Mislio sam ozbiljno

Narod (natio) i država (res publica) nisu jedno te isto. Žalosno je ako to ne zna osoba uz čije ime stoji zvanje »povjesničar«

U 390. broju Vijenca od 12. veljače 2009. objavljen je moj napis pod naslovom Kad je Hrvatska ratovala s Crnom Gorom? potaknut tekstom Slavena Letice u 385. broju spomenutoga lista te zatražio neka navede »makar jedan vjerodostojan dokaz kad je to Hrvatska ratovala s Crnom Gorom«. Umjesto gospodina Letice javio se povjesničar Josip Jurčević, kojemu se čini da u tom pogledu doista mislim ozbiljno. Odgovaram, dapače, ne samo ozbiljno nego i vrlo odgovorno. Za mene nije riječ o rješavanju ,,historiografskog“ problema pod navodnicima, nego svjedočenje povijesnih činjenica. Još je manje iskorak u iracionalnost i druga teorijska mudrovanja (agnosticizam, solipsizam, civilizacijskim pojmovima demokratske pluralnosti i spoznajne racionalnosti) kojima ovdje nije mjesto. A još manje »podsjećati na osnovnoškolska znanja osnovnih činjenica iz hrvatske vojne prošlosti«, o kojoj prosječno obrazovan čovjek u nas zapravo malošto zna, a da se o učenicima osnovnih škola i ne govori.

Pozivanje na osnovnoškolsko znanje javno je omalovažavanje i dokaz moga neznanja, a izjednačavanje s »istoričarom Vasilijem Krestićem i analogije memorandumske teze« srbijanskih akademika »da su Dubrovnik i južna Hrvatska dijelovi Crne Gore ili Srbije« bestidno pljuvanje na mojih 55 godina istraživanja hrvatske povijesti. Od prvih početaka, uvijek i dosljedno, kada Josip Jurčević nije ni postojao, slijedio sam vjerodostojna povijesna vrela, jer je oduvijek dobro znano da je voda na izvoru najbistrija.

U pogledu olakoga pozivanja na znanje »hrvatske vojne prošlosti od srednjega vijeka do svjetskih ratova« već u osnovnoj školi, više kao napomenu, ističem da sam napisao nekoliko knjiga: Hrvati. Slike iz ratničke prošlosti, Hrvati i Osmansko Carstvo, Osnivanje Vojne granice u Slavoniji 1702. godine, kao i niz drugih rasprava koje se dotiču ratne i vojne prošlosti Hrvata.

Nikada i nigdje nisam napisao ili rekao da Crnogorci nisu ratovali na sadašnjem prostoru Republike Hrvatske. Povijesna je činjenica da su oni davne 1806. kao saveznici carske Rusije napali Dubrovačku Republiku. Ali, ako se o tome ozbiljno i odgovorno govori, upitno je njihovo ratovanje, već je očito riječ o klasičnom pljačkaškom upadu poput turskih akindžija u kojem su Crnogorci ognjem i mačem opustošili Konavle, neposrednu okolicu Dubrovnika i stigli do gradskih zidova.

Uspostavom francuske vladavine u Dalmaciji ušla je 1806. francuska vojska i u Dubrovnik te je odande jednim dijelom pošla prema Kotoru, ali je ruska mornarica bila brža i zaposjela grad. Mirom u Tilzitu 1807. između ruskoga cara Aleksandra I. i Napoleona, cara svih Francuza, napustila je ruska mornarica Jadransko more te se francuska vlast proširila na cijelu bivšu Mletačku Dalmaciju zaključno s Budvom. Već iduće 1808. nestala je zauvijek prastara Dubrovačka Republika.

Ubrzo od vojnoga sloma cara Napoleona cijeli je taj prostor pripao carskoj Austriji, u čijem su sastavu hrvatske pokrajine gotovo 290 godina. Za to vrijeme Hrvati ratuju u Francuskoj, Njemačkoj, Osmanskom Carstvu, Pruskoj, Italiji i carskoj Rusiji. Prema Jurčevićevu mišljenju Hrvatska je tada navodno ratovala s rečenim carstvima, kraljevinama, kneževinama i vojvodstvima.

Podijeljeni u plemenske zajednice Crnogorci se više ne upuštaju u sukobe s moćnim susjedom, nego se udruženim snagama bore za oslobođenje od turske vladavine.

Konačno, na Berlinskom kongresu 1878. postala je Crna Gora samostalna i međunarodno priznata kneževina, da bi 1910. bila proglašena kraljevinom. Istodobno 1878. postala je i Srbija samostalna kneževina. Ubrzo od završetka Prvoga svjetskog rata izgubila je Crna Gora 1919. državnu samostalnost, a jednako tako izgubili su Crnogorci i svoju narodnost.

Na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije, uključujući Istru, stvorena je 1945. nova i komunistička Jugoslavija, koja se sastoji od narodnih republika i autonomnih pokrajina koje nemaju pravo državne samostalnosti.

Padom Berlinskoga zida 1989. prestaje komunistička vladavina u Europi. Demokratizacija života i ostanak Hrvatske u sklopu Jugoslavije više je nego upitan za opstanak hrvatskoga naroda. Srbija ubrzano pretvara jugoslavensku u srpsku armiju, naoružava i potiče Srbe u Hrvatskoj na pobunu te se njima koristi kao trojanskim konjem u ostvarivanju velike Srbije.

Svjestan goleme opasnosti, hrvatski se narod 31. svibnja 1991. izjašnjava za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Ubrzo nakon toga čina uslijedio je silovit napad na Hrvatsku s raznih strana kopna i mora.

Napadnut je Dubrovnik i razara se s kopna i mora, a njegova šira okolica pretvara u pustoš. U napadu na grad zajedno sa Srbima su i Crnogorci, što uopće nije upitno. Ali, ako se dobro zna da Crna Gora 1991. i 1992. nije imala državnu samostalnost ni svoju vojsku, kako je onda uopće i mogla ratovati s Hrvatskom? Pogotovo ako se zna da je Crna Gora istom 2007. obnovila svoju državnost.

Na poziv da dođem u Dubrovnik i obiđem okolicu odgovaram: bio sam. Ružno i sramotno djelo srpske soldateske uzbudilo je i svjetsku javnost. Ništa manje težak dojam ostavio je na mene gotovo napušten Osijek, gdje sam boravio samo nekoliko dana od međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992, s više od tisuću poginulih građana. Najstrašniju sliku bestijalnoga razaranja, koja mi stalno lebdi pred očima, doživio sam treći dan od mirne reintegracije hrvatskoga dijela Podunavlja kad smo supruga i ja došli u Vukovar. Razaranja su bila toliko strašna da se moja supruga rođena i odrasla u Vukovaru posve izgubila, i od ruševina nije uopće znala u kojem se dijelu grada nalazi. Pravi šok doživjela je kad smo došli pred njezinu razorenu i opljačkanu kuću, gdje je provela znatan dio života.

I, na kraju, što reći nego se pozvati na mudrost starih Latina: Si tacuisses philosophum manuisses (Da si šutio, ostao bi filozof). Ili još kraće: Sapienti sat! (Pametnomu dosta).

Ive Mažuran