Morski eksterijeri

Morski eksterijeri

U prostorijama galerije Konzervatorskog zavoda u siječnju i veljači mogla se razgledati slikarska izložba pulskog umjetnika Fulvija Juričića. Juričić je rođen u Puli, ALU je završio u Zagrebu u klasi Miljenka Stančića, a u Splitu je predstavio svoj recentni slikarski ciklus pod naslovom Dijalozi.

Teme i motivi ove iznimne likovne izložbe tek na tren se mogu učiniti jednostavnim slikarskim prizorima, ali Diijalozi su nadasve intimni trenuci: autoportreti na moru i pučina u svim nijansama oslobođene svjetlosti što se doživljava kao impregnirani vodeni beskraj.

Juričić traži nove mogućnosti rasplinutog i raspršenog svjetla i definira realnost lirskim apstraktnim pristupom stvarajući slikarsko-mentalne mape u kojima su istodobno premise i zaključci, polazište i konačište osobne, individualne životne plovidbe i kreativne etape profesionalnoga stvaralaštva. Didaktički nas uvodi u modre pučine, glasne tišine, smiraje, bonace, autoportrete – ribara i pomoraca, pa se iz duga niza maritimskih fragmenata složila čitava životna filozofija.

U Dijalozima Juričić generira jednostavni koloristički raspon u plavom i bijelom, s natruhama žute i crne. Koristi se nabreklim namazima boja koje su metaforički postavljene: plavo je u slobodi, avanturizam je u bijelom prostranstvu erosa. Tonski su prijelazi jedva prepoznatljivi čeznutljivi odjeci, čvrste recepture njegovih vlastitih istraživanja i učenja.

Umjetnik gradi decentnu apstrakciju konstrukcijom napona slika iz osobnih opažanja i stoičkoga smiraja nakon izlaska iz civilizacije. Figurativnost se na slici krhko zadržava, oblikovana ploha apsorbira realističke oblike te blago sažima i ublažava ritam slike. Figure je Juričić postavio ležerno i osamljeno, ponekad ih je ipak prepustio drhtavim elementarnim slutnjama pa se doimlju kao da su nemoćni u svojim pojedinačnim sudbinama. Šutljiv slikar nepogrešiva instinkta priziva bogatstvo tankoćutnih odnosa i jaku sugestiju te čini da i sami budemo uključeni u njegovu priču, u sudbinsko traženje. Kadrirane slike slijede slikarev cilj: u morfologiji slobodno podignutih jedara ipak se osjeća intenzivna tuga u težnji daljinama, u krhotinama nostalgična postojanja.

Egzistencija jest dvojba. No može li umjetnik definirati, zaustaviti i pobijediti vrijeme? Može li sačuvati i slagati naslage sjećanja u prostor slike, platna? Ipak, nije li Juričić u povlaštenu dosluhu s prirodom i zašto toliko destilira prostor slike? Želi li time očistiti prostor svoje ribarske pošte, zaštititi svoju uvalu od svega što remeti njezinu estetiku i prirodni sklad? Moguće je da su Dijalozi intimističke ikone, moguće je da je riječ o naglašenoj demonstraciji osobnosti u kojoj je autor našao pravu mjeru govora i šutnje, mjeru u kojoj je izbjegao zamku brbljavosti, prevelike narativnosti. Umjesta njega pričaju svakodnevni morski eksterijeri.

Slijedimo li eksplicitne poteze idilično ugođenih Dijaloga, njihova uravnotežena arhitektura pomoći će nam da definiramo Jadran, Mediteran i more općenito, u svoj njihovoj vizualnoj čvrstoći i jasnoći. Dijaloge doživljavamo kao nastanjivanje morskoga prostora, kao splet koegzistencije prirode i čovjeka, kao slutnju o nastavku životne plovidbe, a ponekad kao čežnju za čvrstim kopnom. Zar slikarska platna nisu poput morskih otvorenih i razvedenih površina na kojima plove ljudski obrisi i u svijetu – mora zriju i grade iskustva?

Juričić ne slika dopadljivo, nije oportunist niti pragmatik. Oslobađa se površinske pojavnosti i razotkriva duboku, transparentnu filozofsku poruku, sugerira artistički perfekcionizam i, začudo – ljepotu u samoći.

»Slikarstvo je umijeće kako doći do duše posredovanjem očiju«, netko je rekao. Umjetnost je vezana uz osjećaje, a osjećaji su doista osjećaji kad su mobilni, primjenjivi. Dijalozi su baš to: nužnost vlastitih zakotrljanih osjećaja u beskonačnosti, traženje snage u strpljivosti i neukrotivoj estetici.

Vanja Škrobica