Još o priznanju hrvatskoga jezika

Još o priznanju hrvatskoga jezika

Silno me obradovao članak Hrvatski i srpski posebni jezici u Vijencu br. 391. Taj razgovor s Tihomilom Maštrovićem, glavnim ravnateljem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ponukao me da i sam nešto kažem o povijesti uključivanja hrvatskoga jezika u standardni popis ISO 639, jer sam djelomice bio svjedokom prethodnih događaja.

Odmah nakon raspada bivše države počelo se raditi na tome da se hrvatski u svijetu tretira kao poseban jezik, osobito u velikim bibliotekama i na poznatim sveučilištima. Tako su i na adresu Kongresne biblioteke u Washingtonu neprekidno stizala pisma raznih ustanova i pojedinaca iz Hrvatske sa zahtjevom da se u katalog unese oznaka »hrv«. Tomu su se pridružile i hrvatske iseljeničke udruge u Sjedinjenim Državama, što je akciji dalo posebnu težinu. Napokon se pod takvim pritiskom nešto moralo dogoditi.

Doista, uskoro je krenuo proces razdvajanja dviju književnosti – hrvatske su se knjige obilježavale kodom »scr« (Serbo-Cro-atian-Roman), a srpske kodom »scc (Serbo-Croatian-Cyrillic)«. Nije to-čna popularna teza da su se »prema dota-dašnjoj kataloškoj odrednici i srpske knjige tiskane latinicom vodile kao hrvatske (scr), a knjige tiskane ćirilicom u Hrvatskoj kao srpske (scc)«. U odjelu za južnoslavenske jezike Kongresne biblioteke radili su predstavnici svih naroda s područja bivše države, koji su sa stručnjacima Ureda za katalogizaciju odlučivali koja knjiga kamo pripada bez obzira na pismo kojim je tiskana.

Kad sam 1999. počeo raditi u Hrvatskom veleposlanstvu kao kulturni ataše, u Kongresnoj su knjižnici radili Hrvati Šime Letina i Božo Bačak. Pripovijedali su mi koliko su se borili da se odmah uvedu čisti nacionalni kodovi. Navodili su i povijesni podatak da su se hrvatska i srpska književnost vodile pod nacionalnim imenima sve do godine 1930, kad je jugoslavenski kralj pismom zahtijevao od knjižnice da se umjesto tih dvaju jezika uvede srpsko-hrvatski. (Tu je činjenicu iznio i Radoslav Katičić nakon predavanja u Kongresnoj biblioteci koje je održao 1997.) Ali nije bilo uspjeha, višestruki otpori uvođenju oznake hrv još su bili prejaki.

Ipak, u veljači 2000. objavljena je Službena kodna lista 639-2 na kojoj je iza koda sh – Serbo-Croatian pisalo: »sh« je povučeno; upotrebljavaju se »bs«, »hr« ili »sr«. U istom dokumentu iza dvoslovčanoga koda hr stoje troslovčani kodovi hrv i scr te ime jezika Croatian; na sličan način iza koda sr stoji srp-scc-Serbian; napokon iza koda bs stoji bos-bos-Bosnian. Dakle, otada na toj listi nema srpsko-hrvatskoga, a uvode se hrvatski i srpski i bosanski kao samostalni jezici.

Tu se odmah nameće pitanje: zašto su pokraj kratica hrv i srp sačuvane oznake scr i scc? Na prvi pogled to nije neobično, jer postoje stotine jezika označenih na dva načina – kraticom nacionalnog naziva (T – terminological) i kraticom naslijeđenog engleskoga naziva (B – bibliographic). Tako nalazimo za baskijski eu-eus-baq-Basque, za makedonski mk-mkd-mac-Macedonian, čak i za francuski fr-fra-fre-French.

To sam pitanje potegnuo u razgovoru koji sam imao u Kongresnoj biblioteci početkom travnja 2000. Pozvao me i primio Tom Yee, pomoćnik pročelnika Ureda za katalošku politiku i potporu, da mi službeno priopći i objasni uvedene promjene; s njim je bila Milicent Wewerka, viša specijalistica za katalošku politiku. Hladno su mi rekli da ne vide nikakva problema u tome što se hrvatska književnost vodi pod kodom scr, jer taj kod stoji umjesto naziva Croatian. Kad sam počeo iznositi razloge protiv toga simbola utapanja hrvatskoga u umjetnoj tvorevini koja se umjetno prikazivala kao nekakav nadjezik, rekli su mi: »Možete biti zadovoljni što je ta tvorevina službeno ukinuta i izbačena s popisa. Ali moramo vam reći da mnoge knjižnice američkih sveučilišta, nažalost, neće slijediti naš primjer i preporuku o razdvajanju jezika. Zbog ljudske inercije i neznanja, oni to smatraju suvišnim poslom i nepotrebnim troškom.«

Nekoliko dana poslije toga dobili smo pismo Jamesa Billingtona, ravnatelja Kongresne biblioteke. On se obratio svim veleposlanstvima u Washingtonu da biblioteci, o njezinoj dvjestotoj obljetnici, daruju za budući muzej nacija nešto vrijedno: dokument, knjigu, povelju, zemljovid, film. U rujnu iste godine primio me John Van Oudenaren, pročelnik Europskog odjela, kojemu sam predao pretisak Vinodolskog zakonika 1288. kao dar Republike Hrvatske. Tom prigodom ugovorili smo da se početkom travnja 2001. u Kongresnoj biblioteci održi simpozij o Marku Maruliću, u povodu petstote obljetnice nastanka Judite.

Prethodni razgovor o takvu simpoziju imao sam tijekom ljetnoga odmora u Zagrebu, u prostorijama HAZU, gdje su akademici Dubravko Jelčić, Mirko Tomasović i Nikola Vončina izložili tu ideju. I doista, u Kongresnoj je biblioteci srijeda 11. travnja 2001. protekla u znaku Marka Marulića. U dvorani Pickford Theater održan je međunarodni simpozij posvećen ocu hrvatske književnosti, uz prigodnu izložbu njegovih raritetnih knjiga iz fundusa biblioteke.

No vratimo se onomu što se zbilo sredinom prošle godine. Večernji list od 16. srpnja donio je članak Mirjane Jurišić Velika pobjeda hrvatskoga jezika, u kojemu je između ostaloga pisalo: »U bibliografijama i katalozima svih knjižnica svijeta, od Library of Congress u Washingtonu, s najvećom bazom podataka, do svake biblioteke i u najzabitijem kutku planeta, znat će se da se neko izdanje, neka knjiga, neka publikacija s oznakom ‘hrv’ odnosi upravo na Hrvatsku ili dolazi iz Hrvatske, da potječe iz hrvatske kulture, književnosti i jezika ili se njima bavi.«

Tako je napokon završena borba za službeno svjetsko priznanje hrvatskoga kao samostalnoga jezika. Ali, usprkos zadovoljstvu i ponosu, meni je pritom ostao gorak okus zbog dviju stvari.

Prvo, bitna promjena u stavu međunarodnih krugova prema hrvatskom jeziku dogodila se tek kada se našem zahtjevu pridružila srpska strana.

Drugo, u službenoj potvrdi o promjeni (ISO 639-2/RA Change Notice), poslanoj iz Norveške 28. lipnja 2008, na kraju stoji ova rečenica: »Podaci koji su već kodirani uporabom scr i scc i dalje vrijede, i tim ukinutim oznakama neće se odrediti drukčija vrijednost u budućnosti.« To znači da će primjerice deseci tisuća hrvatskih knjiga u Kongresnoj biblioteci zauvijek nositi oznaku scc, a korisnici će morati sami otkrivati da se pod tom oznakom krije hrvatski jezik.

Mate Maras