Nužnost kritičke selekcije!

Nužnost kritičke selekcije!

Neprijeporno, umjetničko dje-lo-vanje Davorina Radića (Hrvatska Kostajnica, 1957) određeno je izrazitom posvećenošću slikarskom mediju. Tu dosljednost ponajbolje možemo prispodobiti strasti te je prikladno već na početku osvrta na veliku izložbu Davorin Radić: pregled stvaralaštva, svojevrsnu retrospektivu postavljenu u Galeriji Prsten Doma Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, citirati Sanju Cvetnić, iz predgovora kataloga Radićeve samostalne izložbe u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku 1993: »upravo iskrena slikarska strast poništava sve sumnje oko toga što i kako slikati, ostavljajući samo jednu mogućnost – biti slikar, Slikar, SLIKAR«.

Davorin Radić, Autoportret, akril na platnu, 50x40 cm, 2007.

Autori su stručne koncepcije izložbe Radić i Nikola Albaneže, koji je također osmislio prostornu koncepciju i likovni postav te je napisao tekst u katalogu. Drugi je tekst napisao Darko Schneider. I dok Albaneže u svojem tekstu ocrtava problematske cjeline koje uočava unutar Radićeva opusa, nudeći mogućnost načimanja i raspravljanja nekih pitanja, tekst drugog autora pripada u poetske okušaje koji su sami sebi svrha.

Većim je dijelom izložba predstavila Radićevu noviju produkciju (posljednjih šest, sedam godina), a manjim se segmentom osvrće na dosadašnje stvaralaštvo. Iscrpni izbor slika u tehnikama akrila i ulja, akvarela, crteža te male plastike pokazuje osciliranje kvalitete. Kvaliteta oscilira na razini slikarskoga rukopisa te na razini izbora tematsko-motivskoga sadržaja.

Davorin Radić, Kavrlja, ulje na platnu, 45x61 cm, 1993.

Krenimo od posljednjega. Nikola Albaneže ustvrđuje kako u tematsko-motivskom smislu, na prvi pogled, Radić ne donosi ništa nova. Žanrovi portreta, krajolika, mrtvih priroda – klasični repertoar. Osim zbiljskoj stvarnosti i onoj izmaštanoj, Radić se obraća i vlastitom imaginarnom muzeju, tumači Albaneže. Upravo se u posezanju u motivsku riznicu prethodnika (Velázquez, Rembrandt, Lovis Corinth, Max Slevogt, Oskar Kokoschka) pokazuje slabost neosviještena čitača. Doslovnost posuđivanja poništava suptilnu igru prepoznavanja izvora te ne pridonosi novoj kontekstualizaciji referencija. Napose u recentnim radovima na kojima se zapaža posebna hipertrofija rukopisnih i kolorističkih značajki, oblik i sadržaj nalaze se u disonanci.

Ne razumijemo zašto se citatnost i upiranje o različite stilove prepoznaju kao konceptualni iskaz?! Još manje zašto takvim shvatiti postupke dekonstrukcije autoportreta? U drugom je postupku riječ o istraživanju forme koji dakako pretendira i osvještavanju egzistencijalne razine, a drugi se ni za sebe, a posebno u kontekstu prije spomenute neuvjerljivosti, ne mogu odrediti kao konceptualni. Naime, idejnost kojom se Radić bavi ne upućuje na umjetnost koja postavlja pitanje o značenju same umjetnosti.

Ipak, autoportreti, portreti i pejzaži zavičaja kvalitetnija su Radićeva ostvarenja, u kojima tema dobiva pravu mjeru u likovnoj formi. Na tim se slikama ogledaju slikarska snaga i strast te sposobnost (kao i izražajni crtački nerv!) da iznjedri vlastitost vizije realnoga svijeta (sa ili bez fantastičnih detalja). Njegovi prikazi scena iz kafića i kavana zanimljivi su upravo kao autentične vrijednosti suvremene žanr-scene (u to ne uključujemo posvetu Manetu!).

Odluka neselektivnog pristupa izboru djela s jedne strane nudi mogućnost otvorena uvida u stvaralaštvo unutar kojega gledatelj ima pravo odabrati svoje favorite. Ipak, čini se da bi se veća usluga autoru učinila s kritički postroženom selekcijom koja bi valorizirala neke zanimljive dionice opusa Davorina Radića.

Barbara Vujanović