Intimni zapis

Intimni zapis

Na sve se čovjek navikne pa i na to da nema više Nikole. No meni je nekako on ipak vazda negdje tu. Često, rekao bih svakidanje, vidim njegov poseban osmijeh, uz pognutu figuru, lucidan i zaigran osmijeh, kakav je jedino on imao. Smijao se nije gotovo nikad, ali osmjehivao se često, čas podrugljivo, čas odsutno, čas dobroćudno zainteresirano… Kao da ćemo i ove nedjelje (a točno je 1. ožujka!), nakon kave negdje oko Trga, ponovno uobičajenim putom: Tkalčićevom, pa preko Opatovine, pa niz Ribnjak… I kao da ćemo se i ovoga proljeća, čim kosovi stanu ćućoriti, naći u Botaničkom, sjesti na klupu, pretresati koješta: od starine – do dnevnosti, od književnosti do žena…

Nikola Milićević

O Živoj česmi

»Koliko li sam dana i mjeseci i godina izgubio zbog njih i s njima, ali ne žalim ni za jednim trenutkom!«, znao je reći. Njegova Živa česma u metafori je žena, jasno; umjesto s njim, ovih dana ponekad odem na kavu s njom, danas već u vremenu u kojemu se brine o unucima… Tada je i on s nama, bez iznimke, redovito; u sjećanju, u razgovoru… Nas dvoje znamo i kako je, u kojim okolnostima nastala ta poema, jedna od najljepših i najdojmljivijih u hrvatskome pjesništvu, jedinstvena, rekao bih – u samim vrhuncima svega što je o ljubavi ikada napisano. U njoj žena nikada nije puki objekt požude, premda jest žudnja, nego je i subjekt i pogled na svijet, način življenja, spoznaja i mudrost, užitak protkan grkim zrnima svijesti o neumoljivosti protoka, odlaska i nestanka svega, pa i Nje…

O Hektoroviću

Nikola nije bez razloga Hektorovićevu pjesmu Jur ni jedna na svit vila držao vrhuncem ljubavnoga pjesništva uopće, pjesmom koju ni jedna druga – ni u svjetskim razmjerima – nije nadmašila! Tako je on govorio. A imao je pregled, mogao je uspoređivati! Da je napisana na talijanskom ili francuskom, na španjolskom ili na ruskom, na hindskom ili na kineskom – bila bi znana u cijelome svijetu, a ovako – ostaje nam imati ponos i uvjerenje da ni u jednome od tih pjesništava tako cjelovite i tako jedre pjesme o ženskoj ljepoti – doista nema. Uzor je – Petrarca – drugo! Slično jest, ali ipak – našijenac bi, u svakom fiktivnom svjetskom natjecanju – za prsa pretekao sve ostale ljubavne pjesnike!

Često smo i s različitih gledišta razglabali o tome, ali – uvijek ostaje isto: »nit će biti nit je bila / njoj takmena na svit vila«! Pritom nije riječ o samoj ljepotici, nego o pjesmi o njoj! O savršenoj pjesmi, i sadržajno i kompozicijski, a gnoseološki osobito.

Nikolina Živa česma zapravo je samo inačica vrhunske Hvaraninove skladbe, skladana i satkana na drugi način, u drugim okolnostima, u drukčijoj poetici… No, nije ona nastala knjiški, a ni prema uzoru, nipošto; nastala je jer se dogodila u njegovu životu. Ista muka muči i Hvaranina i Poljičanina, nesuđenoga Bračanina, to jest i Petra i Nikolu: »žeđajući živim i umirem pijuć te«… Toliko ovom zgodom o temi žena u njegovu pjesništvu!

O antologijama

O zaokupljenostima tom temom nalazi se i sjeme Nikolina zanimanja za ljubavno pjesništvo inače, u cijelom svijetu: rezultiralo je to Antologijom svjetskoga ljubavnoga pjesništva, jednom od najljepših i najbogatijih antologija na hrvatskome jeziku. Kao što su mnoge aktualne antologije, žalibože, besmislene, jer su nedonoščad njihovih sebeljubivih sastavljača, umišljenih da mogu i smiju bilo negirati bilo arbitrirati, a ne samo – probirati, tako je Nikolina zdrav organizam; mogla bi se samo nadopunjavati, kad bi suvremenici znali pisati ljubavne pjesme… Da se pjesništvo u suvremenosti nije zapravo zagubilo…

Usput budi rečeno i Sto hrvatskih soneta, druga Nikolina antologija, kojoj je već vrijeme obnavljati je – također je ljubavno pjesništvo, u većini svojega sadržaja.

Nikola je bio vrlo savjestan antologičar. Pazio je na dvije stvari: da nitko tko je imao na neki način zapaženu ulogu u svome vremenu ne bude zanemaren i da nijedna vrijedna umjetnina (pjesma!) ne ostane nezapažena.

O modernom i klasičnom

Ja ovdje, nehotice, ponavljam grešku koju su o Nikoli mnogi ponavljali, suvremenici mu, znanci i književni mu pajdaši osobito. Pišem o Nikoli, a nisam počeo onim što je za nj najvažnije, u čemu je najbolji – pjesništvom! Antologičar, prevoditelj, oglednik, kritik… sve je to vrhunski radio, sa strasti i znanjem, s lakoćom, ali i studiozno, promišljeno, odgovorno, ali – Nikola je najveći kao pjesnik. Štoviše, kako vrijeme odmiče, tako se sve jasnije promiče spoznaja da je Nikola – uvijek u sjeni ostalih krugovaša – zapravo najvažniji hrvatski pjesnik toga razdoblja i jedan od najboljih i najvažnijih hrvatskih pjesnika uopće.

Ne, nije prijateljsko pretjerivanje; tako sam tvrdio i prije nego što sam ga upoznao. Taj moj sud o njemu nekako je i bio poticaj da se zbližimo, kao i kasnija suglasnost pogleda o mnogočemu u pjesništvu! Moderan klasik, ostalo je kao opća označnica njegova cjelokupna pisanja.

Antun Šoljan, arbitar svojega vremena, inače Nikolin sudrug, pa i prijatelj i književni suradnik, ogriješio se u svojim prosudbama o trima svojim suvremenicima: Milićevića je, ma koliko da su surađivali, kao pjesnika držao donekle postrance, Vuletića je posve negirao, a Pupačiću priznavao jedino začudnost zaljubljenosti u zavičaj: sve je hvale stalno usmjeravao prema pjesništvu Ivana Slamniga!

Nikola je, međutim, pjesnik iznimne ozbiljnosti; ma koliko da su šale i dosjetke britke i jezično bravurozne, u pjesništvu njemu nikada nije bilo do toga, niti je to osobito cijenio – uvijek je bio ozbiljan i pjevao je o ozbiljnim stvarima. Dvije teme prevladavaju: zavičaj i prošlost! No struktura pjesme bila je suvremena, mahom slobodnoga stiha. »Da u pjesništvu ima napretka i da je moderno naprednije od klasičnog, onda bi pjesništvo 20. stoljeća bilo dvadeset puta naprednije pa i bolje od onoga u prvom stoljeću, a znamo da nije tako!«, često je znao na taj način govoriti o pjesništvu.

Prisjetimo se; najraniji su ljudski pjesnički zapisi slobodnoga versa! Rime su posljedica kasnije akribičnosti, a sonet – tek plod zrele renesanse …

Moderan klasik, i kad je pjevao o sebi, bilo slobodnim stihom, prozno ili gradeći sonet, uvijek je govorio o onome što je i za druge moguće važno! Stoga mu pjesme i jesu relevantne!

O Elegiji za moje mrtve, o starini

Tu je tužbalicu Nikola Milićević napisao u Bordeauxu, u Francuskoj, baš početkom ožujka 1960. Tamo je tada bio lektor hrvatskoga jezika; daleko od svojih, od domovine, od zavičaja – posjećuju ga preci iz dubine svijesti. »Vi živite u meni (…) živa ognjišta života (…) moji mrtvi (…)«. Usput rečeno: stvarno starinsko ognjište u staroj kamenoj kući Milićevićevih u Zvečanju, u Poljicama – i danas je tamo. Šteta što nije pretvoreno u muzejski prostor, što nema tamo i uređena spomena na Nikolu, najvažnijega suvremenog pjesnika Poljica (uz Juru Kaštelana i Dragu Ivaniševića).

O bractvu i jedinstvu

Starini se često vraćao: čitamo njegove pjesme o Marinu Držiću, Franu Kurelcu, Matiji Divkoviću, o svom šukundjedu Nikoli i bratu mu don Mati… no posebno je bio ponosan kada je, istražujući Statut (ustav!) Poljičke Republike, pisan bosančicom, otkrio (1981) Statuta kapitul 88, kako se zove i istoimena pjesma, gdje stoji navod: »da se svi tvrdo i postojano obvežu / ‘na sklad i na mir / i na bractvo i jedinstvo / kako je svagda bilo’«.

Iz toga odčitavamo četiri važne stvari: 1) bratstvo i jedinstvo nije, dakle, partizanska, titoistička itd. izmišljotina, nego je to duboko u političkoj tradiciji hrvatskoga naroda (prijepis Statuta je iz 1476, sam on je, znači, još stariji!); 2) davno prije Gaja, Vuka, zlosretnih nam vukovaca, bečkih dogovora i sl. – fonetsko pisanje (bractvo) već imamo utjelovljeno u hrvatskome jeziku; 3) imamo demokratski uređene države na svome području (uz poljičku još i Dubrovačku Republiku) znatno prije otkrića Amerike, ma koliko ta demokracija vrijedila samo za didiće, odnosno za gospare (u obama slučajevima plemiće!) i 4) – nije, dakle, suvremena hrvatska država mlade demokracije, kako hoće bjelosvjetski neznalice, a naši političarčići pristaju na takva poniženja…

O Blacama…

Neki poljički preci pobjegli su pred turskom na-jezdom na Brač i tamo osnovali pustinju Blaca (samostan u stijenama), a Nikolini preci bježali su tamo pred Francuzima, početkom 19. stoljeća… Nikoli Milićeviću bila je namijenjena sudbina nasljednika velebne građevine, izvan svih putova, osim konjskih, na nekada gospodarski vrlo moćnu imanju, gdje i danas imamo sačuvane teleskope, školske klupe, knjige… (Sada je to turistička atrakcija!) I bilo bi tako da je Nikola nastavio školovanje za svećenika, ali nije, a nije ni bio za to zvanje. Nakon završena sjemeništa u Splitu pa u Travniku, Nikolu 1944. novače partizani… (Ostalo je to zapisano u Godini u sjećanju, memoarskoj prozi.) Zatim – jedva se iskobeljavši iz tadašnje Jugoslavenske narodne armije – odlazi u Zagreb na studij književnosti, gdje na istom tom fakultetu, Filozofskom, ostaje profesor…

O kraljevskom podrijetlu

»Stalni zastoji i mnoge nedoumice, / a putovi čudno spleteni / i nesigurni« (S tihom nadom u koracima, 1993). S tom »tihom nadom u koracima«, nenametljiv, diskretan, ali čvrst i odrješit u nakanama, evo – točno prije deset godina završio je svoj zemaljski put, a mi, suvremenici mu, a osobito prijatelji, još mnogo toga smo mu dužni. Prije svega – promicati u narod i među intelektualnu mladež njegove jedinstvene pjesme!

Potkraj života više se bavio istraživanjima svojih korijena i našao da su njegovi preci jedna grana hrvatske kraljevske obitelji Petra Krešimira I. Govorio mi je o tome vrlo ponosan, ali – koliko znam – nije dovršio tu istragu niti obznanio takve spoznaje. (Zastoji, nedoumice…!) A onda je odlučio otići i nije bilo nikakva načina priječiti ga (kao što nikomu nikada nije uspjelo zaustaviti ga da točno u jedan popodne ne ode kući!) Do tada posve zdrav organizam odjednom je posve zakazao – uvjeren sam – njegovom voljom!

Prvog ožujka ove godine pao je u nedjelju: u novinama prisjećanje obitelji na desetu godinu odlaska, piše »Miličević«. Obitelj, jasno, zna, ali neki nadobudni novinski lektor očito nije znao koliko mu je takva greška smetala i da njegovo prezime dolazi od Milić (mili, mio…) te da je prezime pravilno izgovarati s kratkim silaznim naglaskom na prvom i – Milićević.

»Pruži svoju dobru ruku Svemoćni /i sve što je klonulo / i što je zastalo na svom putu / ti povedi u svoje tišine / na počinak« (Molitva dobroj ruci, 1993). Tako je i bilo.

Stijepo Mijović Kočan