Ksenofilija ili apologija Marsovaca

Ksenofilija ili apologija Marsovaca

U sve tješnjem svijetu samo idiot može biti ksenofob, no onaj koji je toliko ispražnjen od sebe da ne može biti ni idiot, u takvu je svijetu ksenofil

»Vremena su teška, ali moderna.«

Talijanska poslovica

Što je povijest? Dijelom, ona je i skup modnih trendova, od misaonih do političkih. Neko vrijeme nosila se autistična nacija sa svim svojim tragičnim epilozima. Danas se nosi nadnacionalno u obliku pomodne (propadne) ideologije multikulturalizma. Tu vrstu kozmopolitskoga pomodarstva artikulirao je Edgar Morin vabeći -naivne kako se budućnost nosi već sada u obliku dramatična ultimatuma: »Udruživanje ili bar-barstvo!« Europska Unija, taj još nejasan konglomerat nedorečenih nacionalnih atavizama i žudnje za nadnacionalnim jedinstvom, samo je jedna od mnoštva tvorevina koje niču na krilima morinovskih ultimatuma. Sarkozy je već inaugurirao i Mediteransku uniju, Gadafi se upornošću svojih deva trsi oko Afričke unije, a mnoge latinoameričke zemlje, po uzoru na europski projekt, i ondje bi nekakvu nadnacionalnu uniju. Jedan od razloga zašto je Europa pasivno i, ponekad, s neskrivenom ravnodušnošću gledala na žrtve velikosrpske agresije, na Hrvate i Bošnjake, bio je upravo stav čuđenja da, dok se Europa udružuje, na Balkanu se raz-družuju, pa takvom nemodernom, povijesno zakašnjelu povratku na države-nacije, i ne trebate pomagati, nego stajati sa strane. Balkanski su barbari barbari zbog retrostila, pa im danas treba dokazati da je (obrambeni) rat bio tek promašena investicija.

Moamer Gadafi i Nikolas Sarkozy

Stanoviti cinizam pomodnosti isijava, dakle, i iz naše nedavne tragedije. Ravnodušnost je hoheuropljana po učincima bila jednaka mržnji među balkanjerosima. Jer što je nacija? Pompozni naziv za barbarstvo, kako je svisoka solio Lamartine. Europu identiteta valja zamijeniti Europom alteriteta, trubi se pomodno odasvud. Prvi korak tog antibarbarskog zanosa jest, jasno, brisanje granica, premda, kako je rekao Bruckner, upravo taj antibarbarski delirij jednako smrdi na barbarstvo: »Nije svaka granica koja osigurava narodu očuvanje njegova integriteta, njegova kulturnog i jezičnog blaga, arhaična. Protivno odveć raširenu klišeju, nije sakralizacija granica, nego njihova nejasnost, bila prava nesreća za narode, osobito one Istočne Europe, bacane kroz ratove i invazije iz jedne uprave u drugu. Velika privlačnost granica, jednom kad su priznate i zajamčene, leži u tome što ih je moguće prelaziti, igrati se na njihovim rubovima, praksa daleko zanosnija od njihova jednostavna ukidanja. Samo osvajači sanjaju o tome da brišu granice, osobito one tuđe!«

Cvetan Todorov

Ljevičarska utopija

Tako i projekt EU, kao posljednja ljevičarska utopija, kako ga je krstio Dahrendorf, ne mora nužno brisanjem granica biti otklon od barbarstva, nego uvod u novo, u smislu da će gospodarski i brojčano jače nacije samo jednostavnije porobiti manje. Ako je, dakle, duh ksenofobije posijao tolika zla Europi, zar je lijek za njega novo pomodarstvo u obliku ksenofilije?

Stav prema strancu, prema Drugom, ključan je u morinovskom dramatičnom ultimatumu ili udruživanje ili propast. O štetnosti, zloći ksenofobije ne treba trošiti riječi, ona je bjelodana iz gorka iskustva europske prošlosti. Danas treba trošiti riječi na opasnosti ksenofilije, tim više što se, poput Solovlovljeva antikrista, iza njonjave patine skriva kobac koji se, u ime ljubavi prema strancu, već sprema iskopati mu oči. Dva su dominantna oblika ksenofilije u Europi. Prvi, u kojem je stranac model za oponašanje, simbol za civiliziranost i kulturu. Te drugi, karakterističan za staroeuropljane, u kojem je izvaneuropski stranac objekt obožavanja, to većeg što je fizički udaljeniji od Europe. Ovaj prvi, o kojem je zanimljiv esej napisao Bugarin Cvetan Todorov, karakterističan za slavenske narode, napose one koji su stoljećima bili ili provincije u sastavu država ili carstava staroeuropljana, ili su prema njima gledali kao prema modelima onoga što bi oni htjeli biti. To je ksenofilija robova, ili ksenofilija koja proizlazi iz mentaliteta (bivših) koloniziranih. Silogizam, stereotip, koji je za bugarski ksenofilični mentalitet uporabio Todorov vrijedi i za hrvatski: Nijemci su marljivi i kulturni. Hans je Nijemac. Dakle Hans je marljiv i kulturan. Premda se s vremenom ispostavilo da je stanoviti Hans, koji je kao poslovni čovjek široko i radosno dočekan, obični predator, lijenčina i mutikaša, možda tek rafiniranija inačica domaćih balkanskih antropoida.

Ovdje u Osijeku sve do prve polovice prošloga stoljeća svaki Hrvat koji je držao do sebe javno je govorio njemački, dok su hrvatski govorile isključivo sluge, niži staleži. U mnogih slavenskih naroda nakon pada komunizma Nijemci, Austrijanci, Talijani..., u obliku poduzetnika ili političara, dočekivani su poput mesija. Za sitniš su preuzimali nacionalna bogatsva, od banaka do strateških gospodarskih grana. Nije u pitanju bio samo kriminal i korupcija domorodaca, ili njihovo neznanje i nesposobnost. Tu i ksenofilija schiava, provincijalca, progovara: Podajmo se strancu, i riješili smo sve probleme, jer stranac je pošteniji, kulturniji, sposobniji... On nije mrski i bijedni Mi.

Intelektualni snobizam

Rezultati hrvatske ksenofilije danas su vidljivi: pravnu državu izručili smo Haagu, vanjsku (i unutrašnju) politiku vodi nam Bruxelles, monetarnu i ekonomsku pak MMF i Svjetska banka, kao i banke matice naših banaka. Priča o malom narodu kojemu je to usud bezvezna je, fatalistička, jer su i Danci, Finci..., »mali narodi«. Kada se na sve to doda samoprijezir »kozmopolitskih« hrvatskih intelektualaca, mahom salonskih ljevičara-europejaca, koji svisoka pljuckaju na ognjištare, slika ksenofilije (bivših?) robova poprima razmjere etnopsihijatrije. Kako je, uostalom, sam Todorov naznačio, ksenofilija je samo druga strana egofobije koja ide sve do mržnje prema svemu nacionalnom. Scruton je na primjeru engleskih intelektualaca taj poremećaj nazvao oikofobija, posuđujući ga iz manuala za psihopatologiju adolescenata (!) koji, bez ikakva razumna razloga, ne vole vlastitu kuću i vlastitu ukorijenjenost pa svako malo bježe od nje, iracionalno vjerujući da je sve što nije njihov dom(ovina), automatski bolje i prihvatljivije. Druga vrsta ksenofilije pak, uglavnom estetska poza ili intelektualni snobizam, karakteristična je za staroeuropljane i određuje samu ideju na kojoj se gradi Europska Unija. Ona je osobito vidljiva kada se otvori pitanje europskog identiteta. Trenutno je u modi definiranje Europe nejasnim pojmom otvorenosti. Paradigmatski je primjer u tome francuski filozof Jean-Marc Ferry. Polazeći od Europe shvaćene tek kao prljave savjesti, Ferry će kao temeljno obilježje europejštine vidjeti »otvorenost prema Drugome«, prema drugim identitetima. To ne bi bilo problematično da i u korijenu takva definiranja ne leži hermeneutika samoprijezira.

Marsovci

Ksenofilija je obrnuta ksenofobija

Naime, Ferry smatra kako je povijest Europe samo povijest zločina, povijest isključenja Drugoga. Križarski ratovi, kolonijalizam, fašizam, nacizam... zorno pokazuju da je Europa mjesto stalna zločina. Ako je tomu tako, onda zločin treba okajati brišući mu mjesto. Europu samu, dakle. Europa je moguća, po Ferryju, samo ako nije Europa, ako je u njoj što manje europskoga, čitaj zločinačkog, ksenofobičnog. »Volio bih Europu kada bi ona zanijekala samu sebe«, na tom tragu tuli i Rene de Ceccatty. Uvjet je mogućnosti Europe, po njima, iskorijenjenost od same sebe, identitet kao puka sposobnost otvorenosti. Takav pristup zapravo sugerira: Prije nas potop! Grčka, kršćanstvo, iluminizam... sve su to krvlju okaljane europske halje, povijest ksenofobije, isključenja barbara, koje treba spaliti. Iako, i ksenofobija i ksenofilija jednako čine zločin nad Drugim. Ksenofob to čini isključenjem, ksenofil pak, u svojoj logici otvorenosti poradi otvorenosti uključenjem, pa Drugi i u jednom i u drugom slučaju postaje žrtva imperija identičnog, on prestaje biti Drugi. Ksenofilija je samo obrnuta ksenofobija, oblik mistike čistoće, gdje se netko samoponištava pa u tu autodestrukciju uvlači i Drugoga da ga učini sličnim vlastitoj ništavnosti, vlastitom identitetu šupljine. Ako pak Drugi ne prihvati tu ništavnost, proglašavaju ga fundamentalistom, nacionalistom, netolerantnim katolikom... i svim onim što trenutno nije in, a izvire iz logike ukorijenjenosti u bilo kakav čvršći identitet. Ksenofilija, kao i ksenofobija, tupava je i štetna utoliko što jednu fizičku činjenicu, činjenicu rođenja, pretače u moralnu kategoriju i vrijednosni sud. Tako da je danas redovito sve što nije europsko (ili hrvatsko u prvom slučaju) apriori cool, od dalekoistočnjačkih religija do hrane od smrdljive sirove ribetine. U sve tješnjem svijetu samo idiot može biti ksenofob, no onaj koji je toliko ispražnjen od sebe da ne može biti ni idiot, u takvu je svijetu ksenofil. Osim tih krajnosti ima i nešto između: kultura gostoprimstva. U toj logici gost želi znati tko je domaćin, kamo je došao. Ako je domaćin Nitko i Ništa, tek neka otvorena vrata, rudimentarni propuh, gost će ga ili pokrasti, uzeti mu kuću ili pobjeći glavom bez obzira pred utvarom. Sav kunst jednostavan je, da ne kažemo banalan: da svatko bude ono što jest, da (se) ne mrzi. Da gost bude pristojan i poštuje pravila, a domaćin ljubazan i dobronamjeran. No kako stvari stoje, štete koje će donijeti ksenofilija, kao i ksenofobija nekoć, zbrajat ćemo na ovom kontinentu, kako to obično biva, tek kada ona izađe iz mode, i preseli se u viktimološke studije.

Filippo Tommaso Marinetti

P. S. Ovaj esej zapravo je apologija Marsovaca, napisan u povodu stote obljetnice Marinettijeva Futurističkog manifesta. Kako je identitet oduvijek bio nešto klizno, likvidno, i prosječni student znat će da su nacije nastale dugim procesom evoluiranja raznih lokalnih plemena, pa samim tim nije nemoguće da će jednom doći do nastanka (nad)nacije Europljana. Istom logikom jednom bi i čovječanstvo, cijela Zemlja, mogla postati nacija Zemljana, a sve bi granice nestale u toj eshatološkoj perspektivi. No nevolja je u tome što ne znamo da li smo sami u svemiru pa bi eventualni pojavak izvanzemaljaca cijeli taj evolucijski proces vratio na početak i iznova postavio pitanje stava prema Strancu, dok cijeli kozmos ne proguta crna rupa neidentiteta otvorenosti, učinivši nas sve jedinstvenim nebeskim narodom, a kozmos deponijem beskonačne jednoličnosti i dosade. Treba, dakle, već sada razmišljati kako zaštititi Marsovce od ksenofilije Zemljana i pristojno ih ugostiti. Ako žele, jasno...

Ivica Šola