Istinski glumački teatar

Istinski glumački teatar

Prizor iz predstave

Nakon Držićem obilježene 2008. i poprilične premijerne stanke (prva premijera – monodrama ili bolje rečeno recital Predraga Vušovića prikazana je još 3. listopada, ova premijera najavljena je za siječanj, no zbog bolesti glumice Žuže Egreny izvedena je tek 6. ožujka), dubrovačko Kazalište okrenulo se suvremenijoj dramaturgiji – drami Čelične magnolije američkoga pisca Roberta Harlinga, koja je uspjeh doživjela već nakon praizvedbe 1987. u sklopu off-programa Broadwaya, a prema kojoj je snimljen i film s Juliom Roberts. U Kazalištu Marina Držića do kraja sezone najavljena je još samo jedna premijera pa se (i objektivno i subjektivno), mora priznati kako sezona 2008/2009. baš i neće ostati zapamćena po količini premijernih predstava. Srećom je Kazalište, proteklih godina, ipak stvorilo kakav-takav repertoarni temelj pa su reprize (uz poneko gostovanje) činile i okosnicu dosadašnjih teatarskih zbivanja. A nova premijera – Harlingov dramski tekst u kojem se suočava s preranom smrću vlastite sestre koja je bolovala od šećerne bolesti i ovisila o inzulinu, unatoč vremenskoj suvremenosti, zapravo je potpuno klasična drama: u frizerskom salonu vlasnice Truvy na američkom Jugu tijekom tri godine susreće se šest žena različitih sudbina, uz katarzični završetak tragedije majke (M’Lynn) kojoj umire kćer (Shelby), bolesna od šećerne bolesti, zbog komplikacija nakon trudnoće. Tu su i živopisni likovi mlađe frizerske pomoćnice (Annelle) te starijih gospođa (Clairee i Ouiser). Dakako da je naglasak na međuljudskim odnosima i svakodnevnim problemima šest žena kroz što se reflektiraju i odnosi njihovih obitelji, uz minuciozni humor i atmosferu američkog Juga. Sve je to potencijalni okvir za istinski glumački i verbalni teatar.

Juvančić od takva okvira ne bježi, u potpunosti prateći tekst, prepoznatljiv ostaje njegov izniman rad s glumicama ansambla Kazališta Marina Držića (obuhvaćajući sve generacije), pri čemu je svakoj od njih omogućeno da u potpunosti izgradi svoj lik, slažući mozaik odnosa u nijansama psihologiziranja. Na prvi pogled to je jednostavna predstava, no iznimno snažnih i složenih emocija unutar heksagrama ljudskih sudbina. Zato prividna jednostavnost postaje višestruko složenija: sudbinski vezani odnosi reflektiraju sam život, a drama se zapravo može odvijati i u salonu u susjedstvu, američki Jug i kraj 1980-ih svemu daje samo dodatnu draž. Redateljski je tako nastala čista i dosljedna predstava s tek nešto praznoga hoda, no visokih glumačkih dosega. U takvoj dramaturškoj konstelaciji – Izmira Brautović (Truvy), Mirej Stanić (Annelle), Milka Podrug Kokotović (Clairee), Glorija Šoletić (Shelby) Jasna Jukić (M’Lynn) i Žuža Egreny (Ouiser) – ujednačenom igrom, uz zadanosti psiholoških impostacija, uspjele su svaka od svoje uloge stvoriti potpun i životan lik, naglašene i raznovrsne emotivnosti.

Predstavi pomaže i funkcionalna scena Marina Gozzea s praznim zrcalima u kojima se ogledaju i sva unutarnja stanja i odrazi te kostimi Matije Vujica, koji tek znakom ili detaljem upućuju na osamdesete 20. stoljeća.

Kazalište Marina Držića dobilo je tako predstavu naglašene scenske energije i iznimnih glumačkih ostvarenja.

Tomislav M. Bonić