Nema kvalitetna djela bez duhovne dimenzije

Nema kvalitetna djela bez duhovne dimenzije

Petar Barišić

Izložbeni projekt Bijelo Petra Barišića priređen prošle godine u rujnu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu jedan je od najintrigantnijih događaja na polju suvremene hrvatske likovnosti. Više od 1500 reljefa te tri prostorno specifične instalacije oprostorile su fantastični labirint preispitivanja kiparskih mogućnosti i mogućnosti njihove percepcije i simboličkoga shvaćanja. Prisvajanjem i komunikacijom s prostorom, ali i s gledateljima Barišić je načinio velik iskorak u svojim istraživanjima, zbog čega je dobio godišnju Nagradu Galerije Forum za 2008, u čijem obrazloženju između ostaloga stoji: »U monumentalnoj prostornoj instalaciji Barišić propituje fenomenologiju kocke likovnim sredstvima, stvorivši djelo koje bismo mogli nazvati djelo-pitanje. On propituje mogućnosti likovnoga jezika kojima bi mogao izraziti njegovu neizrecivost, njegovu nemogućnost govora ili, bolje, njegovu apsurdnost, postavljajući ovom prostornom instalacijom i tezu o mogućnosti percepcije, ne samo likovne i prostorne, već spoznajne.«

Kako se odnosite prema nagradama?

Ne možeš nikada računati na nagradu. Nemam tu nikakve kalkulacije. Radim najbolje i najpoštenije što mogu. Nagrade se dogode ako netko drugi to prepozna. Događa se ponekad da su i ishitrene, da se dodjeljuju bez osnove. To često može pokolebati one koji nemaju snage. Nije problem za starije autore, koji su sigurni u sebe i koje ništa više ne može pokolebati, ako nagrada ode u krive ruke. Problem je za mlade ljude koji su nesigurni u stajalištima, razmišljanjima. Postoji opasnost da se dezorijentiraju i da odu u krivom smjeru. Iskusna je umjetnika teško pomaknuti ili iznenaditi. Nagrade imaju i edukativnu ulogu. Znam i po sebi koliko je važno tko vam predaje i kako vam govori. Ako ti netko u jednom segmentu nešto krivo kaže, treba ti snage da se uspiješ vratiti. Često ljudi odu u potpuno krivom smjeru. Isto je u kozmosu, ako kamen ulazeći u atmosferu padne pod jačim kutom, on se ili odbije i ode dalje ili izgori od snažna trenja. Moraš, dakle, i u umjetnosti ući u idealnom kutu.

Komu ste od profesora posebno zahvalni?

Nekoliko bih ljudi na Akademiji izdvojio. Svakako Ivu Šebalja. Držao je na prvoj godini slikarstvo kiparima i grafičarima. Danas tumačim svojim studentima na Nastavničkom odsjeku, koji prolaze sve izraze u likovnoj umjetnosti, da je jedini problem u ideji i likovnosti, a sve se ostalo sastoji od nekih izraza i materijala. U bilo kojem izrazu, ako se primjerice radi i o videoradu, važna je ideja. Često se ljudi utječu nekim medijima jer misle da im je u njima lakše. Šebalj mi je otvorio oči u nekim stvarima. Neke nisam odmah razumio, ali sam ih jako dobro pamtio. Najvažnije je imati pedagoga komu se može vjerovati, a njemu sam beskrajno vjerovao. Također i Ivanu Saboliću, kod kojega sam diplomirao. On je bio sjajan kipar, nije mnogo govorio, ali ono što je vrlo malo rekao, najčešće u igri i šali, bilo je jako dobro i točno. Na kraju, zahvalan sam i Franu Kršiniću. Bio sam posljednji student u njegovoj majstorskoj radionici, što mi je bila velika čast. Donosio sam mu fotografije svojih radova i uvijek me, iako je bio bolestan, u kući dočekivao u bijeloj kiparskoj odori s bijelom kapom. Mnogo mi je značio taj osjećaj struke. Toliki je dignitet tomu davao.

Upravo dignitet nedostaje u pitanju suvremene javne plastike i spomenika. Žiriji često biraju nekvalitetna djela, kipari pristaju na realizacije nedovršenih projekata, osmišljavaju se potpuno neprimjerene lokacije. Kakva su vaša iskustva i mišljenje o tim problemima?

Diljem Hrvatske uočava se mnogo nekvalitetnih djela. Mnogo je diletantizma, što je porazno za našu zemlju. Pokazalo se tijekom stoljeća da imamo iznimno kvalitetnu plastiku, no nažalost današnji odraz u gradovima tomu nije ni blizu. Žiriji koji donose odluke često su krivo sastavljeni. Vidim neka imena koja iznimno cijenim, ali ne znam što prevlada da izađe loš rad. Pokatkad prevagne pritisak politike, gradskih otaca koji se u to ne razumiju i ne daju struci da dokraja odradi posao. Crkva u Udbini također je jedan od žalosnih primjera nepoštivanja struke. Ono što je prošlo žiri zamijenio je loš projekt, grozna replika, s posve smiješnim i neprihvatljivim objašnjenjem. Ne možemo sve svesti na to da dajemo pravo glasa svakoj kumici, moramo vjerovati struci i pustiti joj da odradi svoj posao dokraja. Bio sam u jednom žiriju i kada nam je bilo rečeno: »vi ćete kao žiri odabrati, ali to ne znači da će rad biti postavljen«, isti sam čas izašao. Mi smo pokriće, dakle, nečijoj gluposti!

Mnogo ste radili sakralne plastike, a i u vašem posljednjem, nagrađenom ciklusu osjeća se posebna duhovna dimenzija. Kako općenito promatrate te aspekte?

Nemam otklona, jedini je uvjet da sve mora imati duhovnu dimenziju, ne samo sakralna umjetnost. Naime, duhovnost ne poznaje granice. Sve ju konfesije imaju. Mi umjetnici ljudi smo od duhovnosti, a radovi emaniraju onoliko energije koliko smo u njih utkali. Ljudi koji nisu stručnjaci reći će, primjerice, ovo je dobro, premda ne znam zašto. Nije ni svaka crkva dobra, sakralna arhitektura previše u naše vrijeme postaje estetizirana na račun produhovljenosti. Ako nešto ne emanira energiju, onda to nije duhovno, dakle – mrtvo je. Za sto godina, kada nas ne bude, ostat će gola istina povijesti koja je nemilosrdna i koja će nas pomesti. Tko kaže da nešto od mene hoće ili neće ostati. Ostat će ono što se prepoznaje kao duhovno.

Kako definirate pojam duhovnoga?

U tehnologiji smo napredovali. U duhu nema napretka: od Altamire do danas različita ostvarenja ljudskoga duha posjeduju energiju – kozmičku energiju. Tu je po meni cijeli nesporazum dobroga i lošega. Došlo je do krize duha. Duh se smanjuje razmjerno koliko se uživa u drugim stvarima koje nisu duhovne. Društvo se toliko materijaliziralo, zamijenile su se teze. Naš je planet uništen jer ne mislimo da iza nas dolaze nove generacije. Ako se nešto bitno ne promijeni i ne počne okretati u drugu stranu, nemamo šanse. Uništavamo zemlju, a time i sebe. Izašli smo iz ravnoteže. Vidim da pametni ljudi već dugo apeliraju, ali nemaju sugovornika. Mislim da je ova recesija signal, poruka da su promjene nužne. Ako je ne shvatimo, generacije koje dolaze zakinute su i u velikoj opasnosti.

Koje ćete nove likovne probleme naznačene u posljednjem ciklusu nastaviti razrađivati u novim djelima?

Uvijek sam imao nekoliko segmenata koje sam razrađivao u pojedinim ciklusima. Jedan segment kada osjetim da sam ga dovršio postaje moje iskustvo, a ponekad se on dalje razvija u sljedećem ciklusu otvarajući nove perspektive. Dovoljan je mali poticaj, otklon od segmenta da se krene u potpuno drugom smjeru. Pitanje je kojim putem krenuti od svih onih koji se nude. Ali bitno je da se uvijek kreće iz kontinuiteta. Bitno je iskustvo jednog rada, i njegova realizacija u drugom radu. Trenutno radim na objektima s metalnim dijelovima koji se temelje na dijelovima koji se vrte i stvaraju zvukove. Ne znam u potpunosti kako će se sve dalje razvijati. Sve kreće iz glave.

Koji su vam sljedeći izložbeni planovi?

U pripremi je izložba u Kostanjevici na Krki. To je poznata crkva pretvorena u galerijski prostor, jedan od najboljih i najcjenjenijih u Sloveniji. Izložba će se održati u rujnu ove godine. Za godinu i pol planiram još jednu veću izložbu u Torinu.

Barbara Vujanović