Ljubav vs. politika

Ljubav vs. politika

Ludwig Bauer je urednik, prevoditelj, scenarist i vrlo plodan prozni pisac bogata i raznolika opusa koji, osim brojnih uspješnica dječje i književnosti za mladež, uključuje i nekoliko kriminalističkih romana. No Bauer se ipak najviše ističe kao pisac novopovijesnih knjiga i obiteljskih kronika, što su žanrovi u kojima je u posljednjih deset godina autorski iznjedrio čak šest naslova. Njegov novi roman Patnje Antonije Brabec svojevrsna je kombinacija te dvije, za toga pisca već prepoznatljive žanrovske odrednice jer osim što donosi tijek sudbina više članova dviju obitelji tijekom pedesetak godina (od četrdesetih godina prošloga stoljeća pa do uoči Domovinskog rata) roman istovremeno prikazuje i brojne nijanse socijalizma na jugoslavenski način. Bauer pritom detektira nemalen broj nedostataka tog društvenog uređenja, ali društveno-socijalnu analizu i naličje najboljeg od svih svjetova ne iznosi docirajući iz arogantne pozicije tzv. naknadne pameti, nego nesavršenosti sustava recipijent iščitava iz sudbina likova, samostalno bilježeći političke silnice koje su utjecale na tijekove njihovih životnih putova. Ipak, društvenokritički komentar u drugome je planu jer temeljni autorski interes Bauer vidi u tematici međuljudskih odnosa, ponajprije se usredotočujući na disfunkcionalni bračni suživot svojih protagonista, inženjerke elektrotehnike Antonije Brabec i arhitekta Martina Geigera. Čitatelj upoznat s Bauerovim opusom već će u prezimenima likova prepoznati poveznicu s njegovim prethodnim romanima, koja se osim u prethodno naznačenoj ponovnoj tematizaciji utjecaja povijesti i politike na živote pojedinaca očituje i u njemačkom podrijetlu likova.

Okosnicu romana čini rekonstrukcija životnih putova Antonije i Martina koje – od djetinjstva, odrastanja i školovanja pa sve do njihova upoznavanja, zasnivanja zajedničke obitelji i konačnog rastanka – pratimo u poglavljima u kojima se naizmjenično izmjenjuju verzije događaja iz njihovih, različitih perspektiva. Roman naime karakterizira dvostruka dvodijelna kompozicija sastavljena od po dva para poglavlja (nazvanih Lijeva strana mozga i Desna strana mozga kao odraz osnovnih osobina protagonista) u kojima autor naizmjenično posreduje Antonijinu i Martinovu perspektivu zbivanja, koje presijeca kratkim interludijem te zaokružuje i zaključuje epilogom napisanim u obliku dramskoga teksta. Takvu žanrovsku hibridnost teksta (koja je inače u priličnoj opreci s Bauerovim prethodnim romanima uglavnom pisanim klasičnom, linearnom, kronološkom naracijom) autor je i sam apostrofirao podnaslovivši knjigu kao genetski modificirani roman, referirajući se na činjenicu da je rukopis zapravo nastao romanesknom nadogradnjom prethodno napisane i na Trećem programu Hrvatskog radija već izvedene istoimene drame, koja je svoje mjesto, kako već rekosmo, našla u epilogu romana.

Formalnu kompozicijsku razvedenost romana Bau-er nadograđuje uporabom različitih pripovjednih tehnika – uz prevladavajuće izvještavalačko pripovijedanje u trećem licu od strane tzv. sveznajućeg pripovjedača autor koristi i subjektivizmom obojene unutarnje monologe (u Martinovim poglavljima Lijeva strana mozga), zatim brojne dijaloge, već spomenuti epilog u obliku dramskoga teksta, povremene esejističke digresije (od kojih se ističu zanimljivo razmatranje zločina i kazne te analiza uzroka urušavanja socijalističkog društvenog uređenja), a na jednome se mjestu autor čak poigrava i grafičkim oblikovanjem teksta. No, unatoč formalnoj razvedenosti i brojnosti pripovjednih tehnika kojima se autor služi te širokom vremenskom rasponu koji obuhvaća, priča je ispripovijedana vrlo glatko, bez škripe fabularnih kotačića i uz vrlo iznijansiranu psihološku karakterizaciju dvoje protagonista, ali i njihovih roditelja s čijim nas životnim putovima Bauer također ne propušta upoznati.

Pri psihološkom portretiranju Bauer se služi neizravnom, svojevrsnom situacijskom karakterizacijom, pri čemu čitatelj na osnovi ponašanja likova u određenim situacijama (uglavnom na radnom mjestu i u odnosima s drugim ljudima) iščitava njihove psihološke i karakterne značajke, ali i stajališta i svjetonazorne odrednice. Tako postupno otkrivamo da se Bauer upustio u, uvjetno rečeno, izmjenu uobičajenih uloga pa je u njega muškarac taj koji je romantičan i kolebljiv te djeluje impulzivno ponajprije vođen emocijama, dok je žena racionalna, sustavna, hladna i usredotočena osoba koja neprestano kritički preispituje sebe i sve oko sebe. U svrhu naglašavanja karakterne različitosti aktera Bauer poglavlja u kojima pratimo njihovo viđenje događaja piše služeći se različitim sredstvima. Sukladno njegovu karakteru i psihološkom profilu, Martinove su dionice mnogo raznolikije; u njima se autor pripovijedanjem u trećem licu često koristi u ulozi prvoga lica te rado poseže za elipsama i monolozima u obliku tijeka svijesti, dok poglavlja u kojima iznosi Antonijinu perspektivu Bauer piše uobičajenom klasičnom naracijom u trećem licu, bez monologa i elipsi i bez eksperimentalnijih postupaka.

Za svoje junake autor je svjesno odabrao par intelektualaca, razloge čega treba tražiti u društvenoj kritičnosti jer su obrazovani pojedinci sposobni detektirati nedostatke sustava, a zamjerke iz usta inteligentnog individualca prodiru dublje i oštrije, te djeluju vjerodostojnije i uvjerljivije. Bauerove su kritičke strelice pritom izrazito feministički obojene i ukazuju na seksistički ustroj socijalističkoga birokratskog aparata te maskulinistički utemeljenu upravljačku strukturu tadašnjih radnih kolektiva – na svome radnom mjestu Antonija se na vlastitoj koži osvjedočila kako se od žena u jugoslavenskom socijalizmu očekivala isključivo poslušnost i podložnost, dok je pravo na znanje, ideje, vlastiti stav i mišljenje bila povlastica muškoga dijela populacije. I to jasno pod uvjetom da njihova stajališta nisu nepodudarna s kolektivnim stajalištima, a ideje ne vode potkopavanju usustavljene društveno-političke matrice. Stoga se Patnje Antonije Brabec ispostavljaju romanom o mimikriji, o pokoravanju i (ne)pristajanju na pokornost te o (ne)iskakanju iz prosječnosti (i kaznama za eventualno drukčije ponašanje). Osim što je složenije strukturiran, novi Bauerov roman njegovo je najerotičnije djelo, s brojnim opisima seksualnih susreta Martina i Antonije. U tim se dionicama autor ipak manje zadržava na eksplikaciji fiziološkog aspekta spolnog odnosa jer naglasak stavlja na popratna emocionalna i psihološka proživljavanja kao dodatni dokaz prevelike međusobne različitosti i nesukladnosti između Antonije i Martina, koje su, uz često nelogične norme i društvenim uređenjem postavljene granice uzrokom potonuća njihova bračnog broda. Njihova se bračna kalvarija pritom pokazuje znakovitom, ali pomalo banalnom metaforom istovremenog urušavanja socijalističkog sustava, čijih su nesklapnosti i Bauerovi protagonisti (kao primjerice i glavni junak njegove prethodne knjige Nikica Slavić) bili kolateralnim žrtvama.

Božidar Alajbegović