužuje odmjeren i pretežito pozitivan nekrolog, baš s moje strane, jer ono što bi o njemu mogli napisati i pročitati Marko Grčić, Zvonimir Berković ili Branko Matan bilo bi pristojno, odmjereno, načitano, pozitivno i uglavnom istinito, ali ne bi bilo iskreno. Retoričke laude i suze mogao bi mu uputiti i „prijatelj“ Davor Butković, ali bi nad njima uvijek ostao visjeti crvuljak sumnje kako je sve to izmišljeno, kao i intervju sa Sanaderom. Ili da je napisano pod utjecajem alkohola ili drugih opijata.

Pokoju iskrenu ljudsku riječ protkanu suptilnim bosanskim humorom o njemu mogla bi sigurno ispripovijedati Mirjana Kasapović, ali uz uvjet da zbog sjetna trenutka začas zaboravi na obvezu razmišljanja i pisanja u okviru inovativnih, malčice naivnih, politologijskih paradigmi.

Tanja Torbarina ipak bi bila kadra napisati najduhovitije i najiskrenije smrtno slovo, za koje bi mogla iskoristiti već napisan, ironijom orošen, ali i dobrotom začinjen nekrolog pokojnom diktatoru dr. Franji Tuđmanu. Bog mu dao pokoj duši. Trebala bi, doduše, promijeniti naslov. Umjesto Diktator kojeg se nitko nije plašio, Denis bi zasigurno bio zadovoljniji s nadnaslovom Ekskluzivno i naslovom: Smrt se boji da će je izvrijeđati i oklevetati genijalni senzacionalistički urednik i novinar koji se nikoga nije bojao: Denis, Denis Kuljiš!!!????. Ne bi to bila istina, ali bi bila „roba“, jer nitko u opremi dosad nije upotrijebio tri uskličnika i četiri upitnika.

Vjerujem da bi ga, na kraju krajeva, ipak gebirao kratki, sadržajni i odmjereni govor istinskoga prijatelja Ninoslava Pavića kojemu je, kao svojevrstan urednik-prorok i novinski dizajner, osmislio cijelo medijsko carstvo. Ninov ljudski govor za Denisa bi bio najbolje rješenje.

U svakom slučaju mnogo bolje od mizantropskog osvrta koji bi o njemu sigurno napisao Ante Tomić, provincijalni skribant s manirističkim kvaziboemskim klobukom. Neman iz bjakovskih vrleti, čiji diskurs zrcali rječnik i erudiciju Mile Budaka, estetiku javnih pisoara i smisao za humor pučkih naprdaljki plemenitog imotskoga kraja. Prije pojave profinjenoga humora Ivana Raosa i ekranizacije Antuna Tončija Vrdoljaka.

Tomićev brkati humor Denis ipak nije zaslužio. Zato sam, evo, odlučio iz obilne pogače svoga blaženoga umirovljeničkoga vremena, preplavljena utihom, odvojiti kriščicu sati i minuta za pisanje ove skice za jedan sjetni, prijateljski smrtopis o Denisu. Nije mi bilo lako jer istinski uživam u miru penzionerske anonimnosti i smanjenih očekivanja: dušu krijepim glazbom kasnog, nagluhog Beethovena, Gustava Mahlera, Leonarda Cohena i klape Intrade; ako sam odveć euforičan, pustim album Blue Joni Mitchell ili naprosto uživam u čitanju, okružen blagoslovljenom, ljekovitom tišinom. U Indiji moje stanje nazivaju meditacijom, a u Lijepoj Našoj znatno ljepše: puštanjem mozga na pašu.

Ovo je, kažem, prijateljski esej, jer jedino takav može biti moj osvrt na lik i djelo Denisa Kuljiša. Naime, strinjam se, kako bi kazali Slovenci, mišlju gospođe Gene Knudsen Hoffman da nam neprijatelj može biti samo onaj čiju priču nismo čuli.

Haška prijateljstva Mladena Tute Naletilića i Slobodana Miloševića potvrđuju kako je lako izgubiti neprijatelja kad se čuje njegova priča. O tome svjedoče nepregledna osobna prisjećanja djece, tajnica, posilnih, brijača, tjelobranitelja (koji se u nas krivo zovu tjelohranitelji), partijskih drugova na neke od najvećih zlikovaca, satrapa i ubojica koje poznaje ljudski rod: Hitlera, Lenjina, Staljina, Mussolinija, Goebbelsa, Pavelića, Luburića, Sime Dubajića, Miloševića, Karadžića, pa i druga Tita.

U svakom od njih bilo je neko zrnce prijateljske ili očinske nježnosti, mrvičak istine, latica ljudske slabosti, iskrica straha od Boga i smrti, pokatkad i zrnce mudrosti …

Denis Kuljiš, nesuđeni ratni bombarder

Denis-story

Iz višegodišnjega poznanstva i mozgosijevanja (brainstorminga), dobro mi je znano da su dobre vile i još bolji roditelji Denisa Kuljiša obdarili nizom vrlina i sposobnosti na kojem bi mu mogli zavidjeti brojni novinari, pisci, urednici, pa i neki znanstvenici kratka ili srednjega dometa. Neki od tih zemaljskih, roditeljskih i božanskih, darova graniče s genijalnošću. Možda je jedna od tih vrlina najvrednija zato što je tako rijetka u hrvatskih intelektualaca: usudi se misliti! Tu je vrlinu još Kant proglasio lozinkom prosvijećenosti i testom intelektualne zrelosti.

Denisa krasi nekonvencionalan, razigran, gotovo devijantan način mišljenja, silna radoznalost, neutaživa glad za svim i svačim: stjecanjem znanja, čitanjem, putovanjima, istraživanjima, sumnjom, provokacijom, gegom. Iako je privatno ugodan i pristojan starac-dijete, demoni ga tjeraju na rat sa svim i svakim. Možda se tajna o izvoru njegova anarhističnog i nihilističkog buntovništva krije u krupnoj odgojnoj pogrešci njegovih dobrih roditelja. Pogrešci koja je bila popločana najplemenitijim nakanama. Naime, kad sam ga priupitao jesu li ga i zbog čega kažnjavali, mučili i tukli mili roditelji, odgovorio mi je u obliku haiku-kitice: »Bili smo do moje šesnaeste godine vazda u sukobu, svađi, hladnom i pravom ratu. Uvijek zbog istoga razloga. Oni su željeli da sviram klavir, a ja sam želio biti avijatičar, vojni pilot«. Znam da mu nije bilo lako, jer poznajem još nekoliko krasnih, nesretnih dječaka iz krutih komunističkih i oficirskih obitelji kojima su klaviri – na koji su ih silili ambiciozni roditelji, vjernici besklasne, svijetle obiteljske i narodne budućnosti – trajno ranili duše: djeca su željela biti djecom, kaubojima, erotskim ili umjetničkim fotografima, a starci su ih tjerali na veslanje, odbojku, tjelovježbu i solfeggio.

Ipak, većinu novinarskih i uredničkih demona i bjesova koji progone Kuljiša bilo bi posve nepošteno trpati na leđa njegovih dragih, vrijednih i brižnih roditelja.

Mnogi od njih posljedica su teških uredničkih kušnji kroz koje je u ratu i u doba predatorske privatizacije prolazio. Protiv njega vođeno je, kaže, oko 111 sudskih sporova, uglavnom kao glavnog urednika. Sam je marljivi Željko Olujić pokrenuo njih četrdeset. Na sudovima je bio više od tristo puta i na njih potrošio tisuće i tisuće sati: pripremajući se za obrane, isprike (zbog mog teorijski neosporiva eseja Vještice iz Rija na sudu je bio pedesetak puta), gubitničke (rjeđe) i pobjedničke (češće) presude. Na kraju balade netko ga je kukavički i zaplotnjački sačekao na streetu i bejzbolskom mu palicom razbio glavu i – dušu.

Denis ispravno vjeruje da kao novinski urednik i novinar ima pravo i obvezu na druženje sa svim i svakim – dobrima, zlima, gorima i najgorima, pa u hrvatskom kriminalnom, prevarantskom, kockarskom, štenerskom i štemerskom, pa i zločinačkom miljeu teško da postoji neki lik s kojim nije popio kavu. S nekima je i tikve zla zasadio, pa i biznis zakopao.

Kad bi neki novinarski sociolog ili sociolog književnosti pronašao vremena i motiva da se pozabavi Kuljiševom rečenicom, izborom riječi, stilom, izvorima, nadahnućima i strukturom njegovih metafora, otkrio bi raskoš koja je iznimno rijetka u povijesti hrvatske i srednjoeuropske esejistike. Korijeni njegovih asocijacija i metafora nalaze se porazbacani posvuda: u filmu i lijepoj književnosti, ratnoj i političkoj memoaristici, političkoj publicistici, profesionalnim uzorima (prije svega u Marku Grčiću), ali i u daru zapažanja koji više krasi slikare impresioniste i pisce kriminalističkih romana negoli dosadne i pretenciozne kabinetske intelektualce. Da sebe doživljava kao novinara-impresionista i sam mi je potvrdio u razgovoru (3. ožujka u hotelu Esplanade) kojim se koristim kao jednim od izvora ovog teksta. Kad sam ga zapitao zašto se ne potrudi malo više kako ne bi objavljivao mnoštvo faktografskih pogrešaka, mirno je odgovorio: »Meni je važno da dobro naslikam lika u prvom planu, oko kojeg se vrti priča. Nije me uopće briga ako je slika jedrilice u pozadini za kurac.«

Kuljišev um nije stvoren za velike i duboke istraživačke uvide i nije osposobljen za sustavan i težak istraživački rad. U njegovu je diskursu lako naći potvrdu za glasovite teze Sigmunda Freuda o ljudskoj naravi prema kojima je: (a) čovjekova mašta stotinu puta moćnija sila od razuma i (b) objektivnost i nesebičnost nisu svojstvene maštovitim ljudskim bićima.

Onako usput i ne posve nevažno. Freud bi s guštom pročitao Kuljiševu posvetu na knjizi Dva pamfleta protiv Tuđmana. Naime, ona glasi: »Mojem ocu Mirku Kuljišu, koji mi je uvijek bio uzor u životu«. Ne treba sumnjati u to da Denis iskreno voli i poštuje oca, ali bi Freud u činjenici što je ocu posvetio knjigu u kojem oca domovine prikazuje kao moralnoga luđaka pronašao potvrdu svoje teze o Edipovu kompleksu: težnji autora te mračne knjige da podsvjesno njome ubije onoga kojem je posvećena.

Liberalni nacizam

Javni prijedlog Denisa Kuljiša za ukidanjem ili, kako slikovito piše, udaranjem »nogom u dupe« i »razjurivanjem« nas nekoliko tisuća postarijih i sasvim starih, teško pokretnih i nagluhih, duhovnih trudbenika i mučenika nipošto nije izvorna ideja.

Da podsjetim. U članku Mrtvačku Maticu hrvatsku treba hitno ukinuti, objavljenu u Globusu 27. veljače 2009, Kuljiš se zalaže za prebijanje i izbacivanje na ulicu: (1) »besposličara iz HAZU«, (2) »gnjavatora« koji su se »ugnijezdili« u »besmislenom Leksikografskom zavodu«, (3) »otužnog biltena« Matice hrvatske Vijenca, (4) sama Igora Zidića kojeg etiketira kao »osujećenog nacionalističkog korifeja«, (5) svih »uglednih mumija« iz Matice hrvatske i (6) svih »besmislenih (kulturnih i umjetničkih) ustanova koje bi trebalo hitno ukinuti«. Konačno, i za mene ne posve bezopasno, kad se zna s kakvim je ljudima drugovao i danas druguje drug Denis: zalaže se da se i mene udari »nogom u dupe«, jer sam, navodno, postao »ideolog desničarske margine« i jer sam »izgubio svaki smisao za humor«. Kako je Denisova opsesija izgon svake natruhe neduhovitosti i dosade iz javnog života, sigurno mi se dobro ne piše.

Ipak, najgore je u tom verbalnom cipelarenju prošao glavni urednik Vijenca Andrija Tunjić. Na njega se zadihani i goropadni Denis obrušio kao suputnika imaginarne »hadezeovske termidorske generacije mladih, nestrpljivih provincijalaca, najvećma Hercegovaca« koji su, tvrdi, »imali više očiju nego zubi«. Ti su se imaginarni pripadnici niže, hercegovačke, krezube i izgladnjele rase, tvrdi Kuljiš, početkom devedesetih »pojavili pred vratima svih zagrebačkih redakcija, uvjereni da je došlo njihovih pet minuta«. Onako usput: Denisove česte opaske o tjelesnim nedostacima drugih malo su neobična navika za čovjeka koji je tek nedavno, u bolnici, vlastitu kilažu jedva srezao od 173 na 135 kilograma žive vage.

Iako se češća bešćutna i nečasna Denisova obrušavanja na Hercegovce mogu izučavati kao ogledni primjeri najgore vrste „liberalnog“ rasizma i nacizma, kojeg se ne bi posramio Joseph Goebbels, on sam i nekolicina njegovih omiljenih čitatelja tu prozu smatraju vrhunskom duhovitošću. Naime, kao što su davno dokazali Karl Jaspers i drugi kritičari filozofije i pronacističke djelatnosti Martina Heideggera, svaka stilska figura u kojoj se pripadnici neke društvene skupine (rasne, vjerske, etničke, zavičajne, starosne ili rodne) svode na organsko jedinstvo koje simbolizira zlo po definiciji je nacistička.

To Kuljiš, nažalost, uopće ne shvaća i, nažalost, ne može shvatiti. Kad sam mu pokušao objasniti kako je doista riječ o klasičnom primjeru lijevog ili „liberalnog“ nacizma, uopće nije mogao shvatiti o čemu mu govorim. Ponavljao je da je on istinski liberal i da samo prezire i da mu se gade primitivizam, ruralna glad za vlašću i svaki oblik desničarenja, ksenofobije, nacionalizma i ustaštva. Za mene, sljedbenika Erazma Roterdamskog i svetoga Thomasa Morea, ključno je mjerilo liberalizma snošljivost, a za njega koji, kako kaže, nikad nije čitao Dostojevskog, Kafku i Kunderu, liberalizam je pitanje određivanja i raščlanjivanja ideološke i političke margine: desničari su monstrumi, morfološka i moralna strašila, a mi (on, Lazo, Berk, Matan, Marko i Čićo) smo građanska, prosvijećena manjina.

Krunski argument za ukidanje desetak hrvatskih kulturnih, znanstvenih i umjetničkih institucija Kuljiš izvodi iz uvjerenja kako se »narodni genij preselio (iz tih ‘mrtvačkih ustanova’) u glazbu TBF-a, u dizajn i u masovne medije«. Dakle, među njega i njegove trenutne poslodavce i novinske bojovnike.

U nastavku:

Tajna Drugoga hrvatskog Norvala

General KOS-a Aleksandar Vasiljević u Pola ure kulture (PUK)

Sprema li se Druga kristalna noć Matice hrvatske

Zašto su i kako Branka Kamenski i njezine pukovke tankoćutnoga lirskog pjesnika Dinka Telećana iskoristile kao metaforičku bejzbolsku palicu

Slaven Letica