Norbert Gstrein drugi put u Hrvatskoj

Norbert Gstrein drugi put u Hrvatskoj

Oni koji prate što europski stranci pišu o Hrvatskoj, bilo u medijima ili u književnosti, mogu lako zaključiti da je ispravno shvaćanje naših prilika često u neposrednoj vezi sa zemljopisnom udaljenošću od Lijepe Naše do njih pa nas tako, primjerice, Austrijanci i u Njemačkoj Bavarci točnije poznaju nego Francuzi i Englezi. Od Austrijanaca očekujemo najveću objektivnost i po crti zajedničke višestoljetne povijesti. No ipak nije uvijek tako. Navedimo samo Petera Handkea, koji je toliko obolio od jugonostalgije da je postao uspaljeni miloševićevac.

Od sasvim druge je fele austrijski književnik Norbert Gstrein, rođen u Tirolu, pisac dvaju romana koji se velikim dijelom događaju u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Prvi nosi naslov Handwerk des Tötens (Zanat ubijanja), u kojemu je riječ o potrazi za ubijenim njemačkim novinarom na Kosovu, a traganje vodi našim krajevima sve do Bosne, u kojoj autorov alter ego nalazi čovjeka koji mu objašnjava „vještinu“ usmrćivanja. Ovo je vrlo spretno napisan roman s dosta teškim stilskim „igrarijama“, no kad se u njih upustimo, bolje reći kad im se prepustimo, štivo postaje vrlo napeto i zanimljivo.

U drugom romanu o našim ljudima i krajevima, kako bi rekao Matoš, Gstrein nas vodi iz Beča u Hrvatsku i Argentinu. Naslovio je roman Die Winter im Süden, (Zima na jugu), a to se odnosi na argentinsku zimu, zimu jedne južne zemlje koja je za tamošnje hrvatske emigrante bila stalno zimovita. Poznavatelji novijih hrvatskih odisejada odmah će se sjetiti naših nevolja od Drugoga svjetskog rata do danas, od sloma NDH, preko bijega preživjelih na Bleiburgu u Latinsku Ameriku do Domovinskog rata. Upravo nas tuda vodi Tirolac Gstrein, čiji zavičaj ima neke sličnosti s hrvatskim povijesnim poteškoćama (podjela između dviju država, stoljetna borba za slobodu i kulturna posebnost) pa nam se čini kao da je predodređen i za shvaćanje hrvatskih prilika, što se prilično uvjerljivo potvrđuje u ovom romanu, premda autor nije izbjegao klišeje o hrvatskoj emigraciji koje je pokupio valjda u našim površnim medijima, no o tome kasnije.

Gstreinov roman priča je o odnosima između oca i kćeri, hrvatske emigracije i domovinske Hrvatske, korumpiranih zapadnih šezdeseto-osmaša i njihove zaljubljenosti u jugoslavenski socijalistički raj. Austrijski autor vješt je pisac jer kao da je poslušao savjet njemačkoga kritičarskog pape Marcela Reicha-Ranickog, koji je jednom rekao da svaki roman mora imati fulminantan početak (barem dvadesetak prvih stranica), a ono što dolazi poslije i nije toliko važno. Ima u tim riječima ponešto cinizma kritičara pred kojim drhte gotovo svi knji-ževnici, a jedan od njih, Marin Walser, toliko ga je volio da je napisao roman Smrt jednog kritičara. No Gstreinovo djelo ipak je gotovo do kraja solidno napisano: radnja je napeta, likovi su vrlo individualni, a poruke na kraju nema, prepuštena je čitateljima.

U romanu najvažnije uloge ima pet osoba: Marija, Hrvatica koji živi u Beču kao preživjela s Bleiburga, a udana je za ljevičarskoga novinara koji je vodi po austrijskim domjencima kao trofej svoje privrženosti socijalizmu (njihov se brak nalazi na posljednoj postaji raspadanja); njezin otac, hrvatski emigrant u Argentini kojega nazivaju Starim (kao Tita i Tuđmana!), premda uspješan u građanskom životu svoje nove postojbine neprestano se podaje izrazito emigrantskim iluzijama, a kad izbija Domovinski rat vraća se u Hrvatsku, gdje se ubrzo razočara gotovo u sve (što je bilo tipično za nemalen broj emigrantskih povratnika); bivši austrijski policajac koji dolazi u Argentinu da bi postao tjelohranitelj Staroga, no namjesto da ga čuva, spava s njegovom ženom; mladi hrvatski vojnik koji se seksualno spaja s Marijom premda bi mu po godinama mogla biti majka; prije navedeni ljevičarski novinar nesposoban osloboditi se političkih zabluda i još nesposobniji shvatiti suprugu Mariju, (rekli bismo tipičan zapadnoeuropski intelektualac koji je izgubio vezu sa stvarnim životom, ali i dalje ustraje na svojoj promašenoj ideologiji).

Radnja u Gstreinovu romanu pokreće se Marijinim čitanjem oglasa u hrvatskim novinama iz kojega zaključuje da je traži otac, a ona je gotovo četiri desetljeća vjerovala da je nastradao u bleiburškoj tragediji. Zbog toga odlazi iz Beča u Zagreb, od čega je odvraća njezin suprug koji u jugoslavenskom ratu vidi i gubitak svojih ideala. Austrijski autor suvereno se kreće u topografiji Zagreba. Koliko je u tome siguran, toliko je nesiguran u opisivanju Marijine potrage za ocem. Jer, Stari je bio sve drugo nego brižan roditelj, ostavio je nju i suprugu na cjedilu, pobjegao u Argentinu, gdje je oženio bivšu misicu, a u odmaranju od biznisa rado puca u podrumskoj streljani i psuje Zapad što u svibnju 1945. nije napao Sovjetski Savez i tako spasio pola Europe od komunizma. Marija ne zna da li želi ili ne želi vidjeti oca. Ni on sam nije posve siguran u to jer se izbjegava sastati s njom premda se oboje nalaze u Zagrebu. Namjesto da je opisao nužno drastičan sukob kćeri i oca, autor je to poradi neobjašnjivih razloga izbjegao.

No jedno je želja potpisnika ovih redaka, a posve drugo književnikova namjera. Svi likovi u romanu nekako su nedovršeni iliti, kako bi rekao Krleža, »izgubljeni u prostoru i vremenu«. Njihova neodlučnost dio je njihovih karaktera. Ako je to bila Gstreinova intencija, uspio je. Nećemo odati završetak romana jer se nadamo da bi ga trebalo prevesti na hrvatski, nama se pak čini da je konačnica nekako nejasna, moglo bismo tvrditi čak banalna. Autoru kao da je ponestalo daha. Ako bismo mogli nadopuniti Marcela Reich-Ranickog, rekli bismo da svaki roman, osim fulminantna početka mora imati isti takav završetak. To se nije dogodilo u romanu Norberta Gstreina Zima na jugu. Šteta.

Stari svakako nije tipičan hrvatski emigrant u Argentini. Autor ne govori o njegovim političkim nazorima, njemački pak kritičari vidjeli su u njemu ustašu i fašista. Toga se donekle drži i Gstrein jer u radnju ubacuje nekoga čudnog hrvatskog svećenika koji rado puca u streljani Staroga te skuplja novac za budući rat u Hrvatskoj, čija je završnica kriminalni nestanak u privatnim džepovima. Tu se Gstrein pokazao poznavateljem mračne strane hrvatske emigracije, točnije rečeno pojedinaca u njoj koji su iskoristili naivnost njezina rodoljublja.

Unatoč navedenim ne baš velikim slabostima Gstreinov roman o hrvatskim (ne)prilikama može se uvrstiti u same vrhove suvremenoga književnog stvaralaštva na njemačkom jeziku. Prema Spiegelu (br. 42 / 2008) on pripada među one pisce njemačkoga govornog područja srednje generacije koji su odustali »baviti se isključivo privatnim problemima i krizama«, posvetivši se kriznim žarištima u svijetu s izrazito političkim tendencijama. Njima se odaje priznanje ne samo za umjetničko stvaralaštvo nego i za izvrsno pronalažnje podataka. Stranci koju budu čitali Gstreinov roman Zima na jugu ne samo što će uživati u vještini njegove umjetničke riječi nego će steći i provjerena saznanja o hrvatskim tragedijama od Bleiburga do Domovinskoga rata. Da je Gstrein Hrvat, njegov bi roman bio jedan od najboljih u sadašnjoj hrvatskoj literarnoj produkciji.

Gojko Borić