Ja sam zavičajni europski pisac

Ja sam zavičajni europski pisac

Ozbiljna je književnost u krizi (nije riječ o recesiji, haha…), a medijska književnost i odveć agresivna / Camus je jednom ustvrdio da je najteže piscu ako ga hvale, a ne čitaju… / Na mene su više utjecali prozaisti, jer sam ponekad u njihovim romanima nalazio više poezije nego u formalnom pjesništvu

Miroslav Slavko Mađer (rođen 1929. u Hrtkovcima) jedan je od uvaženih članova Društva hrvatskih književnika. Nagradu Tin Ujević za 2008, koju dodjeljuje to Društvo primio je za knjigu pod naslovom Stihovi dugih naslova. Kao pjesnika jezične stabilnosti, Mađera su godinama gotovo papagajski vezivali uz prirodu, točnije slavonski krajolik, svijet žita, ravnice i pripadnu simboliku, iako je to njegova pjesnička energija već davno nadišla i već godinama postupno prelazi u pojmovne i mudroslovne slike s isto takvim poimanjem pejzaža i panorame svekolikoga života. Mađer je, jasno, u pjesmama zadržao svoj žitni klas, odnosno bogougodni vitalizam čovjeka sa svim njegovim misaonim lomovima. Razgovor se vodio u ozračju njegova jubileja: osamdesetogodišnjice rođenja i šezdesete godišnjice književnoga rada.

Miroslav Slavko Mađer

Ne čini li vam se da Društvo hrvatskih književnika strogo čuva pouzdane i odane te ga stoga proglašavaju ognjištarskim i odveć tradicionalističkim, a rezultat je toga sporo pomlađivanje? Postoje li koterije, primjerice, pisaca za djecu? Postoje li oni koji dijele putne naloge i ne cirkuliraju li uvijek isti književnici?

Ne čini mi se uopće… Neki dan naš poznati književnik pohvalio je moju novinsku priču, rekavši da je vrlo dobra, iako pisana starinski. Eto – jednako je tako naša stoljetna udruga vrlo dobra, iako starinska, pa će onda i biti među njezinim članovima pouzdanih i odanih, ognjištarskih ili tradicionalističkih. Dopustite, čini mi se da je takvo etiketiranje ishitreno, i suvišno omalovažavajuće. Nedavno je Tribina DHK raspravljala o odnosima književnika i medija, pa je preporučljivo s tim u vezi navesti mišljenje Tita Bilopavlovića, koji je, između ostalog, rekao: »Mi smo za medije ostali nacionalističko društvo, a Društvo pisaca je, kao europski orijentirano, oslobođeno svakoga nacionalizma, kao da je nacionalizam neka oguba, od koje se mora bježati.« A Stipe Čuić raspravljao je o podjeli pisaca na lijeve i desne, na dječje pisce i pisce za odrasle – što je po Čuiću krivo, jer se može samo govoriti o lošim ili dobrim piscima. Rekao bih da je sve to pomalo zastarjelo… Nisu mi jasne ni te klike i koterije, ni putni računi i cirkulacije uvijek istih – što je također proizvoljno gledanje, da ne kažem puko literarno ogovaranje, jer nije samo književnička udruga po tome karakteristična. To su, po mome mišljenju, formalističke gluposti. Na kraju, ako ima mjesta za takozvane podjele, onda ću reći da se književnici dijele na one čija se djela čitaju i na one čija se dijela ne čitaju.

Što mislite o pojmu i zanimanju ognjištarac, koji neki lijepe uz članove DHK? Jeste li vi ognjištarac?

Ako se tomu prilazi s pejorativnim prizvukom – nemam što reći. Ako se na taj način aludira na neki preživjeli tradicionalizam – odgovorio bih da sam književnik s toliko života i rada od roda svoga, od svoga srijemskoga doma, i slavonske oranice, što uključuje pojam domaće ognjište, za koje je domaći književnik uvijek prirodno vezan. Ja sam zavičajni pisac, a da nisam, ne bih bio ni domovinski, ni europski. Držim da je istinski književnik onaj koji prvo uspijeva na svom tlu, a onda tek tamo negdje, recimo u Njemačkoj ili Engleskoj… Nadodao bih tomu staru dobru poslovicu koja će reći da onaj koji ne voli svoje ne poštuje ni tuđe.

Iako ste autor mnogih knjiga i dobitnik mnogih nagrada, kao što su Nagrada HAZU i Nazora, u Povijesti hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka vas nema. Kako je to moguće?

Nema me u povijesti književnosti profesora Slobodana Prosperova Novaka, ali me ima u povijesti književnosti akademika Dubravka Jelčića, što mi je važnije. A zašto me nema u Novakovoj povijesti, valja njega pitati, kao što Jelčića treba pitati zašto sam u njegovoj. Nažalost, to je tako u nas Hrvata. Napravit ćemo desetak ovakvih ili onakvih povijesti, a nijednu definitivnu, cjelovitu i potpunu.

Koristili ste se svim raspoloživim pjesničkim formama, a vaša uglazbljena pjesma Pjevat će Slavonija smatra se slavonskom himnom. Može li pjesnik pisati po narudžbi, a da se ne osjeti pad kvalitete?

Ta se pjesma pojavila u skladbi Branka Mihaljevića 1967. na Vinkovačkim jesenima, a 1969. proslavio ju je nezaboravni Vice Vukov na požeškom festivalu. Od tada pjevaju je mnogi vokalni solisti (Kićo Slabinac, Šima Jovanovac, Miroslav Živković…), a najviše naš slavonski, šokački puk. Pjesma se čuje širom naše zemlje, ali je pjeva i naša dijaspora, dok je u narodu smatraju čak i narodnom. Htio bih naglasiti da mi je posebno drago što je tu pjesmu uvrstio u svoju antologiju hrvatske poezije akademik Ante Stamać, što je svojevrstan presedan. Pjesma je više puta nagrađivana, a i druge moje uglazbljene pjesme dobile su priznanja i nagrade, poput pjesme Kukuruzi se njišu ili Stari momci u skladbi Pere Gotovca. Pjesma Stari momci dobila je 1970. nagradu Hrvatskog tjednika (ur. Vlado Gotovac) i lista Tlo (ur. Stjepan Čuić). Kako svi znamo, pjevani stihovi imaju više uspjeha i popularnosti kod publike, što dobro znaju takvi živi ili mrtvi pjesnici kao što su Arsen Dedić, Drago Britvić, Jakša Fiamengo, Zvonimir Golob, Željko Sabol… A o pisanju po narudžbi…, možemo navesti velikoga Goethea.

Nije li vas povrijedilo kad ste primili nagradu HAZU, za koju se smatra da bi trebala djelovati utješno, odnosno da je zapravo eliminacija za primanje u HAZU?

Ništa me nije moglo povrijediti, jer ništa nisam ni očekivao. A kad me Slavko Mihalić te godine (1994) o tome obavijestio, rekao sam mu u šali da su me nagradili kako me ne bi primili u Akademiju. No Mihalić me vrlo sugestivno i ozbiljno uvjeravao kako sam, naprotiv, sad pred vratima HAZU. I tako sam sve do danas ostao pred vratima.

Mi koji poznajemo vaš bogati pjesnički opus zdušno se nadamo da su presječene zloguke kuloarske jezičine koje su širile glas da ste od brata preuzeli neke pjesme i posvojili ih?

Toliko sam već na takva pitanja dosad odgovarao, da sam već umoran od svega toga. Predlažem tim, kako kažete zlogukim jezičinama, da pogledaju ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske (sv. 165, 1984), gdje je Vlatko Pavletić posebno obradio brata i mene, i da pročitaju takve knjige i publikacije kao što su Bune i bujice (1959), Izabrane pjesme Slavka i Miroslava Mađera (1969) (knjiga nagrađena nagradom Matice hrvatske 1970) te zasebne knjige Slavka Mađera pod naslovom Osamljenost krvi (Subotica, 1970) i Lovac mirisa (Vinkovci, 1994), a nadasve moju kraću studiju o bratu i meni pod naslovom Jedinstvo krvi tiskanu u okviru Izabranih pjesama Slavka i Miroslava Mađera, 1969. u Zagrebu i Vinkovcima. Ponovit ću i ovom prigodom da je Slavko umro u 24. godini, za života objavio samo jednu pjesmu, i s neznatnom ostavštinom, a ja ga nastavljam sve do danas s tridesetak knjiga u svom dosadašnjem opusu.

Pišete i za djecu. Kako prolazi ta vrst pjesama i koga projicirate njima?

Da, pišem i za djecu, i pritom mislim da to radi onaj vječni dječak, koji ne zaboravlja dane djetinjstva. Dakle, projiciram djeda Marka iz Hrtkovaca i one male junake s kojima sam se igrao u vinkovačkom parku Lenije ili naganjao loptu po travi ili pecao babuške i kedere na Bosutu. To su uvijek najprirodnije priče u stihu. Mislim da nema književnika koji ne počinje od dječje igre, bez obzira usmjerio se perom na mladež ili starež…

Kako je moguće da nikada niste bučili, polemizirali, podizali glas, zauzimali stranu?

Ne volim polemike (»mnogo vike nizašto«, tim više što se i danas polemike pretvaraju u svađe i verbalne obračune, a ja sam miran čovjek (Miro slavi mir, Miroslav), a sve što sam imao reći istrošilo se u stihovima, dakle u svim mojim dosadašnjim pjesmama. Kažem dosadašnjim, jer me nadahnuće još služi, bez obzira koju stranu zauzimam.

Tko vas je kočio na pjesničkom putu, ima li toga?

Nema toga. Nažalost, ja sam sâm sebe ometao.

Pišete i prikazivačku kritiku, no nikada niste htjeli biti arbitar, nikada niste nikoga eliminirali. Je li uopće moguće kritizirati iz te pozicije?

Moguće je, jer nisam pisao kritike kako bih nekoga osporio ili sahranio. Moji su osvrti na knjige bili mahom impresionistički, i volio sam više hvaliti nego kritizirati, pisati s negativnim pristupom. Mislim da je sve ispod opće utvrđene razine naših velikih književnika, mahom u prosjeku, ili malo ispod, malo iznad. Danas gotovo da i nema vodećih, velikih imena ni u svjetskoj književnosti a ima podosta dobrih i originalnih. Velike i nije potrebno hvaliti, jer svi ih hvale, a male je bolje samo spominjati, ili ih u nekim slučajevima bodriti. Naposljetku, nikad se ne zna tko može iznenaditi, kao što ne iznenađuje da se u nekoga maloga ili srednjeg poete nađe samo jedna velika pjesma. Osim toga u igri je uvijek bila ona Barčeva veličina malenih. A danas je takva neoestetika – da je i teško i nezahvalno vrednovati; a i čemu, kad je sve podložno kao nikad potrošnosti, prolaznosti i medijskoj zabavi. Ozbiljna je književnost u krizi (nije riječ o recesiji, haha…), a medijska književnost i odveć agresivna. Uostalom, živimo u hiperprodukciji tiska i knjiga. Knjige se čitaju kao novine.

Da niste čitav život radili za plaću, što mislite, bi li pjesnik opstao kao slobodnjak?

Pjesnik ne može živjeti samo od pjesama, (svaka čas našim slavnim boemima) – tako da sam radio za plaću, a živio za poeziju. Inače, volim svijet slobodnjaka, jer oni su bliže pozivu umjetnika, ali opstati mogu u egzistencijalnom smislu samo oni čija se djela uspješno prodaju na tržištu knjiga.

Između ostalog, bili ste dugogodišnji urednik na radiju, i to emisije Pjesnikova lektira. Tko bolje prezentira književnost – radio, televizija, novine, časopisi?

Najbolje književnost prezentiraju časopisi, a zatim radio, čiji III. program, uz suradnju Umjetničkog i Dramskog, djeluje kao svojevrstan radiočasopis. Dovoljno je samo spomenuti dramske emisije ili Poeziju naglas. Radio sam volio, a kad sam iz vinkovačkih škola prešao u zagrebačku radijsku Literarnu redakciju, proširio sam i produbio literarne afinitete, osobito stoga što su onda na Radiju Zagreb bili suradnici književnici poput Slobodana Novaka, Vesne Krmpotić, Čede Price, Ivana Kušana, Mate Ganze, Duška Cara, Milana Selakovića, Dragutina Horkića, Branka Hribara… A i danas je više književnika na Hrvatskom radiju nego na televiziji. Sjećam se televizijskih emisija koje su uređivali ili u njima aktivno surađivali pjesnici i kritičari kao što su bili, primjerice, Vlado Gotovac, Nikica Petrak, Branislav Glumac, Branko Bošnjak… A danas gotovo kao da i nema književnika na televiziji. A kamoli da uređuju neke kulturne, odnosno književne emisije.

Je li moguća veća zastupljenost pjesnika u medijima?

Moguća je, ali to ne ovisi o pjesnicima, koji će se teško snalaziti u takvim medijima, kojima je, kako su neki književnici iz DHK istaknuli – »važniji profit od ozbiljne književnosti«. A opet bih spomenuo Camusa, koji je jednom ustvrdio da je najteže piscu ako ga hvale, a ne čitaju…

Koji su pjesnici utjecali na vas, odnosno, koji su vaši pjesnički favoriti?

Brat Slavko utjecao je uglavnom samo na potrebu pisanja, a u mojim počecima bijaše Tadijanović, ali što dalje, to više Krleža, Kozarčanin, zatim Ujević i Cesarić od domaćih – a od stranih razvijao sam se kao pjesnik u čitanju Jesenjina, Leonida Leonova, Verhaerena, Whitmana, Faulknera, Baudelairea. Nažalost, u prijevodima, a trebalo je čitati velike pjesnike u izvorniku, kako nam je jednom, Tomičiću i meni, govorio Krleža. I još je dodao, kakvi ćete vas dvojica biti pjesnici, ako ne čitate Baudelairea na francuskom… Možda neće zvučati logično, ali na mene su više utjecali prozaisti, jer sam ponekad u njihovim romanima nalazio više poezije nego u formalnom pjesništvu. A slušao sam jednom Cesarića kako je dobacio svomu kolegi romanopiscu da jedna njegova pjesma sadrži više poezije nego svi romani. U toj cesarićevskoj pretjeranosti vidio sam zapravo svu vrijednost poetskih stranica u prozi. Možda sve to više vrijedi za prošlost, dok se danas piše vještije, atraktivnije i virtualnije, ali, vjerovali ili ne, ja se starinski sve češće vraćam Krležinim Pjesmama u tmini… A na takve i podudarne pjesničke teme odgovarao sam u svojoj knjizi Studij pjesme (Altagama, Zagreb, 2007) – koja je svojevrsna pjesnička ispovjedaonica.

Što mislite o „slučaju“ Gole istine autorice Nives Celzijus?

Ne mislim ništa određeno, sve to pomalo zbunjuje. No čini mi se da bi se nagrada, ako se naziva po velikom romanu našega velikog Ranka Marinkovića, morala odnositi na klasiku – a možda bi bolje bilo, uzimajući u obzir sve te propozicije koje se vrte oko najprodavanije ili najčitanije knjige – da se nagrada zove po nekom djelu Janka Matka ili Marije Jurić Zagorke, što ne mora zvučiti nimalo inferiorno, zar ne?

Sead Begović